Ožujak

Kad čitamo prva dva poglavlja 1. Mojsijeve, jasno vidimo da su Adam i Eva uživali slobodu o kakvoj ljudi danas mogu samo sanjati. Bio je to život bez oskudice, straha i ugnjetavanja. Oni nisu imali razloga biti zabrinuti zbog hrane i posla niti su strahovali da će oboljeti i umrijeti (1. Mojs. 1:27-29; 2:8, 9, 15). No kad je riječ o slobodi, važno je imati na umu da samo Jehova Bog ima apsolutnu i neograničenu slobodu. Zašto? Zato što je on Stvoritelj svega. On je Svemogući Bog i Vrhovni Vladar svega što postoji (1. Tim. 1:17; Otkr. 4:11). Za razliku od Jehove, sva stvorenja na nebu i na Zemlji slobodna su samo u relativnom smislu. Ona moraju priznati da Jehova Bog ima apsolutno pravo odrediti ograničenja koja on smatra pravednima, potrebnima i razumnima. On je zapravo i postavio ljudima određena ograničenja čim ih je stvorio (w18.04 4 odl. 4, 6).

U ovom svijetu uspijevamo se nositi s problemima samo zahvaljujući Jehovinoj pomoći (2. Kor. 4:7, 8). No zamisli koliko je teško onima koji nemaju blizak odnos s Jehovom. Kao i Isus, mi suosjećamo s njima i želimo im prenijeti “vijest dobru o nečemu boljem”. Stoga budi strpljiv s onima koje poučavaš. Imaj na umu da oni možda nikad nisu razmišljali o nekim biblijskim učenjima koja su nama dobro poznata. Osim toga, mnogi su emocionalno vezani za ono u što su cijeli život vjerovali. Možda smatraju da ih njihova religija povezuje s obitelji, kulturom i zajednicom u kojoj žive. Prije nego što ljudi budu spremni odreći se svojih “starih” vjerovanja koja su im prirasla srcu, moramo im pomoći da upoznaju i zavole “nove” istine — biblijska učenja koja su im u početku možda posve nepoznata. Tek će tada moći promijeniti svoja dotadašnja uvjerenja. Možda će trebati dosta vremena da pomognemo nekome da učini takve promjene (Rim. 12:2; w19.03 23 odl. 10, 12; 24 odl. 13).

Jehova je ohrabrio svog Sina tako što mu je izrazio ljubav. Njegov primjer potiče nas da i mi tražimo prilike da ohrabrimo druge (Ivan 5:20). Sigurno nam puno znači kad nas netko do koga nam je stalo pohvali za nešto što činimo i pokaže nam da nas voli. Slično tome braća i sestre u skupštini te članovi naše obitelji trebaju našu ljubav i ohrabrenje. Kad ih pohvalimo za nešto, to im može ojačati vjeru i pomoći im da odano služe Jehovi. Posebno je važno da roditelji hrabre svoju djecu. Kad ih iskreno pohvale i pokažu im koliko ih vole, pomažu im da duhovno rastu i napreduju. Riječi: “Ti si mi po volji!” pokazuju da je Jehova bio siguran da će Isus vjerno izvršiti njegovu volju. Budući da je Jehova imao toliko povjerenja u svog Sina, i mi možemo biti potpuno sigurni da će Isus vjerno ispuniti sva Jehovina obećanja (2. Kor. 1:20). Budemo li razmišljali o Isusovom primjeru, bit ćemo još odlučniji da nastavimo učiti od njega i ići njegovim stopama (1. Petr. 2:21; w19.03 8 odl.3; 9 odl.5-6).

Kad dobijemo neki vrijedan dar, želimo pokazati zahvalnost onome tko nam ga je dao. Izraelci nisu cijenili slobodu koju im je Jehova dao kad ih je izbavio iz Egipta. Svega nekoliko mjeseci nakon što su izašli iz ropstva počeli su čeznuti za hranom koju su imali u Egiptu i žaliti se na onu koju im je Jehova davao. Čak su se htjeli vratiti u Egipat! Zamisli samo, krastavci, lubenice, poriluk, češnjak, luk i riba bili su im važniji od toga da mogu slobodno služiti pravom Bogu, Jehovi. Nije nikakvo čudo što se Jehova razgnjevio na svoj narod (4. Mojs. 11:5, 6, 10; 14:3, 4). Nije li to snažna pouka za nas? Apostol Pavao upozorio je sve kršćane da ne smiju olako shvaćati slobodu koju im je Jehova dobrostivo dao preko svog Sina, Isusa Krista (2. Kor. 6:1; w18.04 9-10 odl. 6-7).

