Travanj

Kako je s nama? Razmišljamo li poput Boga ili poput ovog svijeta? Istina, svoje postupke vjerojatno smo već uskladili s Božjim zakonima. No što je s našim mislima? Trudimo li se svoj način razmišljanja i stavove uskladiti s Jehovinim? Za to je potreban velik trud. S druge strane, ne treba puno truda da bismo počeli razmišljati poput svijeta zato što je njegov duh svuda oko nas (Efež. 2:2). Osim toga, taj duh često potiče ljude da ugađaju sebi, i zato takav način razmišljanja može biti vrlo privlačan. Da, teško je razmišljati poput Jehove, a vrlo je lako razmišljati poput svijeta. Međutim, ako dopustimo ovom svijetu da oblikuje naš način razmišljanja, moglo bi nam se dogoditi da postanemo sebični i želimo sami odlučivati što je ispravno, a što neispravno (Mar. 7:21, 22). Zato je jako važno da usvajamo Božje, a ne ljudske misli (w18.11 18 odl. 1; 19 odl. 3-4).

Isusa je sigurno jako ohrabrilo kad mu je sam Jehova u tri navrata odao priznanje tako što mu se obratio direktno s neba. Nakon što se Isus krstio u rijeci Jordanu, Jehova je rekao gornje riječi. Ivan Krstitelj je očito jedini osim Isusa čuo te riječi. A otprilike godinu dana prije Isusove smrti tri su apostola čula kako Jehova kaže: “Ovo je Sin moj, ljubljeni, koji mi je po volji. Njega slušajte!” (Mat. 17:5). I na koncu, samo nekoliko dana prije Isusove smrti Jehova se ponovno s neba obratio svom Sinu (Ivan 12:28). Premda je Isus znao da ga čeka sramotna smrt i da će biti lažno optužen kao bogohulnik, molio se da se izvrši Jehovina volja, a ne njegova (Mat. 26:39, 42). “Podnio je mučenički stup ne mareći za sramotu” jer je želio priznanje svog Oca, a ne svijeta (Hebr. 12:2; w18.07 10-11 odl. 15-16).

Nedugo nakon što je održao Gospodinovu večeru, Isus je pokazao izvanrednu hrabrost. Kako? Pristao je učiniti ono što je Otac tražio od njega, premda je to značilo da će biti sramotno pogubljen kao hulnik (Mat. 26:65, 66). Ostao je do kraja vjeran Jehovi kako bi proslavio njegovo ime, podržao njegovu vlast i omogućio vječni život ljudima koji se pokaju za svoje grijehe. Isto tako, pripremio je svoje sljedbenike na ono što ih je uskoro čekalo. Isus je pokazao da je hrabar i tako što se nije usredotočio na vlastite brige koje su ga možda mučile, nego na potrebe svojih vjernih apostola. Znao je da će jednostavna proslava koju je uveo nakon što je otpustio Judu podsjećati njegove pomazane sljedbenike na vrijednost njegove prolivene krvi i na to da su sudionici novog saveza (1. Kor. 10:16, 17; w19.01 22 odl. 7-8).

Isusu je nato Otac s neba rekao: “Proslavio sam ga i opet ću ga proslaviti!” Isus je bio uznemiren zato što je na njemu ležala velika odgovornost — trebao je ostati vjeran do kraja. Znao je da ga čeka brutalno bičevanje i okrutna smrt (Mat. 26:38). No više od svega bilo mu je stalo do toga da proslavi ime svog Oca. Protivnici su ga optužili da huli na Boga i bojao se da će njegova smrt Jehovi nanijeti sramotu. I nas, poput Isusa, možda brine to što se Jehovino ime sramoti. Možda smo i mi žrtve nepravde. Možda smo uznemireni zbog lažnih priča koje protivnici šire o nama i koje ocrnjuju Jehovino ime. Ako je tako, Jehovine riječi mogu nam pružiti veliku utjehu. Jehova će sigurno proslaviti svoje ime (Psal. 94:22, 23; Iza. 65:17; w19.03 11-12 odl.14-16).

