Srpanj

Grube riječi ili bezobzirni postupci drugih mogu u nama izazvati tjeskobu, posebno ako nas je povrijedio blizak prijatelj ili član obitelji. O tome kako se nositi s tjeskobom puno možemo naučiti od Hane, kojoj se Penina stalno rugala (1. Sam. 1:12). I mi možemo dugo pričati s Jehovom o svojoj tjeskobi i strahovima. Naše molitve ne moraju biti poetične ili savršeno formulirane. Možda mu čak kroz suze i jecaje kažemo neke vrlo gorke riječi. No Jehovi nikad neće dosaditi slušati nas dok mu govorimo o svojim problemima. Ipak, dobro je imati na umu i savjet zapisan u Filipljanima 4:6, 7. Apostol Pavao konkretno je napomenuo da u molitvi trebamo izraziti zahvalnost. Ima puno toga na čemu možemo biti zahvalni Jehovi. Naprimjer, možemo mu zahvaliti za to što nam je podario život, za sve divno što je stvorio, za njegovu vjernu ljubav i prekrasnu nadu koju nam je dao (w20.02 9:3, 6).

Govor je dar koji smo dobili od Jehove (Izl. 4:10, 11; Otkr. 4:11). On nam putem svoje Riječi pomaže da razumijemo kako ispravno koristiti taj dar. Uvijek trebamo biti spremni govoriti o Jehovi i Kraljevstvu (Mat. 24:14; Rim. 10:14). Kada to činimo, oponašamo Isusa. On je ljudima govorio istinu o svom Ocu – to je bio jedan od glavnih razloga zašto je došao na Zemlju (Ivan 18:37). No moramo imati na umu da je važno i kako nešto kažemo. Stoga kad govorimo drugima o Jehovi, trebamo to činiti “blago i s dubokim poštovanjem” i pritom pokazivati obzirnost prema osjećajima i uvjerenjima svojih sugovornika (1. Petr. 3:15). Tada nećemo samo govoriti nego ćemo i poučavati ljude, a možda ćemo i svojim riječima doprijeti do njihovog srca. Starješine ne bi smjeli oklijevati razgovarati s bratom ili sestrom kad vide da im je potreban savjet. Naravno, oni će izabrati pravi trenutak za razgovor kako ne bi nepotrebno doveli osobu u neugodnu situaciju (w20.03 12:2-4).

Za što se možemo moliti? Možemo se moliti Jehovi da nam da više vjere (Luka 17:5; Ivan 14:1). Vjera nam je potrebna zato što će Sotona iskušati sve koji odluče poći Isusovim stopama (Luka 22:31). Kako će nam vjera pomoći? Nakon što učinimo sve što je u našoj moći kako bismo riješili problem, vjera će nas potaknuti da prepustimo stvari Jehovi u ruke. Budući da smo uvjereni da on može u pravom trenutku naći najbolje rješenje, to će nam dati unutarnji mir (1. Petr. 5:6, 7). Molitva nam pomaže da sačuvamo unutarnji mir s kakvim god da se problemima suočavamo. Uzmimo za primjer Roberta, vjernog starješinu koji sada ima preko 80 godina. On kaže: “Savjet iz Filipljanima 4:6, 7 pomogao mi je da prebrodim mnoge životne oluje. Neko vrijeme borio sam se s financijskim problemima. A u jednom periodu nisam služio kao starješina jer sam izgubio imenovanje.” Što pomaže Robertu da sačuva unutarnji mir? “Molim se čim osjetim da me obuzima tjeskoba”, rekao je. “Što se češće i usrdnije molim, to sam mirniji” (w19.04 15:5-7).