Svi želimo biti voljeni. Isto tako, svi želimo da se s nama postupa pravedno. No ako nam se uvijek iznova uskraćuje ljubav ili smo često žrtva nepravde, to u nama može izazvati osjećaj bezvrijednosti i beznađa. Jehova zna da čeznemo za ljubavlju i pravdom (Psal. 33:5). Možemo biti sigurni da nas on iskreno voli i da nipošto ne želi da doživljavamo nepravdu. To se jasno vidi u Zakonu koji je preko Mojsija dao Izraelcima. Kad proučavamo Mojsijev zakon, vidimo koliko je naš Bog, Jehova, brižan i pun ljubavi (Rim. 13:8-10). Možemo reći da se taj zakon temeljio na ljubavi zato što je ljubav motiv koji stoji iza svega što Jehova čini (1. Ivan. 4:8). Čitav Zakon počivao je na dvije osnovne zapovijedi: ljubi Boga i ljubi svog bližnjeg (3. Mojs. 19:18; 5. Mojs. 6:5; Mat. 22:36-40). Zato svaka od šestotinjak odredbi Zakona otkriva nešto o Jehovinoj ljubavi (w19.02 20-21 odl. 1-4).

Job je pazio kako se ophodi sa ženama (Job 31:1). Znao je da ne bi bilo ispravno u romantičnom smislu poklanjati pažnju bilo kojoj ženi osim onoj s kojom je u braku. Nas danas svijet bombardira nemoralnim iskušenjima. Hoćemo li poput Joba odbiti pokazivati neprilično zanimanje za bilo koju osobu s kojom nismo u braku? Hoćemo li odbiti gledati nemoralne ili pornografske slike u bilo kojem obliku? (Mat. 5:28). Budemo li svaki dan pokazivali samosvladavanje, to će nam dati snage da ostanemo čestiti i vjerni Jehovi. Job je pokazao poslušnost Jehovi na još jedan način — ispravno je gledao na materijalne stvari. On je uviđao da se ne smije uzdati u svoju imovinu jer bi to bio prijestup koji zaslužuje kaznu (Job 31:24, 25, 28). Mi danas živimo u svijetu koji pridaje veliku važnost materijalnim stvarima. Budemo li imali uravnotežen stav prema novcu i materijalnim stvarima, kao što nas Biblija i savjetuje, to će nam pomoći da ostanemo vjerni Jehovi (Izr. 30:8, 9; Mat. 6:19, 20; w19.02 6 odl. 13-14).

Isus je u svemu što je činio savršeno odražavao duboku ljubav kakvu Jehova osjeća prema nama (1. Ivan. 4:8-10). A što je najvažnije, ljubav ga je motivirala da za nas da svoj život. Ljubav koju su Jehova i njegov Sin time pokazali koristi nam bez obzira na to jesmo li pomazanici ili “druge ovce” (Ivan 10:16; 1. Ivan. 2:2). Zapravo, i sama priroda Gospodinove večere pokazuje koliko Isus voli svoje učenike i koliko je obziran prema njima. U kom smislu? Isus je pokazao ljubav svojim pomazanim sljedbenicima time što nije uveo neki komplicirani obred, nego im je omogućio da se na jednostavan način prisjete njegove smrti. Pomazanici su iz godine u godinu trebali obilježavati Isusovu smrt, i to u najrazličitijim okolnostima, ponekad čak i u zatvoru (Otkr. 2:10). Jesu li mogli izvršiti Isusovu zapovijed? Jesu! Pravi kršćani od 1. stoljeća pa sve do danas daju sve od sebe kako bi obilježili Isusovu smrt (w19.01 24 odl. 13-15).

Zahvaljujući Jehovi oslobođeni smo krive religije, neznanja i praznovjerja. No to nije sve. Na koncu ćemo dobiti “slavnu slobodu djece Božje” (Rim. 8:21). Ti već sada možeš u određenoj mjeri iskusiti tu slobodu ako ostaneš u Kristovoj riječi, odnosno slijediš njegova učenja (Ivan 8:31). Tada ćeš “upoznati istinu” ne samo tako što ćeš učiti o njoj nego i tako što ćeš živjeti po njoj. U ovom starom svijetu čak i život koji ljudi smatraju uspješnim i sretnim zapravo je nesiguran i kratak. Mi ne znamo što donosi sutra (Jak. 4:13, 14). Stoga je mudro da ostanemo na putu koji vodi u “pravi život” — vječni život (1. Tim. 6:19). Naravno, Bog nas ne prisiljava na to, izbor je na nama. Zato izaberi Jehovu za svoje “nasljedstvo” (Psal. 16:5). Cijeni sve dobro koje ti on daje (Psal. 103:5). I budi uvjeren da ti može podariti veliku radost i vječnu sreću (Psal. 16:11; w18.12 28 odl. 19, 21).