Isusovi učenici nisu mogli vjerovati svojim ušima. Njihov Učitelj, od kojeg su očekivali da će obnoviti izraelsko kraljevstvo, rekao im je da će uskoro umrijeti mučeničkom smrću. Prvi je reagirao apostol Petar. “Budi milostiv prema sebi, Gospodine!” rekao je. “Ne, tebi se to neće dogoditi!” No Isus mu je odvratio: “Odlazi od mene, Sotono! Ti si mi kamen spoticanja, jer tvoje misli nisu Božje, nego ljudske” (Mat. 16:22, 23; Djela 1:6). Isus je tim riječima pokazao da postoji razlika između Božjih misli i stavova ovog svijeta, koji je pod Sotoninom vlašću (1. Ivan. 5:19). Petar je potaknuo Isusa da bude dobar prema sebi i da se štedi, a takav je način razmišljanja karakterističan za ovaj svijet. No Isus je znao da njegov Otac razmišlja drugačije. Isusov odgovor jasno je pokazao da je usvojio Jehovin, a odbacio svjetovni način razmišljanja (w18.11 18 odl. 1-2).

Zamisli što Jehova vidi kad se milijuni ljudi diljem svijeta okupe kako bi proslavili Gospodinovu večeru. On ne vidi samo masu ljudi, već zapaža svakog pojedinca. Naprimjer, vidi one koji vjerno dolaze iz godine u godinu. Među njima su neki koji se suočavaju s teškim progonom. Drugi možda ne dolaze redovito na ostale sastanke, ali Obilježavanje Kristove smrti smatraju važnim događajem koji nipošto ne žele propustiti. Jehova zapaža i one koji prvi put dođu na taj skup, možda samo iz znatiželje. Naravno, Jehovi je drago kad velik broj ljudi dođe na Obilježavanje (Luka 22:19). No njega puno više zanima razlog zbog kojeg su došli. Naime, Jehovi su motivi jako bitni. Mi želimo da nas Jehova i njegova organizacija poučavaju (Iza. 30:20; Ivan 6:45; w19.01 26 odl. 1-3).

Osim što je bio spreman umrijeti za svoje učenike, Isus je svojim životom iz dana u dan pokazivao da mu je njihova dobrobit važnija od vlastite. Naprimjer, provodio je vrijeme s njima čak i kad je bio umoran ili pod velikim emocionalnim pritiskom (Luka 22:39-46). Uvijek je bio usredotočen na ono što može dati drugima, a ne na ono što može dobiti od njih (Mat. 20:28). Mi pripadamo jedinom pravom kršćanskom bratstvu i sretni smo što možemo i druge pozivati da nam se pridruže. Tome želimo posvetiti što više vremena, koliko god nam to okolnosti dopuštaju. No posebno nam je stalo do toga da pomognemo svojoj “braći u vjeri” koja su postala neaktivna (Gal. 6:10). Možemo im pokazati da ih volimo tako da ih potičemo da dođu na sastanke, a posebno na Obilježavanje. Kao Jehova i Isus, iskreno se radujemo kad se neki neaktivni suvjernik vrati Jehovi (Mat. 18:14; w19.01 29 odl. 12, 14; 30 odl. 15).

Prilikom održavanja Gospodinove večere Isus je uzeo ono što je preostalo nakon pashalne večere. Upotrijebio je beskvasni kruh i vino koje je već imao pri ruci. Svojim je apostolima rekao da ta dva simbola predočavaju njegovo savršeno tijelo i krv, koje je ubrzo trebao prinijeti kao žrtvu. Apostole vjerojatno i nije previše iznenadila jednostavnost te važne nove proslave. Zašto nije? Nekoliko mjeseci ranije, kad je došao u dom svojih bliskih prijatelja Lazara, Marte i Marije, Isus je počeo poučavati. Marta je bila ondje, ali se posve zaokupila pripremanjem raskošnog objeda za svog uvaženog gosta. Isus je to vidio, pa joj je obzirno ukazao na to da nije uvijek potrebno pripremati raskošna jela (Luka 10:40-42). Nekoliko mjeseci kasnije, kad su ga od žrtvene smrti dijelili tek sati, Isus je primijenio vlastiti savjet. Pobrinuo se da na Gospodinovoj večeri sve bude jednostavno (w19.01 20-21 odl. 3-4).