Zlostavljanje djece je grijeh protiv Boga. Kad čovjek sagriješi drugom čovjeku, on ujedno čini grijeh protiv Jehove. Uzmimo za primjer jednu odredbu Zakona koji je Bog dao Izraelu. U Zakonu je stajalo da onaj tko ukrade nešto svom bližnjem ili ga prevari, zapravo postupa “nevjerno prema Jehovi” (Lev. 6:2–4). Nije li onda i onaj tko zlostavlja dijete nevjeran Jehovi? On je “ukrao” djetetu osjećaj sigurnosti i nanio veliku sramotu Jehovinom imenu. Stoga je zlostavljanje odvratan grijeh protiv Boga koji zaslužuje svaku osudu. Članci u časopisu Stražarska kula i Probudite se! govorili su o tome kako se žrtve spolnog zlostavljanja mogu nositi s emocionalnim ožiljcima, kako im drugi mogu pomoći i hrabriti ih te kako roditelji mogu zaštititi svoju djecu. Starješine su na temelju Biblije temeljito poučeni što trebaju poduzeti ako je netko zlostavljao dijete. Organizacija redovito analizira smjernice na temelju kojih skupštine trebaju rješavati slučajeve zlostavljanja djece (w19.05 19:8-9).

Božja Riječ je poput oštrog mača koji može u korijenu sasjeći laži koje širi Sotona (Efež. 6:17). Naprimjer, ona razotkriva laž da mrtvi mogu komunicirati sa živima (Psal. 146:4). Isto tako, podsjeća nas da samo Jehova može točno predvidjeti budućnost (Iza. 45:21; 46:10). Ako redovito čitamo Božju Riječ i razmišljamo o njoj, zamrzit ćemo lažna vjerovanja koja šire zli duhovi i imat ćemo snage odbaciti ih. Zato se kloni svega što je povezano sa spiritizmom. Mi se, kao pravi kršćani, ne bavimo spiritizmom bilo koje vrste. Naprimjer, ne posjećujemo spiritističke medije niti pokušavamo na neki drugi način stupiti u kontakt s mrtvima. Ne sudjelujemo u pogrebnim običajima koji se temelje na vjerovanju u zagrobni život. Isto tako, ne bavimo se astrologijom ili gatanjem kako bismo saznali budućnost. Svjesni smo da su svi takvi postupci vrlo opasni i da bismo putem njih mogli stupiti u izravan kontakt sa Sotonom i demonima (w19.04 17:8-9).

Ljudi koji su usvojili mjerila ovog svijeta ismijavaju biblijska moralna načela i tvrde da su nerealna. Možda se pitaju: Zašto bi nas Bog stvorio sa spolnim željama, a onda tražio od nas da ih obuzdavamo? Takvo se pitanje temelji na pogrešnoj pretpostavci da ljudi moraju udovoljiti svakoj svojoj želji ili porivu. No to se kosi s Biblijom. Ona uči da nas je Jehova stvorio kao bića koja mogu kontrolirati svoje neispravne porive ako to žele (Kol. 3:5). Osim toga, Jehova je osnovao brak i omogućio nam da svoje ispravne spolne želje zadovoljimo unutar bračne zajednice (1. Kor. 7:8, 9). Za razliku od ovog svijeta, Biblija nas uči da imamo zdravo gledište o seksualnosti. Ona kaže da intimni odnosi mogu biti izvor zadovoljstva (Izr. 5:18, 19). No u njoj isto tako stoji: “[Neka] svatko od vas zna ovladati svojim tijelom u svetosti i časti, a ne u neobuzdanoj spolnoj požudi” (1. Sol. 4:4, 5; w19.05 21:7-9).

Bog neće dopustiti ljudima da unište njegov narod. Božji sluge ponosno nose Jehovino ime i poslušali su njegovu zapovijed da izađu iz Babilona Velikog (Djela 15:16, 17; Otkr. 18:4). Osim toga, daju sve od sebe kako bi pomogli i drugima da izađu iz njega. Zato njih neće zadesiti nevolje koje čekaju Babilon Veliki. Ipak, vjera Jehovinih slugu bit će iskušana. Nakon uništenja svih vjerskih organizacija koje pripadaju krivoj religiji, na Zemlji će postojati samo jedna religija. Božji sluge bit će poput usamljenog stabla koje je preživjelo razornu oluju. Naravno, to će razbjesniti Sotonu, koji će dati oduška svom gnjevu. Pomoću “nečistih nadahnutih izjava”, odnosno demonske propagande, nahuškat će narode da se udruže i napadnu Jehovine sluge (Otkr. 16:13, 14). Taj savez svih naroda Biblija naziva “Gog iz zemlje Magoga”. Kad ti narodi krenu u napad na Jehovin narod, doći će na simbolično mjesto koje se zove Harmagedon, odnosno započet će završni rat (Otkr. 16:16; w19.09 36:12-13).

