Papija je cijenio Gospodinove izreke

“NISAM [se] (...) volio družiti s onima koji mnogo govore, već s onima koji naučavaju istinu.” To je napisao Papija, koji se u drugom stoljeću naše ere izjašnjavao kao kršćanin.

Papija je živio u vremenu neposredno nakon smrti apostolâ Isusa Krista. Ustvari, bio je prijatelj Polikarpa, koga je navodno poučavao apostol Ivan. Zbog tih svjedočanstava, kao i zbog Papijine metode stjecanja spoznaje, vrlo je vjerojatno da je bio dobro informiran.

Brižljiva metoda

Papijina žeđ za istinom jasno dolazi do izražaja u pet knjiga koje sačinjavaju njegovo djelo o Gospodinovim izrekama. Dok je bio mlađi, Papija je nesumnjivo pamtio mnoge izreke istine koje je čuo. Kasnije, u svom boravištu u frigijskom gradu Hijerapolisu (Mala Azija), raspitivao se kod starijih ljudi kako bi saznao jesu li možda vidjeli nekog od Isusovih apostola ili možda nešto o njima čuli. Revno ih je ispitivao i zapisivao sve što su imali reći.

Papija obrazlaže: “Neću oklijevati da zapišem (...) sve što sam u svako doba brižljivo naučio od starješina, i brižljivo upamtio, jamčeći vam za njihovu istinitost. Jer se nisam, kao većina ljudi, volio družiti s onima koji mnogo govore, već s onima koji naučavaju istinu; niti sam se volio družiti s onima koji prepričavaju zapovijedi drugih, već s onima koji prenose zapovijedi koje je dao Gospodin s obzirom na vjeru i koje proizlaze iz same istine. I kad bih sreo nekoga tko je bio sljedbenik starješina, pitao bih za izvještaje koje su iznosili starješine — što je rekao Andrija, što li Petar, ili što Filip ili Toma ili Jakov, ili što je rekao Ivan ili Matej, ili bilo koji drugi učenici Gospodinovi.”

Njegovo djelo

Papiji je nesumnjivo stajalo na raspolaganju obilje duhovne spoznaje. Možemo samo zamisliti kako je pažljivo morao slušati pojedinosti povezane sa životom i službom svakog apostola. Papija je, oko 135. n. e., sve što je imao reći zapisao u svoju knjigu. Nažalost, ta se knjiga izgubila. Irenej, koji se u drugom stoljeću n. e. izjašnjavao kao kršćanin, i Euzebije, povjesničar iz četvrtog stoljeća, citirali su iz te knjige. Ustvari, knjiga se čitala još u 9. stoljeću n. e., a možda je postojala sve do 14. stoljeća.

Papija je vjerovao u dolazeću milenijsku vladavinu Krista (Otkrivenje 20:2-7). Prema Ireneju, pisao je o vremenu “kad će stvarstvo, obnovljeno i oslobođeno, donositi obilje svih vrsta hrane, zbog rose nebeske i plodnosti zemlje, upravo kako su starješine koji su vidjeli Ivana, Gospodinovog učenika, pripovijedali da su čuli kako je Gospodin učio o tim vremenima”. Papija je, osim toga, napisao: “Vjernicima su ove stvari vjerodostojne. A kad je Juda, izdajnik, odbio vjerovati te upitao: ‘Kako bi Gospodin mogao prouzročiti takvu plodnost?’ Gospodin je rekao: ‘Oni koji će to doživjeti vidjet će.’ ”

Papija je pisao u vrijeme kad se širio gnosticizam. Gnostici su ispreplitali filozofiju, spekuliranje i poganski misticizam s odmetničkim kršćanstvom. Zapravo, Papijino tumačenje Gospodinovih proročanstava, ili izreka, bio je pokušaj da se zaustavi val gnosticizma. Nakon njega, Irenej je nastavio pružati otpor lažnoj i preuveličavanoj duhovnosti gnostika. Gnostička literatura morala je biti opsežna, potičući Papiju na sarkastičnu primjedbu o ‘onima koji tako mnogo govore’. Njegov cilj bio je jasan — suzbijati neistinu istinom (1. Timoteju 6:4; Filipljanima 4:5).

Tumačenje Evanđelja

Na fragmentima Papijinih spisa koji još postoje spominju se izvještaji koje su zapisali Matej i Marko. Papija kaže, naprimjer, o Markovom zapisu: “Marko, postavši Petrovim tumačem, točno je zapisao sve što je upamtio.” Osim toga, potvrđujući točnost tog evanđelja, Papija nastavlja: “Dakle, Marko nije pogriješio dok je zapisivao neke stvari koje je upamtio; jer se osobno brinuo da ne bi ispustio nešto što je čuo, ili da ne bi zapisao neku krivu izjavu.”

Papija pruža vanjski dokaz da je Matej svoje evanđelje prvobitno napisao na hebrejskom jeziku. On kaže: “Izreke je zapisao na hebrejskom jeziku, i svatko ih je tumačio kako je najbolje znao.” Papija se vjerojatno osvrnuo i na izvještaje evanđelja po Luki i po Ivanu, kao i na druge spise Kršćanskih grčkih pisama. Ako jest, tada je vjerojatno bio jedan od najranijih svjedoka koji je dokazivao njihovu autentičnost i božansko nadahnuće. No, nažalost, ostali su sačuvani samo oskudni fragmenti Papijinih spisa.

Svjestan svoje duhovne potrebe

Kao nadglednik skupštine u Hijerapolisu, Papija je bio neumoran istraživač. Osim što je bio marljivi istraživač, ispoljavao je i duboko cijenjenje Pisama. Papija je ispravno prosudio da daleko više vrijedi objasniti svaku doktrinarnu izjavu Isusa Krista ili Njegovih apostola nego hirovite izjave koje su se mogle naći u literaturi njegovih dana (Juda 17).

Papija je navodno 161. ili 165. n. e. u Pergamu pretrpio mučeničku smrt. Koliko su duboko učenja Isusa Krista doista utjecala na život i na vladanje Papije ne može se sa sigurnošću reći. No, on je imao žarku želju da uči i razgovara o Pismima. To čine i pravi kršćani danas, jer su svjesni svoje duhovne potrebe (Matej 5:3). I oni, poput Papije, cijene Gospodinove izreke.