Jehova je Isusu iskazao čast na posve neočekivan način. Uzvisio ga je i dao mu nešto što nitko dotad nije dobio — besmrtni život na nebu! (Filip. 2:9; 1. Tim. 6:16). Bilo je to doista izvanredno priznanje za Isusovu vjernost! Što će nas potaknuti da se uvijek trudimo steći Jehovino odobravanje, a ne odobravanje ovog svijeta? Imajmo na umu da Jehova uvijek iskazuje priznanje svojim vjernim slugama i rado ih nagrađuje, često na neočekivane načine. Tko zna kakvi nas neočekivani blagoslovi očekuju u budućnosti? U međuvremenu, dok u ovom zlom svijetu podnosimo kušnje i nevolje, nemojmo smetnuti s uma da svijet prolazi (1. Ivan. 2:17). Jehova, naš Otac pun ljubavi, “nije nepravedan, pa da zaboravi [naše] djelo i ljubav koju [smo] iskazali njegovu imenu” (Hebr. 6:10; w18.07 11 odl. 17-18).

Tijekom posljednje večeri koju je proveo s apostolima Isus im je ukazao na važnost jedinstva. Kad se molio s njima, rekao je da želi da svi njegovi učenici budu jedno, kao što su on i njegov Otac jedno. Njihovo jedinstvo trebalo je poslužiti kao snažno svjedočanstvo i jasan dokaz da je Jehova Isusa poslao na Zemlju kako bi izvršio njegovu volju. Ljubav je trebala biti obilježje pravih Isusovih sljedbenika i pomoći im da budu ujedinjeni (Ivan 13:34, 35). Posve je razumljivo što je Isus istaknuo važnost jedinstva. Naime, u više je navrata zamijetio neslogu među apostolima. Naprimjer, tijekom te posljednje večeri nastala je “prepirka o tome tko bi od njih bio najveći”, što nije bilo prvi put (Luka 22:24-27; Mar. 9:33, 34). U jednoj drugoj prilici Jakov i Ivan tražili su od Isusa da im da istaknuta mjesta u Kraljevstvu, odmah do sebe (Mar. 10:35-40; w18.06 8 odl. 1-2).

Jehova želi da muž i žena izgrade toliko snažnu ljubav da ona potraje cijeli život (Mat. 19:3-6). Preljub je jedna od najgorih stvari koje netko može učiniti svom bračnom drugu. Sedma od Deset zapovijedi s razlogom zabranjuje preljub (5. Mojs. 5:18). To je grijeh protiv samog Boga i strašan udarac za nedužnog bračnog druga (1. Mojs. 39:7-9). Takva izdaja može mu još desetljećima zadavati bol. Jehovi je jako stalo i do dobrobiti djece. Roditeljima je zapovjedio da se brinu ne samo za fizičke nego i za njihove duhovne potrebe. Roditelji su trebali koristiti svaku priliku kako bi pomogli djeci da zavole Jehovu te da upoznaju i cijene njegov Zakon (5. Mojs. 6:6-9; 7:13). Roditelji nisu smjeli gledati na svoju djecu kao na imovinu koju su mogli zanemariti ili raditi s njom što su htjeli, nego kao na nasljedstvo, Jehovin dar koji su trebali cijeniti (Psal. 127:3; w19.02 21 odl. 5, 7).