U starom Izraelu Sotona se služio krivom religijom kako bi promicao nemoral, a to isto čini i danas. Krive religije toleriraju nemoralne postupke ili ih čak prikazuju u pozitivnom svjetlu. Zbog toga su mnogi koji tvrde da služe Bogu prestali živjeti po njegovim jasnim moralnim mjerilima. Apostol Pavao je u svojoj poslanici Rimljanima opisao do čega to dovodi (Rim. 1:28–31). U “ono što je nedolično” spadaju svi oblici spolnog nemorala, uključujući i homoseksualnost (Rim. 1:24–27, 32; Otkr. 2:20). Doista je važno da se držimo jasnih biblijskih učenja! Ljudska mudrost ignorira ili osporava Jehovina pravedna mjerila. Ona ne potiče ljude da razvijaju plodove Božjeg duha, nego da čine “djela tijela” (Gal. 5:19–23). Raspiruje u njima ponos i bahatost, zbog čega postaju sebični (2. Tim. 3:2–4). Te su karakteristike potpuna suprotnost krotkosti i poniznosti, osobinama koje Bog želi da njegovi sluge razvijaju (2. Sam. 22:28; w19.06 23:12-14).

Ilija je služio Jehovi u teškim vremenima i suočavao se s ozbiljnim problemima. Kad je Jehova rekao Iliji da dio svojih zaduženja prepusti Elizeju, zapravo se pobrinuo da dobije dobrog prijatelja i suradnika, koji ga je nesumnjivo hrabrio u teškim trenucima. Slično tome kad se mi povjerimo bliskom prijatelju, on nam može pomoći da se lakše nosimo sa svojim brigama (2. Kralj. 2:2). Ako imaš osjećaj da se nemaš kome povjeriti, moli se Jehovi da ti pomogne pronaći nekog zrelog suvjernika koji ti može pružiti emocionalnu podršku. Jehova je pomogao Iliji da izađe na kraj sa stresnim okolnostima i da mu godinama vjerno služi. Ilijino iskustvo hrabri nas da ustrajemo. Možda ćemo se u nekim periodima života naći pod velikim stresom koji će nas fizički i emocionalno iscrpljivati. No ako se oslonimo na Jehovu, on će nam dati snage da mu nastavimo služiti (Iza. 40:28, 29; w19.06 25:4, 9-10).

Hrabrost možemo steći već sada tako da propovijedamo drugima dobru vijest o Božjem Kraljevstvu. Kako je to povezano s hrabrošću? Kad propovijedamo, učimo se oslanjati na Jehovu i nadvladati strah od ljudi. Kao što vježbanjem jačamo svoje mišiće, tako i propovijedanjem – od kuće do kuće, na javnim mjestima, neformalno ili na poslovnom području – jačamo svoju hrabrost. Ako već sad naučimo hrabro propovijedati, spremno ćemo to činiti čak i ako vlasti zabrane naše djelovanje (1. Sol. 2:1, 2). Puno možemo naučiti od jedne vjerne sestre koja je pokazala izuzetnu hrabrost. Nancy Yuen bila je sitna sestra, visoka svega metar i pol, ali nije se dala lako zastrašiti. Odbila je poslušati nalog da prestane propovijedati dobru vijest o Božjem Kraljevstvu. Zato ju je komunistička vlast u Kini osudila, te je u zatvorima i logorima provela oko 20 godina. Službenici koji su je ispitivali rekli su za nju da je “najtvrdoglavija osoba” u zemlji! (w19.07 27:13-14).