Poput Isusa i Jehove, svi kršćani trebaju poštovati brak. No neki su u tome zakazali budući da smo svi nesavršeni (Rim. 7:18-23). Stoga nas ne bi trebalo čuditi što je u 1. stoljeću bilo kršćana koji su imali velikih bračnih problema. Pavao je udanim ženama napisao da ne napuštaju muža. Međutim, to se ponekad ipak događalo (1. Kor. 7:10, 11). Pavao nije objasnio zbog čega su se neki bračni parovi razdvojili. No problem očito nije bio u tome da je, naprimjer, muž počinio nemoral, jer tada bi žena imala temelj za razvod i ponovno stupanje u brak. Pavao je napisao da žena koja se razdvoji od svog muža treba ostati neudana ili se pomiriti s njim. Dakle, oni su u Božjim očima još uvijek bili u braku. Pavao je savjetovao da se, ako nije došlo do spolnog nemorala, muž i žena trebaju truditi pomiriti, što god da je uzrok njihovih problema. Par može tražiti pomoć skupštinskih starješina (w18.12 13 odl. 14-15).

Bog od nas danas očekuje da se zbližimo s njim i da sudjelujemo u djelu propovijedanja koliko god možemo (Mat. 28:19, 20; Jak. 4:8). No neki bi nas u najboljoj namjeri mogli pokušati odvratiti od toga. Naprimjer, što ako ti šef ponudi promaknuće s puno većom plaćom, ali i radnim vremenom koje bi ometalo tvoje duhovne aktivnosti? Ako si mlada osoba, zamisli da ti se pruži prilika da se odseliš od kuće radi dodatnog školovanja. Bi li u tom trenutku znao što odlučiti? Nemoj čekati da se pojavi takva situacija pa da se tek onda moliš u vezi s tim, istražuješ publikacije i konzultiraš se s drugima. Zašto ne bi već sada istražio kako Jehova gleda na to i potrudio se usvojiti njegov način razmišljanja? Tada ti takve ponude, ako ih ikad dobiješ, možda i neće biti tako privlačne. Znat ćeš kako postupiti jer već imaš svoje duhovne ciljeve, znaš što želiš i donio si odluku koju sad samo trebaš sprovesti u djelo (w18.11 27 odl. 18).

Salamun je postao izraelski kralj dok je još bio mladić. Na samom početku njegove vladavine Jehova mu se ukazao u snu i rekao mu: “Traži što hoćeš da ti dam!” Salamun je odvratio: “Ja sam još dijete i nemam još iskustva. (...) Zato daj sluzi svojemu srce poslušno da može suditi narodu tvojemu” (1. Kralj. 3:5-10). Salamun je skromno zatražio “srce poslušno”! Stoga nije nikakvo čudo što Biblija kaže da ga je Jehova volio (2. Sam. 12:24). Bogu se toliko svidio odgovor tog mladog kralja da mu je podario “srce mudro i razumno” (1. Kralj. 3:12). Dokle god je Salamun bio vjeran Bogu, on ga je obasipao blagoslovima. Naprimjer, Salamun je dobio čast izgraditi hram “imenu Jehove, Boga Izraelova” (1. Kralj. 8:20). Postao je poznat po mudrosti koju je dobio od Boga. A riječi koje je izrekao pod Božjim nadahnućem zapisane su u tri biblijske knjige. Među njima su i Mudre izreke (w19.01 14 odl. 1-2).

Nekim ljudima odbojna je pomisao da itko utječe na njihov način razmišljanja. “Ja mislim svojom glavom”, kažu oni. Time vjerojatno žele reći da donose vlastite odluke i da na to imaju potpuno pravo. Oni ne žele da ih itko kontrolira i ne žele izgubiti svoju individualnost. No dobro je imati na umu da uskladiti svoj način razmišljanja s Jehovinim ne znači potpuno se odreći svojih osobnih stavova ili mišljenja. Kao što stoji u 2. Korinćanima 3:17, “gdje je duh Jehovin, ondje je sloboda”. Jehova nam daje slobodu da izgradimo vlastitu osobnost. Možemo imati svoj ukus i interese. Zapravo, Jehova nas je tako i stvorio. Međutim, to ne znači da imamo neograničenu slobodu (1. Petr. 2:16). Kad je riječ o tome što je ispravno, a što neispravno, Jehova želi da se vodimo onim što nam je otkrio u svojoj Riječi (w18.11 19 odl. 5-6).