Job se nadao da će ga Bog nagraditi i to mu je pomoglo da mu ostane vjeran. Bio je siguran da Bog cijeni njegovu vjernost. Unatoč kušnjama koje su ga snašle bio je uvjeren da će ga Jehova na koncu nagraditi. To mu je sigurno pomoglo da sačuva svoju vjernost. Jehovu je Jobova vjernost toliko obradovala da ga je bogato nagradio već tada, dok je bio nesavršen čovjek! (Job 42:12-17; Jak. 5:11). A u budućnosti Joba čekaju još veći blagoslovi! Naš se Bog nije promijenio (Mal. 3:6). Budemo li uvijek imali na umu koliko on cijeni našu vjernost, tada će nada u divnu budućnost ostati živa u našim mislima i srcu! (1. Sol. 5:8, 9). Ponekad možda imaš osjećaj da svi oko tebe razmišljaju i postupaju drugačije, ali zapravo nikad nisi sam. Uz tebe su milijuni vjernih Božjih slugu diljem svijeta. Osim toga, ideš stopama vjernih muškaraca i žena koji su u prošlosti ostali odani Jehovi, čak i po cijenu života (Hebr. 11:36-38; 12:1; w19.02 7 odl. 15-16).

Obilježavanje Kristove smrti polako ostavljamo iza sebe, no bilo bi dobro da razmislimo o sljedećim pitanjima: Kako mogu u još većoj mjeri pokazivati ljubav poput Isusa? Mislim li više na potrebe svoje braće i sestara nego na svoje vlastite? Očekujem li previše od svojih suvjernika ili imam razumijevanja za njihova ograničenja? Trudimo se uvijek oponašati Isusa i biti suosjećajni! Zapovijed da obilježavamo Kristovu smrt neće još dugo biti na snazi. Kad Isus “dođe” tijekom velike nevolje, on će preostale “izabrane” skupiti na nebo te se njegova smrt više neće obilježavati (1. Kor. 11:26; Mat. 24:31). No čak i nakon što Obilježavanje Kristove smrti postane stvar prošlosti, možemo biti sigurni da će Jehovinim slugama ta jednostavna proslava ostati u dragom sjećanju kao simbol najveće poniznosti, hrabrosti i ljubavi koju je jedan čovjek pokazao (w19.01 25 odl. 17-19).

Naše fizičko zdravlje dobar je primjer koji pokazuje koliko je važna naša nutrina. Kao prvo, da bismo bili u dobroj formi, moramo se zdravo hraniti i redovito vježbati. Slično tome da bismo u duhovnom pogledu bili u dobroj formi, moramo se hraniti zdravom duhovnom hranom i redovito pokazivati vjeru u Jehovu. Vjeru pokazujemo tako što primjenjujemo ono što učimo i tako što drugima govorimo o njoj (Rim. 10:8-10; Jak. 2:26). Kao drugo, vanjski izgled mogao bi nas zavarati jer možemo izgledati zdravo iako možda bolujemo od neke bolesti. Slično tome mogli bismo misliti da imamo jaku vjeru zato što redovito sudjelujemo u teokratskim aktivnostima, ali u nama se možda razvijaju neispravne želje (1. Kor. 10:12; Jak. 1:14, 15). Moramo uvijek imati na umu da nas Sotona želi zatrovati svojim idejama (w19.01 15 odl. 4-5).

Dobro je da se pitamo: Postupam li poput milosrdnog Samarićanina? (Luka 10:30-35). Mogu li učiniti više kako bih pomogao onima koji pate i pokazao im suosjećanje? Naprimjer, mogu li pružiti praktičnu pomoć ostarjelim suvjernicima, udovicama ili djeci čiji roditelji ne služe Jehovi? Mogu li poduzeti nešto kako bih utješio “potištene duše”? (1. Sol. 5:14; Jak. 1:27). Kad pokazujemo milosrđe, osjećamo sreću koja proizlazi iz davanja. Osim toga, tada znamo da činimo ono što je Jehovi po volji (Djela 20:35; Hebr. 13:16). Kralj David o milosrdnim je osobama napisao: “Jehova će ga zaštititi i na životu sačuvati. Bit će proglašen sretnim na zemlji” (Psal. 41:1, 2). Ako pokažemo drugima da iskreno suosjećamo s njima, Jehova će nama pokazati milosrđe, a zahvaljujući tome bit ćemo sretni u čitavu vječnost (Jak. 2:13; w18.09 19 odl. 11-12).