Neki ljudi žarko žele upoznati biblijske istine, dok su mnogi drugi u početku ravnodušni. Zato ih trebamo na neki način potaknuti da požele saznati više. Da bismo bili uspješni u službi propovijedanja, važno je da se dobro pripremimo. Odaberi teme koje bi mogle biti zanimljive ljudima na tvom području, a zatim smisli kako započeti razgovor o svakoj od tih tema. Naprimjer, mogao bi reći stanaru: “Ako dopustite, rado bih čuo vaše mišljenje o jednoj temi. Mnogi problemi koji pogađaju nas pogađaju i ljude diljem svijeta. Što mislite, kad bi u cijelom svijetu postojala samo jedna vlast, bi li ona mogla riješiti svjetske probleme?” Nakon toga mogao bi razmotriti Danijela 2:44. Još jedna mogućnost je da osobu upitaš: “Što mislite, što može pomoći roditeljima da dobro odgoje svoju djecu?” Zatim razmotri Ponovljeni zakon 6:6, 7. Doista, velika je radost pomoći nekome da postane Kristov učenik! (w19.07 29:4, 6-7).

Jedan brat koji na Dalekom istoku već godinama propovijeda ljudima koji nisu religiozni ispričao je: “Kad osoba kaže da ne vjeruje u Boga, to obično znači da ne štuje bogove koji se ovdje tradicionalno štuju. Zato se obično složim da su većinu bogova izmislili ljudi i da oni zapravo ne postoje. Često im pročitam Jeremiju 16:20 i zatim upitam: ‘Što mislite, kako možemo razlikovati pravog Boga od onih koje su izmislili ljudi?’ Pažljivo saslušam njihov odgovor, a potom im pročitam Izaiju 41:23: ‘Kažite nam što će biti poslije, pa ćemo znati da ste bogovi!’ Zatim im pokažem primjer kako je Jehova prorekao neki budući događaj.” Jedan drugi brat kaže: “Osobi pokažem neki mudar biblijski savjet, proročanstvo koje se ispunilo ili joj skrenem pažnju na zakone koji upravljaju svemirom. Tada joj objasnim kako sve to ukazuje na postojanje živog i mudrog Stvoritelja. Kad se osoba složi da je moguće da Bog postoji, skrenem joj pažnju na ono što Biblija govori o Jehovi” (w19.07 30:14-15).

U ono “što je najvažnije” ubraja se posvećenje Jehovinog imena, ispunjenje njegovog nauma te mir i jedinstvo u skupštini (Mat. 6:9, 10; Ivan 13:35). Ako je sve to i nama prioritet u životu, to je dokaz da volimo Jehovu. Apostol Pavao rekao je i da moramo biti “neporočni”, odnosno čisti i besprijekorni. To ne znači da moramo biti savršeni. U Jehovinim očima bit ćemo čisti i bez mane budemo li davali sve od sebe da produbimo svoju ljubav i trudili se prosuditi što je najvažnije. Naprimjer, naša ljubav dolazi do izražaja kad pazimo da nikoga ne navedemo na spoticanje. Pavlov savjet da ne budemo drugima na spoticanje zapravo je ozbiljno upozorenje. Kako bismo mogli nekoga navesti na spoticanje? Svojim izborom zabave, odjeće ili čak odabirom posla. Možda ne činimo nešto što je samo po sebi neispravno. No ako svojim odlukama uznemiravamo nečiju savjest i on zbog toga oslabi u vjeri, to je vrlo ozbiljna stvar (Mat. 18:6; w19.08 32:9-11).

Jehovini svjedoci su 1935. shvatili da je veliko mnoštvo iz Ivanove vizije zapravo grupa vjernih kršćana koji se nadaju vječnom životu na Zemlji (Otkr. 7:9, 10). Da bi preživjeli veliku nevolju, pripadnici tog mnoštva trebaju dobro upoznati Jehovu prije početka Tisućugodišnje Vladavine. Na taj način mogu izgraditi jaku vjeru, koja će im biti itekako potrebna da bi “uspjeli umaknuti svemu (...) što se treba dogoditi” prije početka Kristove Vladavine (Luka 21:34–36). Pripadnici velikog mnoštva jako se raduju nagradi koja stoji pred njima. Oni znaju da Jehova odlučuje gdje će mu njegovi vjerni sluge služiti – hoće li to biti na nebu ili na Zemlji. I veliko mnoštvo i pomazanici svjesni su da se vječnom životu mogu nadati samo zahvaljujući tome što je Jehova u svojoj nezasluženoj dobroti osigurao otkupnu žrtvu Isusa Krista (Rim. 3:24; w19.09 39:10, 12-13).