Kad smo upoznali istinu, uvidjeli smo da je služiti Jehovi daleko bitnije od materijalnih stvari. Spremno smo se odrekli nekih materijalnih pogodnosti da bismo živjeli po istini. No možda vidimo druge kako kupuju najnovije elektroničke uređaje ili uživaju u drugim stvarima koje si mogu priuštiti. S vremenom bismo mogli pomisliti da nešto propuštamo. Mogli bismo postati nezadovoljni onim što imamo i duhovne aktivnosti gurnuti u drugi plan kako bismo se posvetili stjecanju materijalnih stvari. Nešto slično dogodilo se Demi. Njega je ljubav prema svijetu navela da prestane služiti s apostolom Pavlom. Možda je ostavio Pavla zato što je materijalne stvari volio više od duhovnih ili zato što se više nije želio žrtvovati da bi služio s njim. Koju pouku možemo izvući iz njegovog primjera? Možda smo u prošlosti jako voljeli materijalne stvari. Ako nismo oprezni, ta bi se ljubav mogla ponovno razbuktati u nama i ugušiti ljubav prema istini (w18.11 10 odl. 9).

Sotonina je laž bila zlonamjerna zato što je on jako dobro znao da će Eva umrijeti ako mu povjeruje i pojede plod. Upravo se to i dogodilo. I Adam i Eva prekršili su Jehovinu zapovijed te su na koncu umrli (1. Mojs. 3:6; 5:5). No njihov grijeh imao je i puno gore posljedice jer se zbog njega “smrt proširila na sve ljude”. Biblija kaže da je “smrt (...) kraljevala i nad onima koji nisu počinili grijeh sličan prijestupu što ga je počinio Adam” (Rim. 5:12, 14). Zbog toga danas ljudi nisu savršeni i ne žive vječno, kao što je to Bog naumio. Naprotiv, sretni su ako im život potraje “sedamdeset godina, a kod snažnijih osamdeset godina”. Osim toga, život im često donosi “samo nevolju i zlo” (Psal. 90:10). Sve se to dogodilo zbog Sotonine laži. Nije li to doista tragično? U Ivanu 8:44 Isus je o Ðavlu rekao: “Nije ostao postojan u istini, jer nema istine u njemu.” Sotona se nije promijenio. On još uvijek svojim lažima “zavodi sav svijet” (Otkr. 12:9). No mi ne želimo dopustiti da nas Ðavo zavede (w18.10 6-7 odl. 1-4).

Oni koji preuzimaju inicijativu kako bi se pomirili s drugima imaju razloga radovati se. Učenik Jakov napisao je: “Plod pravednosti sije se u miru i ubrat će ga oni koji tvore mir” (Jak. 3:18). Kad smo u zategnutim odnosima s nekim iz skupštine ili s članom svoje obitelji, trebamo se usrdno moliti Jehovi da nam pomogne da budemo mirotvorci. Jehova će nam tada dati svog svetog duha, koji će nam pomoći da pokazujemo kršćanske osobine, a to će nas učiniti sretnima. Isus je istaknuo da je jako važno poduzeti korake kako bismo se pomirili s drugima. Rekao je: “Ako, dakle, doneseš dar svoj na žrtvenik i ondje se sjetiš da brat tvoj ima nešto protiv tebe, ostavi dar svoj ondje pred žrtvenikom, pa otiđi i prvo se pomiri s bratom svojim, a onda se vrati i prinesi dar svoj” (Mat. 5:23, 24; w18.09 21 odl. 17).