Vjerna kršćanka po imenu Yoshiko saznala je lošu vijest. Liječnica joj je rekla da joj preostaje svega nekoliko mjeseci života. Kako je reagirala? Sjetila se svog omiljenog biblijskog retka, koji je današnji citat. Potom je smireno rekla liječnici da se ne boji jer zna da ju Jehova drži za ruku. Utješne misli koje sadrži taj redak pomogle su toj dragoj sestri da se posve osloni na Jehovu. Taj isti redak može pomoći i nama da ostanemo mirni kad se nađemo u teškim kušnjama. Jehova je prvobitno nadahnuo Izaiju da zapiše te riječi kako bi pružio utjehu Židovima koji su trebali biti odvedeni u izgnanstvo u Babilon. No Jehova ih je sačuvao ne samo za dobrobit izgnanih Židova nego i svih njegovih slugu, sve do dan-danas (Iza. 40:8; Rim. 15:4). Mi živimo u “naročito teškim vremenima”, pa nam je ohrabrenje koje pruža Izaijina knjiga potrebnije nego ikad prije (2. Tim. 3:1; w19.01 2 odl. 1-2).

Čak i ako se muž i žena razdvoje, oni su još uvijek u braku. Razdvojen život svakome od njih donosi velike izazove. Apostol Pavao naveo je razlog zašto je dobro da muž i žena ostanu zajedno: “Muž koji nije vjernik posvećen je svojom ženom i žena koja nije vjernica posvećena je bratom. Inače bi vaša djeca bila nečista, a sada su sveta” (1. Kor. 7:14). Mnogi vjerni kršćani koji su čak i u vrlo teškim okolnostima ostali s bračnim drugom koji ne služi Jehovi mogu posvjedočiti da se takva odluka isplatila jer je on postao Jehovin svjedok (1. Kor. 7:16; 1. Petr. 3:1, 2). U kršćanskim skupštinama diljem svijeta ima mnogo sretnih parova. Vjerojatno i u tvojoj skupštini ima mnogo skladnih brakova u kojima vjerni muževi vole svoje žene, a žene vole i poštuju svoje muževe, pokazujući tako da brak doista može biti častan (Hebr. 13:4; w18.12 14 odl. 18-19).

Riječ “Eden” znači “užitak”, a taj je vrt doista bio mjesto gdje su ljudi mogli uživati — živjeli su u miru sa životinjama, imali su izobilje hrane i uživali u prekrasnom krajoliku (1. Mojs. 1:29-31). Kad je hebrejski dio Biblije bio preveden na grčki, prevoditelji su hebrejsku riječ za “vrt” preveli grčkom riječi parádeisos, koja znači “raj”. Jedna biblijska enciklopedija objašnjava na što bi stari Grci pomislili kad bi čuli riječ parádeisos: “Širok i prostran park u kojem nikome ne prijeti nikakva opasnost; netaknuta priroda djevičanske ljepote s veličanstvenim šumskim stablima od kojih mnoga daju plodove; park koji navodnjavaju bistre rječice na čijim obalama pasu velika stada antilopa ili ovaca” (M’Clintockova i Strongova Cyclopaedia; usporedi 1. Mojsijevu 2:15, 16). Bog je Adama i Evu smjestio u takav raj, ali oni nisu ostali u njemu. Budući da su bili neposlušni Bogu, i oni i njihovi potomci izgubili su priliku da žive u raju (1. Mojs. 3:23, 24). Iako u njemu više nije bilo ljudi, izgleda da je edenski vrt postojao sve do potopa u Noino vrijeme (w18.12 3-4 odl. 3-5).