Jesi li dobio novi zadatak? Ako jesi, potrudi se da tvoja služba bude uspješna i u novim okolnostima. Nemoj na promjenu gledati kao na vlastiti neuspjeh ili korak unatrag. Trudi se prepoznati Jehovinu ruku u svom životu i nastavi propovijedati. Ugledaj se na vjerne kršćane iz 1. stoljeća. Kad je nastupilo progonstvo, oni su objavljivali “dobru vijest, riječ Božju, kuda god su prolazili” (Djela 8:1, 4). Tvoj trud i ustrajnost u službi propovijedanja mogu uroditi plodom. Naprimjer, u jednoj su zemlji mnogi pioniri bili protjerani. No preselili su se u susjednu zemlju u kojoj je također bilo potrebno više objavitelja na jeziku koji su govorili. Za samo nekoliko mjeseci na tom su jeziku osnovane nove grupe koje su brzo rasle. Naš glavni izvor radosti treba biti Jehova. Zato nastavi služiti Jehovi i moli ga za mudrost, vodstvo i podršku. Sjeti se da si prijašnji zadatak zavolio zato što si davao sve od sebe da pomogneš ljudima. Daj sve od sebe i ovdje gdje sada služiš i vidjet ćeš da će ti Jehova pomoći da i u tome nađeš radost (Prop. 7:10; w19.08 34:15-16).

Jehova zaslužuje da mu budemo podložni zato što je on naš Stvoritelj. Zbog toga ima pravo postavljati moralna mjerila kojih se njegova stvorenja trebaju držati (Otkr. 4:11). No postoji još jedan snažan razlog da mu budemo poslušni – on je najbolji vladar. Kroz povijest je bilo mnogo ljudskih vladara koji su imali određenu moć i vlast nad drugima. No nijedan od njih ne može se mjeriti s Jehovom, koji je neizmjerno mudar, pun ljubavi, milosrdan i suosjećajan (Izl. 34:6; Rim. 16:27; 1. Ivan. 4:8). Kako možemo pokazati da smo podložni Jehovi? Tako da se svesrdno trudimo biti mu poslušni u svemu i tako da se odupiremo želji da se oslanjamo na vlastiti razum (Izr. 3:5). Bit će nam lakše podložiti se Jehovi ako dobro upoznamo njegove divne osobine. Zašto? Zato što te osobine dolaze do izražaja u svemu što on čini (Psal. 145:9). Što bolje upoznamo Jehovu, to ćemo ga više voljeti. A kad volimo Jehovu, ne treba nam dugačak popis pravila da bismo znali što smijemo, a što ne smijemo činiti (w19.09 37:1, 3).

Sotona želi ljudima natovariti breme koje ne mogu nositi. Naprimjer, želi da vjerujemo da nam Jehova neće oprostiti grijehe i da nismo dostojni ljubavi. Takve strašne laži doista nam mogu slomiti duh! (Ivan 8:44). Međutim, istina je potpuno drugačija. Onima koji “dođu” k Isusu Jehova oprašta grijehe (Mat. 11:28). Isto tako, on sve nas jako voli (Rim. 8:32, 38, 39). Istina, Isus nas poziva da nosimo jaram. No taj je jaram drugačiji od “jarmova” koje moramo nositi u ovom svijetu. Naprimjer, na kraju radnog dana mnogi se osjećaju iscrpljeno i nezadovoljno. Međutim, služenje Jehovi i Kristu pruža nam dubok osjećaj zadovoljstva. Možda se moramo natjerati da navečer idemo na sastanak jer smo iscrpljeni, ali sa sastanka se obično vratimo ojačani i ohrabreni. Slično je i kad odemo u službu propovijedanja ili odvojimo vrijeme za osobno proučavanje Biblije. Naravno, to iziskuje trud, ali blagoslovi koje dobijemo daleko nadmašuju sve žrtve! (w19.09 38:1, 15-16).