Posljednje večeri koju je proveo sa svojim učenicima Isus je gotovo 30 puta spomenuo ljubav. Učenicima je izričito zapovjedio: “Ljubite jedan drugoga” (Ivan 15:12, 17). Rekao je da će njihova međusobna ljubav biti toliko očita da će ih drugi po njoj moći jasno prepoznati kao njegove prave sljedbenike (Ivan 13:35). Pritom nije mislio na neki prolazan osjećaj, nego na vrlo snažnu i plemenitu osobinu — samopožrtvovnu ljubav. Rekao je: “Nitko nema veću ljubav od ove: da tko život svoj položi za prijatelje svoje. Vi ste prijatelji moji ako činite ono što vam ja zapovijedam” (Ivan 15:13, 14). Jehovini sluge u današnje vrijeme prepoznatljivi su po iskrenoj, samopožrtvovnoj ljubavi te neraskidivom jedinstvu (1. Ivan. 3:10, 11). Nismo li presretni što među Jehovinim narodom vlada ljubav kakvu je pokazivao Krist? Nama nije bitno koje su nacionalnosti naša braća, iz kojeg plemena dolaze, koji jezik govore i u kojoj su kulturi odrasli (w18.09 12 odl. 1-2).

Jehova očekuje od svojih slugu da se brinu za svoju obitelj. Naprimjer, možda moraš raditi kako bi financijski zbrinuo svoje voljene. Mnoge majke moraju puno vremena posvetiti brizi za svoju malu djecu. A neki se pak moraju brinuti za svoje ostarjele ili bolesne roditelje. To su odgovornosti koje ne smijemo zanemariti. Ako i ti imaš takve obaveze, vjerojatno ne možeš teokratskim aktivnostima posvetiti onoliko vremena koliko bi želio. Ali nemoj se obeshrabriti! Jehova je sretan kad vidi da se brineš za svoju obitelj (1. Kor. 10:31). Ako trenutno nemaš nekih većih obiteljskih odgovornosti, možeš li pomoći suvjernicima koji se brinu o nekom članu obitelji ili onima kojima je to potrebno zbog bolesti, starosti ili nekih drugih okolnosti? Zašto se ne bi u dvorani osvrnuo oko sebe i pokušao zapaziti kome je potrebna pomoć? Na taj bi se način Jehova mogao poslužiti tobom da usliši nečiju molitvu (1 Kor. 10:24; w18.08 24 odl. 3, 5).

Josip je imao oko 17 godina kad su ga njegova vlastita braća prodala u ropstvo. Bili su ljubomorni na njega zato što je bio očev miljenik (1. Mojs. 37:2-4, 23-28). Oko 13 mučnih godina Josip je bio rob i zatvorenik u Egiptu, daleko od svog voljenog oca Jakova. Što mu je davalo snage da se ne prepusti očaju i ogorčenosti? Dok je bio u zatvoru, Josip je sigurno nastojao razmišljati o tome kako mu Jehova pomaže (1. Mojs. 39:21; Psal. 105:17-19). Proročanski snovi koje je ranije sanjao također su mu mogli uliti pouzdanje da ima Jehovinu naklonost (1. Mojs. 37:5-11). Vjerojatno je puno puta u molitvi rekao Jehovi što mu leži na srcu (Psal. 145:18). Bog je uslišio njegove usrdne molitve. Podario mu je duboko uvjerenje da će biti s njim u svim njegovim kušnjama (w18.10 28 odl. 3-4).

Na naše gledište o drugima moglo bi utjecati i njihovo materijalno stanje. No kako nečije bogatstvo odnosno siromaštvo može utjecati na naš stav prema toj osobi? Salamun je potaknut svetim duhom zapisao jednu žalosnu činjenicu o nama, nesavršenim ljudima, a navedena je u današnjem citatu. Što učimo iz te poslovice? Ako nismo oprezni, mogli bismo upasti u zamku da sklapamo prijateljstva samo s imućnom braćom, a da izbjegavamo one koji su siromašni. Zašto je opasno prosuđivati nekoga samo po tome koliko ima u materijalnom pogledu? Zato što bi se u skupštini mogle stvoriti klasne razlike. Učenik Jakov upozorio je na taj problem koji se pojavio u nekim skupštinama u 1. stoljeću (Jak. 2:1-4). I mi danas moramo paziti da takav način razmišljanja ne unese razdor u skupštinu i moramo se boriti protiv toga da druge prosuđujemo na temelju vanjštine (w18.08 10 odl. 8-10).

Koliko cijenimo svoje prijateljstvo s Jehovom vidi se po našem ophođenju sa suvjernicima. Oni također pripadaju Jehovi. Budemo li to uvijek imali na umu, ophodit ćemo se s njima obzirno i s ljubavlju (1. Sol. 5:15). Isus je svojim sljedbenicima rekao: “Po tome će svi znati da ste moji učenici, ako budete ljubili jedan drugoga” (Ivan 13:35). Zanimljivo, Malahija je napisao da Jehova “pazi i sluša” dok njegovi sluge razgovaraju jedni s drugima (Mal. 3:16). Jehova itekako “pozna one koji su njegovi” (2. Tim. 2:19). On jako dobro zna sve što činimo ili govorimo (Hebr. 4:13). Kad se ružno ophodimo sa suvjernicima, Jehova “pazi i sluša”. No možemo biti sigurni da on zapaža i kad smo gostoljubivi, velikodušni i obzirni prema njima te kad im spremno opraštamo (Hebr. 13:16; w18.07 26 odl. 15, 17).