Roditelji nastoje u svoju djecu usaditi moralne vrijednosti. Ako djeca odluče živjeti po mjerilima koja su usvojili u roditeljskom domu, veća je vjerojatnost da će donositi odluke zbog kojih neće kasnije požaliti. Tako će se poštedjeti mnogih nepotrebnih briga i problema. Poput dobrog roditelja, Jehova želi da njegova djeca imaju što sretniji i smisleniji život (Iza. 48:18). Zato nas uči temeljnim moralnim načelima kojima se trebamo voditi u životu i u ophođenju s drugima. Potiče nas da steknemo njegov način razmišljanja i usvojimo njegove vrijednosti. On nas ne sputava, nego nam pomaže da proširimo svoje horizonte, razmišljamo na uzvišeniji način i naučimo ispravno prosuđivati (Psal. 92:5; Izr. 2:1-5; Iza. 55:9). Tako možemo donositi odluke koje će nas učiniti sretnima, a da pritom sačuvamo svoju individualnost (Psal. 1:2, 3). Da, Jehovin način razmišljanja koristi nam u mnogim pogledima (w18.11 19-20 odl. 7-8).

Želimo li ustrajno hoditi u istini, moramo se odupirati pritisku koji drugi vrše na nas. Kad smo tek krenuli tim putem, promijenili su se naši odnosi s prijateljima i članovima obitelji koji nisu Jehovini svjedoci. Neki su bili tolerantni, a neki su nam se otvoreno protivili. Članovi obitelji te kolege na poslu ili u školi mogli bi vršiti pritisak na nas da im se pridružimo u običajima i proslavama koje nisu na čast Jehovi. Kako se možemo oduprijeti tom pritisku? Važno je da uvijek imamo u mislima kako Jehova gleda na takve postupke. Korisno je proučiti što naše publikacije kažu o porijeklu popularnih blagdana. Budemo li se podsjećali na biblijske razloge zašto ne slavimo takve blagdane, bit ćemo uvjereni da živimo onako kako je “ugodno Gospodinu” (Efež. 5:10). Pouzdanje u Jehovu i njegovu Riječ istine pomoći će nam da se ne bojimo ljudi (Izr. 29:25; w18.11 11 odl. 10, 12).

Kad nam se životne okolnosti naglo promijene, brige bi lako mogle potpuno ovladati našim životom. To se moglo dogoditi i Josipu. Međutim, on je očito odlučio iskoristiti svoju situaciju najbolje što je mogao i time je dao Jehovi razlog da ga blagoslovi. Iako je bio zatočen, Josip je savjesno obavljao sve zadatke koje mu je dao upravitelj zatvora, kao što je to činio i dok je radio za Potifara (1. Mojs. 39:21, 22). Poput Josipa, i mi se možemo naći u situaciji nad kojom nemamo praktički nikakve kontrole. Ako tada ostanemo strpljivi i trudimo se iskoristiti svoje okolnosti najbolje što možemo, Jehova će imati razlog da nas blagoslovi (Psal. 37:5). Istina, ponekad se možemo naći “u nedoumici”, ali nikad “ne očajavamo”, kao što je rekao apostol Pavao (2. Kor. 4:8). Jehova će nam biti oslonac, pogotovo ako ostanemo usredotočeni na svoju službu (w18.10 29 odl. 11, 13).

Kako bi se osjećao da netko koga poznaješ i poštuješ zaboravi tvoje ime ili te čak i ne prepozna? To bi te sigurno jako obeshrabrilo. Zašto? Zato što svi imamo prirodnu želju da nas drugi zapaze i poštuju. No nije nam stalo samo do toga da znaju naše ime i prezime nego i da znaju kakvi smo kao osobe te što smo postigli u životu (4. Mojs. 11:16; Job 31:6). Međutim, ako nismo oprezni, naša želja za priznanjem može pod utjecajem nesavršenosti postati neuravnotežena. Može nas navesti da čeznemo za neprikladnim izrazima cijenjenja ili priznanja. Sotonin svijet raspiruje u ljudima želju za slavom i priznanjem i tako im odvraća pažnju od onoga tko istinski zaslužuje da mu odamo priznanje i obožavamo ga — našeg nebeskog Oca, Jehove Boga (Otkr. 4:11; w18.07 7 odl. 1-2).