Tijekom kratkog vremena koje je preostalo do početka Jehovinog dana naš Bog očekuje od nas da revno propovijedamo. Trebamo davati sve od sebe da budemo “zaokupljeni djelom Gospodinovim” (1. Kor. 15:58). Kad je Isus govorio o značajnim događajima koji će se odigravati tijekom posljednjih dana, spomenuo je i ovo: “U svim se narodima najprije mora propovijedati dobra vijest” (Mar. 13:4, 8, 10; Mat. 24:14). Zamisli, svaki put kad ideš u službu propovijedanja, ti sudjeluješ u ispunjenju tog biblijskog proročanstva! Iz godine u godinu dobra vijest dopire do sve više ljudi. Naprimjer, tijekom “posljednjih dana” broj objavitelja Kraljevstva diljem svijeta dosegao je zadivljujuće razmjere. Godine 1914. bilo je 5155 objavitelja u 43 zemlje, a danas ih ima čak 8 i pol milijuna u 240 zemalja! No naš posao još nije gotov. Moramo i dalje objavljivati svima da je Božje Kraljevstvo jedino rješenje za sve probleme čovječanstva (Psal. 145:11–13; w19.10 40:3, 7-8).

Jehova se poslužio Barzilajem da bi pomogao kralju Davidu. David i narod koji je bio s njim bježali su pred Davidovim sinom Abšalomom i bili su gladni, umorni i žedni. Barzilaj, koji je tada već bio u poodmaklim godinama, zajedno s još nekim ljudima riskirao je život kako bi Davidu i njegovoj pratnji donio hranu i druge potrebne stvari. Nije zaključio da je zbog starosti postao beskoristan Jehovi. Naprotiv, upotrijebio je ono što je imao kako bi velikodušno pomogao Božjim slugama u potrebi (2. Sam. 17:27–29). Što učimo iz toga? Bez obzira na naše godine, Jehova se može poslužiti nama kako bi zadovoljio osnovne potrebe naših suvjernika, bilo onih koji žive u našoj blizini bilo onih u drugim zemljama (Izr. 3:27, 28; 19:17). Možda im mi ne možemo osobno pomoći, ali možemo dati prilog za naše međunarodno djelo koji će se iskoristiti za pružanje humanitarne pomoći kada i gdje to bude potrebno (2. Kor. 8:14, 15; w19.10 42:6).

Ako nas je netko u prošlosti povrijedio, možda nam je teško otvoriti se drugima (Izr. 18:19). S druge strane, možda nam se čini da nemamo ni vremena ni snage da bismo gradili bliska prijateljstva. No ne smijemo odustati od tog cilja. Ako želimo da naša braća budu uz nas kad dođu kušnje, moramo već sada naučiti povjeravati im svoje misli i osjećaje. To je važan korak na putu do pravog prijateljstva (1. Petr. 1:22). Isus je pokazao da ima povjerenja u svoje prijatelje tako što je otvoreno komunicirao s njima (Ivan 15:15). I mi možemo postupati poput njega tako da svojim prijateljima ispričamo što nas raduje, brine ili ljuti. Trudi se pažljivo slušati druge i možda ćeš otkriti da imate mnogo toga zajedničkog – slične stavove, osjećaje i ciljeve. Ako se potrudiš voditi prisne i otvorene razgovore s drugima, vjerojatno ćete se još više zbližiti (Izr. 27:9; w19.11 44:8-9).

Poruka koju objavljujemo ljudima vjerojatno će se tijekom velike nevolje promijeniti. Trenutno propovijedamo dobru vijest o Kraljevstvu i trudimo se činiti učenike. No u budućnosti ćemo možda prenositi poruku oštru poput tuče (Otkr. 16:21). Moguće je da ćemo objavljivati da Sotoninom svijetu predstoji propast. S vremenom ćemo saznati koju ćemo poruku prenositi i na koji način. Hoćemo li u službi propovijedanja koristiti iste metode ili ćemo se služiti nekim drugim metodama? Vrijeme će pokazati. U svakom slučaju, izgleda da ćemo imati priliku odvažno objavljivati Jehovinu poruku osude! (Ezek. 2:3–5). Naša će poruka vrlo vjerojatno izazvati bijes ljudi i navesti ih da nas pokušaju jednom zauvijek ušutkati. Kao što se danas u službi propovijedanja oslanjamo na Jehovu, tako ćemo se morati oslanjati na njega i u budućnosti. Možemo biti sigurni da će nam on dati snage da izvršimo njegovu volju (Mih. 3:8; w19.10 41:8-9).