Doista je mudro držati se Jehove. Nitko nema veću moć, mudrost i ljubav od njega. Tko od nas ne bi želio biti na njegovoj strani? (Psal. 96:4-6). Pa ipak, neki su se Božji sluge pokolebali kad su trebali pokazati da su na njegovoj strani. Uzmimo za primjer Kajina. On nije štovao lažne bogove, ali ipak nije bio Jehovi po volji. Bog je vidio da njegovo srce naginje zlu (1. Ivan. 3:12). Zato ga je upozorio: “Ako počneš činiti dobro, nećeš li mi biti mio? No ako ne budeš činio dobro, grijeh vreba na vratima i žudi za tobom. A ti, hoćeš li ga nadvladati?” (1. Mojs. 4:6, 7). Jehova mu je zapravo htio poručiti: “Ako se pokaješ i odlučno staneš na moju stranu, ja ću biti na tvojoj strani.” Međutim, Kajin se oglušio na njegov savjet (w18.07 17 odl. 1, 3; 18 odl. 4).

Propovijedanje dobre vijesti i činjenje učenika važan su način na koji širimo duhovno svjetlo (Mat. 28:19, 20). No Jehovu slavimo i svojim uzornim kršćanskim vladanjem. Stanari i prolaznici promatraju kako se ponašamo. Naš prijateljski osmijeh i srdačan pozdrav puno govore o tome tko smo i kakvom Bogu služimo. “Kad ulazite u kuću, pozdravite ukućane”, rekao je Isus svojim učenicima (Mat. 10:12). U kraju u kojem su Isus i apostoli često propovijedali bilo je sasvim uobičajeno nepoznate ljude pozvati u svoj dom. No danas u mnogim zemljama nije tako. Zapravo, ljudi znaju biti sumnjičavi ili čak ljuti kad im netko nepoznat dođe na vrata. Ako smo srdačni i ljubazno im objasnimo zašto smo došli, možemo im pomoći da se opuste. Vedar osmijeh često je najbolji uvod u razgovor. To se pokazalo djelotvornim i prilikom svjedočenja na javnim mjestima pomoću mobilnog stalka. Kad ljudima uputimo prijateljski osmijeh i srdačno ih pozdravimo, možemo ih potaknuti da pozitivno reagiraju (w18.06 22 odl. 4-5).

Apostol Petar uglavnom se družio samo sa Židovima. No nakon što mu je Bog jasno pokazao da kršćani ne smiju biti pristrani, Petar je propovijedao rimskom vojniku Korneliju (Djela 10:28, 35). Nakon toga rado je provodio vrijeme i s ne-židovskim kršćanima. No nekoliko godina kasnije u gradu Antiohiji počeo se odvajati od ne-židovskih kršćana i više nije htio jesti s njima (Gal. 2:11-14). Pavao ga je tom prilikom s razlogom ukorio, a Petar je očito prihvatio njegov ukor. Kad je pisao svoju prvu poslanicu židovskim i ne-židovskim kršćanima u Maloj Aziji, Petar je istaknuo da je važno voljeti “svu braću” (1. Petr. 1:1; 2:17). Dakle, apostoli su se ugledali na Isusa te su naučili voljeti “sve vrste ljudi” (Ivan 12:32; 1. Tim. 4:10). Istina, za to im je trebalo vremena, ali na koncu su uspjeli promijeniti svoj način razmišljanja. Prvi kršćani obukli su “novu osobnost” i naučili da su u Božjim očima svi ljudi jednaki (Kol. 3:10, 11; w18.06 11 odl. 15-16).