Ne čudi nas što ljudi na visokim položajima pod utjecajem Sotone i njegovih demona govore laži (1. Tim. 4:1, 2). Vjerski vođe koji naučavaju lažna učenja zaslužuju naročito veliku osudu jer ugrožavaju budućnost onih koji im povjeruju. Naime, osoba koja prihvati lažna učenja i čini stvari koje Bog osuđuje može izgubiti priliku da dobije vječni život (Hoš. 4:9). Isus je znao da vjerski vođe njegovog doba obmanjuju ljude. U lice im je rekao: “Teško vama, pismoznanci i farizeji, licemjeri, jer obilazite more i kopno da biste jednog čovjeka obratili na svoju vjeru, a kad ga obratite, činite ga takvim da zaslužuje gehenu [vječno uništenje] dvaput više nego vi!” (Mat. 23:15). Isus je najstrože osudio te podmukle vjerske vođe. Ðavo, “ubojica ljudi”, doista je bio njihov otac! (Ivan 8:44; w18.10 7 odl. 5-6).

Što je Isus time htio reći? U nastavku je objasnio: “Radujte se i kličite, jer je velika nagrada vaša na nebesima! Jer tako su progonili i proroke prije vas” (Mat. 5:12). Kad su protivnici išibali apostole i naredili im da prestanu propovijedati, oni su “otišli od Sudbenog vijeća, radujući se”. Naravno, nisu se radovali zbog boli koju su pretrpjeli, nego zato što su bili “dostojni podnijeti sramotu zbog [Isusovog] imena” (Djela 5:41). I Jehovini sluge u današnje vrijeme s radošću podnose protivljenje zbog Isusovog imena, a i druge teške kušnje (Jak. 1:2-4). Ni mi, kao ni apostoli, ne uživamo u patnjama. No ako u kušnjama ostanemo vjerni Bogu, on će nam dati hrabrosti da ustrajemo. Kad znamo da smo stekli naklonost Jehove, “sretnog Boga”, možemo biti sretni unatoč progonstvima ili protivljenju članova obitelji (1. Tim. 1:11; w18.09 21 odl. 18-20).

Život u ovim “naročito teškim vremenima” donosi puno nevolja, pa su mnogi toliko emocionalno opterećeni da žele naprosto dići ruke od svega (2. Tim. 3:1-5). Prema nekim procjenama, preko 800 000 ljudi svake godine počini samoubojstvo, što znači da si svakih 40 sekundi jedna osoba oduzme život. Nažalost, čak su i neki kršćani podlegli pritisku i digli ruku na sebe. U današnje vrijeme mnogi naši suvjernici nose se sa stresnim okolnostima i potrebna im je naša ljubav. Neki trpe progonstvo i izrugivanje. Neke pak kolege na poslu maltretiraju ili ocrnjuju, a neki su iscrpljeni zbog prekovremenog rada ili nerazumnih rokova. Drugima snagu oduzimaju obiteljski problemi. Možda moraju stalno podnositi kritike bračnog druga koji nije u istini. Zbog takvih i sličnih pritisaka mnogi su i fizički i emocionalno iscrpljeni (w18.09 13 odl. 3, 5).

Kršćanski roditelji surađuju s Jehovom kad potiču djecu da teže za teokratskim ciljevima. Trud mnogih roditelja koji su to činili urodio je plodom. Njihova su djeca stupila u punovremenu službu, a neki čak služe daleko od roditeljskog doma. Neki su misionari ili pak pioniri na području gdje je velika potreba za objaviteljima, a neki služe u Betelu. Zbog udaljenosti možda ne mogu biti s obitelji onoliko često koliko bi voljeli. Usprkos tome samopožrtvovni roditelji potiču svoju djecu da ustraju na svom zadatku. Zašto? Oni su jako sretni zato što znaju da je njihovoj djeci Božje Kraljevstvo na prvom mjestu. Mnogi od njih imaju stav kakav je imala Hana, koja je rekla da je svog sina Samuela darovala Jehovi. Za njih je velika čast što mogu na taj način surađivati s Jehovom i ne bi to ni za što mijenjali (1. Sam. 1:28; w18.08 24 odl. 4).