Izraz “odlutati” ukazuje na to da bismo se postupno mogli zaokupiti stjecanjem stvari koje nam zapravo ne trebaju. U našem bi se srcu mogle pojaviti “mnoge nerazumne i štetne želje” (1. Tim. 6:9). Nemojmo dopustiti da nam se to dogodi. Budimo svjesni da su takve želje oružje kojim se Sotona služi da bi nam oslabio vjeru. Možda smo imućni i možemo si mnogo toga priuštiti. Znači li to da postupamo neispravno ako kupimo stvari koje želimo, ali nam zapravo nisu potrebne? Ne nužno. No razmisli o sljedećim pitanjima: Čak i ako si možemo priuštiti neku stvar, imamo li dovoljno vremena i energije kako bismo je koristili i održavali? Bi li nam se moglo dogoditi da se previše vežemo za materijalne stvari? Bi li nas to moglo navesti da postupimo poput mladića koji je odbio Isusov poziv da se više posveti službi Bogu? (Mar. 10:17–22). Nije li daleko mudrije voditi jednostavan život i svoje dragocjeno vrijeme i energiju trošiti na vršenje Božje volje? (w19.11 46:15-16).

Bog ti može dati snage da poduzmeš odgovarajuće korake i ostvariš svoju odluku (Filip. 2:13). Zato moli Jehovu da ti putem svog svetog duha da potrebnu snagu. Nastavi se moliti čak i ako ti se čini da nikako da dobiješ odgovor na svoje molitve. Isus je ukazao na to kako možemo dobiti sveti duh kad je rekao: “Molite, i dat će vam se” (Luka 11:9, 13). Isto tako, smisli plan. Ako želiš dovršiti bilo koji projekt, najprije moraš smisliti plan, a zatim ga se moraš pridržavati. Slično tome kad doneseš neku odluku, bilo bi dobro da napraviš popis konkretnih koraka koje namjeravaš učiniti da bi je proveo u djelo. Ako zahtjevan zadatak podijeliš na više jednostavnijih, bit će ti lakše pratiti svoj napredak. Apostol Pavao je Korinćanima rekao da “svakog prvog dana u tjednu” stavljaju nešto novca na stranu, a ne da čekaju da on dođe pa tek onda skupljaju novac (1. Kor. 16:2). Osim toga, ako velik posao podijeliš na više manjih, nećeš se obeshrabriti zbog količine posla koji još moraš obaviti (w19.11 48:13-14).

Osoba koja zna Božje ime ili nešto o tome što je on rekao ili učinio poznaje Boga tek površno. No dobro poznavati Jehovu uključuje puno više od toga. Moramo odvojiti vrijeme kako bismo saznali više o njemu i njegovim divnim osobinama. Tek tada ćemo moći bolje razumjeti motive koji stoje iza njegovih riječi i postupaka. To će nam pomoći da razlučimo što on misli o našim stavovima, odlukama i postupcima. Kad shvatimo što Jehova očekuje od nas, trebamo svoj život uskladiti s njegovim očekivanjima. Neki bi nam se ljudi mogli rugati zato što želimo služiti Jehovi, a kad se počnemo družiti s njegovim slugama, ruganje bi čak moglo prerasti u protivljenje. Međutim, ako se pouzdamo u Jehovu, on nas nikad neće iznevjeriti. Zapravo, to pouzdanje bit će temelj prijateljstva koje će trajati cijeli naš život. Je li doista moguće tako dobro upoznati Jehovu? Da, moguće je! (w19.12 51:3-4).