Jedna vrsta oklopa kakav su nosili rimski vojnici u 1. stoljeću bila je načinjena od vodoravno postavljenih željeznih traka koje su se međusobno preklapale poput crijepa na krovu. Vojnik je morao redovito provjeravati jesu li trake na svom mjestu i jesu li dobro pričvršćene da bi njegovo srce i drugi vitalni organi bili zaštićeni. Jehovina pravedna mjerila koja štite naše simbolično srce možemo usporediti s takvim oklopom (Izr. 4:23). Kao što vojnik nikad ne bi željezni oklop zamijenio oklopom od slabijeg materijala, tako ni mi ne bismo smjeli Jehovina mjerila zamijeniti vlastitim idejama o tome što je ispravno, a što nije. Naša je moć prosuđivanja manjkava i ne može nam pružiti potrebnu zaštitu (Izr. 3:5, 6). Zato trebamo redovito provjeravati je li oklop koji nam Jehova daje dobro pričvršćen i čuva li naše srce. Što više volimo biblijske istine, to će nam biti lakše nositi “oklop”, odnosno živjeti po Božjim pravednim mjerilima (Psal. 111:7, 8; 1. Ivan. 5:3; w18.05 28 odl. 3-4, 6-7).

Iako je Mojsije dugo nesebično vodio izraelski narod, oni su se počeli žaliti i prigovarati. No nisu se žalili samo zbog vode nego su prigovarali i samom Mojsiju, kao da je on kriv što su žedni (4. Mojs. 20:1-5, 9-11). Mojsije se razbjesnio kad je to čuo te je burno reagirao. Nije poslušao Jehovu, koji mu je zapovjedio da kaže stijeni da im da vodu, nego je ljutito povikao na Izraelce i rekao im da će on učiniti čudo. Zatim je dvaput udario štapom po stijeni i iz nje je poteklo mnogo vode. Ponos i ljutnja naveli su ga da učini ozbiljnu grešku (Psal. 106:32, 33). U tom trenutku propustio je pokazati krotkost i to ga je koštalo ulaska u Obećanu zemlju (4. Mojs. 20:12). Iz ovog primjera možemo izvući važne pouke. Kao prvo, moramo se stalno truditi razvijati krotkost. Ako i na trenutak to smetnemo s uma, u nama bi se ponovno mogao probuditi ponos te bismo mogli reći ili učiniti nešto nepromišljeno. Kao drugo, kad smo pod stresom, teže se kontrolirati i zato se tada trebamo naročito truditi biti krotki (w19.02 12-13 odl. 19-21).

Je li nam propovijedanje dobre vijesti teret? Naprotiv! Nakon što je ispričao usporedbu o trsu, Isus je rekao da će nam propovijedanje vijesti o Kraljevstvu donositi radost (Ivan 15:11). Zapravo, zajamčio nam je da će radost koju on osjeća biti i u nama. Kako je to moguće? Isus je sebe usporedio s trsom, a svoje učenike s mladicama (Ivan 15:5). Mladice rastu na trsu i ovisne su o njemu jer od njega dobivaju vodu i hranjive tvari. Slično tome dokle god u svemu idemo Kristovim stopama i tako ostajemo u zajedništvu s njim, osjećat ćemo istu radost koju i on osjeća kad vrši Očevu volju (Ivan 4:34; 17:13; 1. Petr. 2:21). Hanne, koja služi kao pionir preko 40 godina, kaže: “Uvijek sam radosna nakon propovijedanja i to me potiče da ustrajem u Jehovinoj službi.” Da, duboka radost daje nam snage da nastavimo propovijedati i na područjima na kojima je odaziv slab (Mat. 5:10-12; w18.05 17 odl. 2; 20 odl. 14).

U 1. stoljeću apostol koji je uložio posebno velik trud da bi hrabrio svoje suvjernike bio je Pavao. Sveti duh poslao ga je da propovijeda Grcima, Rimljanima i drugim narodima koji su štovali mnoge bogove (Gal. 2:7-9). Pavao je putovao diljem današnje Turske, a bio je i u Grčkoj i Italiji, te je ondje propovijedao ne-Židovima i osnivao nove skupštine. Braći koja su tek prihvatila kršćanstvo trebalo je ohrabrenje jer su ih njihovi sunarodnjaci progonili (1. Sol. 2:14). Zato je Pavao oko 50. godine novoosnovanoj skupštini u Solunu napisao: “Uvijek zahvaljujemo Bogu za sve vas kad vas spominjemo u svojim molitvama, jer neprestano imamo na umu vaša djela potaknuta vjerom i vaš trud potaknut ljubavlju i vašu ustrajnost” (1. Sol. 1:2, 3). Isto tako, savjetovao im je da se uzajamno hrabre, rekavši: “Međusobno [se] tješite i izgrađujte jedni druge” (1. Sol. 5:11; w18.04 18-19 odl. 16-17).