Isus nije rekao da će bogatima biti nemoguće ući u Božje Kraljevstvo. Istina, kazao je: “Sretni ste vi siromašni, jer je vaše kraljevstvo Božje” (Luka 6:20). No to ne znači da su svi siromasi bili posebno blagoslovljeni niti da su svi prihvatili Isusova učenja. Mnogi od njih oglušili su se na dobru vijest. Dakle, nečiji odnos s Jehovom ne možemo mjeriti po njegovom materijalnom stanju. Doista smo sretni što imamo mnoštvo braće i sestara, i bogatih i siromašnih, koji vole Jehovu i služe mu svim srcem. Biblija bogatima savjetuje “da se ne uzdaju u nesigurno bogatstvo, nego u Boga” (1. Tim. 6:17-19). S druge strane, Božja Riječ sve njegove sluge, i bogate i siromašne, upozorava da ne smiju voljeti novac (1. Tim. 6:9, 10). Da, kad gledamo na svoju braću Jehovinim očima, nećemo doći u iskušenje da ih prosuđujemo po onome što imaju ili nemaju u materijalnom pogledu (w18.08 10-11 odl. 11-12).

Mi sigurno želimo Jehovi pokazati zahvalnost što nam je ukazao čast da budemo njegovi sluge. Mi smo mu se dobrovoljno predali i znamo da je to najbolja odluka koju smo mogli donijeti. Zato se odlučno klonimo zla. Isto tako, volimo i poštujemo svoje suvjernike, znajući da i oni pripadaju Jehovi (Rim. 12:10). Biblija obećava: “Jehova neće ostaviti narod svoj” (Psal. 94:14). To je neraskidivo obećanje. Što god da se dogodi, Jehova će biti uz nas. Čak nas ni smrt ne može rastaviti od njegove ljubavi (Rim. 8:38, 39). “Bilo da živimo bilo da umiremo, Jehovi pripadamo” (Rim. 14:8). Jedva čekamo dan kad će Jehova vratiti u život sve svoje vjerne prijatelje koji su umrli (Mat. 22:32). No već i danas imamo mnogo blagoslova. Kako su samo istinite biblijske riječi: “Sretan je narod kojemu je Bog Jehova, narod koji je on odabrao sebi za nasljedstvo”! (Psal. 33:12; w18.07 26 odl. 18-19).

Neki možda smatraju da prilikom donošenja odluka osobne prirode, kao što je odabir obrazovanja ili zaposlenja, imaju slobodu izabrati što god žele ako im to savjest dozvoljava. Možda razmišljaju: “Zašto da moju slobodu ograničava tuđa savjest?” Istina, mi smo slobodni donositi vlastite odluke u pogledu obrazovanja i zaposlenja, no ne smijemo zaboraviti da je naša sloboda relativna te da će sve naše odluke imati posljedice. Upravo je zato Pavao nešto ranije rekao riječi iz današnjeg citata. One jasno pokazuju da naše osobne želje nisu najvažniji faktor koji trebamo uzeti u obzir kad odlučujemo kako ćemo koristiti svoju slobodu na različitim područjima života (w18.04 10 odl. 10).

Neki bi kršćanin u današnje vrijeme mogao odavati dojam da služi Jehovi, a istovremeno postupati neispravno (Juda 11). Naprimjer, netko možda redovito ide u službu propovijedanja i na sastanke, ali se potajno prepušta nemoralnim maštanjima, pohlepno za nečim čezne ili mrzi nekog suvjernika (1. Ivan. 2:15-17; 3:15). Takve misli mogu navesti osobu na neispravne postupke. Drugi ljudi možda ne znaju o čemu razmišljamo i što radimo, ali Jehova sve vidi i on zna jesmo li svim srcem na njegovoj strani (Jer. 17:9, 10). Međutim, čak i ako pogriješimo, Jehova neće odmah dignuti ruke od nas. Kad vidi da skrećemo s pravog puta, on nas poziva: “Vratite se k meni!” On razumije da se borimo sa slabostima, ali ipak želi da se klonimo zla (Iza. 55:7). Obećao je da će nam pomagati i davati snage u duhovnom, emocionalnom i psihičkom pogledu kako bismo mogli nadvladati svoja grešna naginjanja (1. Mojs. 4:7; w18.07 18 odl. 5-6).