Mlada osoba koja želi svojim životom obradovati Jehovu pridaje veliku važnost propovijedanju. Budući da je propovijedanje zadatak koji treba hitno izvršiti, trebalo bi se nalaziti visoko na našoj listi prioriteta. Možeš li si dati u zadatak da češće ideš u službu propovijedanja? Možeš li biti pionir? No što ako te propovijedanje baš ne veseli? Kako možeš još djelotvornije svjedočiti? Kao prvo, uvijek se dobro pripremi za službu. A kao drugo, ustrajno se trudi prenijeti drugima ono što znaš o Jehovi. Budeš li to činio, možda ćeš se i sam iznenaditi kad vidiš da ti je služba postala pravi užitak. Za početak probaj smisliti kako bi odgovorio na neko pitanje koje bi ti mogli postaviti učenici u školi, naprimjer: “Zašto vjeruješ u Boga?” Na našoj internetskoj stranici jw.org nalaze se članci koji pomažu mladima da sami nađu odgovor na to pitanje. Ondje se nalazi radni list s naslovom “Zašto vjerujem u Boga?” On će ti pomoći da pripremiš vlastiti odgovor na to pitanje (w18.04 27 odl. 10-11).

Iako su u početku Adam i Eva u mnogim pogledima uživali slobodu, ipak su morali poštovati određena ograničenja. Neka od njih poštovali su instinktivno, no to su svejedno bila ograničenja. Naprimjer, naši praroditelji znali su da, ako žele živjeti, moraju disati, jesti, spavati i tako dalje. Jesu li smatrali da ih to sputava? Nisu, jer se Jehova pobrinuo da čak i u tim svakodnevnim radnjama pronađu užitak i zadovoljstvo (Psal. 104:14, 15; Prop. 3:12, 13). Jehova je Adamu i Evi jasno zapovjedio da napuče Zemlju i brinu se o njoj. Je li im ta zapovijed na neki način ograničila slobodu? Naravno da nije. Stvoritelj im je time omogućio da sudjeluju u ispunjenju njegovog nauma da cijelu Zemlju pretvori u raj u kojem će vječno živjeti savršeni ljudi (Psal. 127:3; Iza. 45:18). Adam i Eva mogli su u svu vječnost uživati u svom braku i obitelji (w18.04 4-5 odl. 7-8).

Ako smo strpljivi, nećemo od ljudi očekivati da razumiju ili prihvate biblijsku istinu kad je prvi put čuju. Kako bismo, naprimjer, mogli pomoći nekome da razumije učenje o vječnom životu u raju na Zemlji? Mnogi vjeruju da je smrt kraj svega ili smatraju da svi dobri ljudi idu na nebo. Jedan je brat ispričao koji pristup, po njegovom iskustvu, donosi dobre rezultate. On najprije stanaru pročita 1. Mojsijevu 1:28. Zatim ga pita gdje je Bog htio da ljudi žive i u kakvim okolnostima. Većina ljudi odgovori: “Htio je da sretno žive na Zemlji.” Brat zatim pročita Izaiju 55:11 i upita stanara da li se Božji naum promijenio. Osoba često odgovori da nije. Na kraju brat pročita Psalam 37:10, 11 te upita osobu kakva će biti budućnost ljudskog roda. Pomoću tih biblijskih argumenata mnogima je pomogao da razumiju da Bog još uvijek želi da dobri ljudi vječno žive u raju na Zemlji (w19.03 24 odl. 14-15; 25 odl. 19).

Jehova je jasno pokazao da želi da slušamo i izvršavamo riječi njegovog Sina. Isus je s ljubavlju poučavao svoje sljedbenike kako propovijedati dobru vijest te ih je uvijek iznova podsjećao da moraju biti budni (Mat. 24:42; 28:19, 20). Osim toga, poticao ih je da se snažno naprežu i hrabrio ih da ne odustanu (Luka 13:24). Više im je puta ponovio koliko je važno da ljube jedni druge, ostanu ujedinjeni i slušaju njegove zapovijedi (Ivan 15:10, 12, 13). Ti su savjeti jednako važni i danas. Isus je rekao: “Svatko tko je na strani istine sluša moj glas” (Ivan 18:37). Kako pokazujemo da slušamo njegov glas? Između ostalog, tako da primjenjujemo savjet: “Podnosite jedni druge i spremno opraštajte jedni drugima” (Kol. 3:13; Luka 17:3, 4). Poslušnost pokazujemo i tako što revno propovijedamo dobru vijest “u povoljno vrijeme i u teško vrijeme” (2. Tim. 4:2; w19.03 10 odl. 9-10).