Roditelji se ponekad osjećaju nedoraslo svim izazovima s kojima se suočavaju. No ne smiju zaboraviti da su djeca dar od Jehove i da je on uvijek spreman pomoći roditeljima. Saslušat će njihove molitve i odgovoriti na njih putem Biblije, naših publikacija te savjeta i primjera drugih zrelih roditelja iz skupštine. Ljudi znaju reći da je odgoj djece projekt koji traje 20 godina, no roditelji zapravo nikad ne prestaju biti roditelji. Njihova ljubav i vrijeme te biblijska pouka najbolji su darovi koje mogu dati svojoj djeci. Svako će dijete drugačije reagirati na roditeljsku pouku. Ipak, mnogi kršćani koji imaju bogobojazne roditelje slažu se s riječima jedne sestre iz Azije koja je rekla: “Jako sam zahvalna roditeljima što su me poučavali, ukoravali i pomogli mi da zavolim Jehovu. Nisu mi dali samo život – dali su mi sretan i smislen život” (Izr. 23:24, 25). Nešto slično mogli bi reći i milijuni drugih kršćana (w19.12 52:21-22).

Ako se malo okrenemo oko sebe, lako ćemo zapaziti braću i sestre kojima je potrebna utjeha. Trebamo se truditi preuzeti inicijativu usprkos svojim strahovima. Naprimjer, možda se bojimo da nećemo znati što reći ili kako pomoći nekome tko se nalazi u teškoj situaciji. No ako pokažemo drugima da mislimo na njih, to će im biti prava utjeha. Kako se ovaj zli svijet bliži svom kraju, stanje će biti sve gore, a život sve teži (2. Tim. 3:13). Osim toga, i dalje će nam trebati utjeha i ohrabrenje jer smo nesavršeni i činimo greške kojima sami sebi kompliciramo život. Apostol Pavao ostao je vjeran do smrti, između ostalog zato što su mu suvjernici pružali utjehu i podršku. Trudimo se biti poput njih jer ćemo tako pomoći svojoj braći i sestrama da ostanu čvrsti u vjeri (1. Sol. 3:2, 3; w20.01 2:17-19).

Pomazanici ne očekuju od drugih nikakav poseban tretman (Filip. 2:2, 3). Oni znaju da Jehova nikom drugom nije dao do znanja da ih je pomazao. Zato se pomazanik neće iznenaditi ako neki nisu odmah skloni povjerovati u to da je dobio nebeski poziv. Uostalom, svjestan je toga da nam Biblija savjetuje da pazimo kako ne bismo brzopleto povjerovali svakome tko kaže da mu je Bog povjerio neko posebno zaduženje. Budući da ne želi skretati pažnju na sebe, pomazani kršćanin neće ljudima koje prvi put sretne govoriti da ima nebesku nadu. I nipošto se neće time hvaliti (1. Kor. 4:7, 8). Pomazanici ne pokušavaju pronaći druge pomazanike kako bi s njima diskutirali o svom pomazanju ili osnovali privatne grupe za proučavanje Biblije (Gal. 1:15–17). To bi razjedinilo skupštinu i protivilo bi se djelovanju svetog duha, koji pomaže Božjem narodu da čuva mir i jedinstvo (Rim. 16:17, 18; w20.01 5:6-7).

Ljude koji su pripadali Babilonu Velikom možda će u nekom trenutku obuzeti bijes jer će shvatiti da Jehovini svjedoci i dalje prakticiraju svoju vjeru, dok su njihove religije uništene. Možemo samo zamisliti kakve bi burne reakcije to moglo izazvati, naprimjer na društvenim medijima. Narodi i njihov vladar Sotona mrzit će nas zato što jedino naša religija neće biti uništena. Bit će im krivo što nisu postigli svoj cilj da uklone sve religije s lica Zemlje. Zato će svu svoju pažnju usredotočiti na nas. U tom trenutku narodi će poprimiti ulogu Goga iz Magoga. Udružit će se kako bi izvršili sveopći napad na Jehovin narod (Ezek. 38:2, 14–16). Razmišljanje o tim događajima moglo bi nas pomalo uznemiriti, posebno zato što ne znamo sve detalje o njima. No jedno je sigurno: ne moramo se bojati velike nevolje. Jehova će nam dati upute koje će nam spasiti život (Psal. 34:19; w19.10 41:10-11).

Osim što u srcu osjećamo duboku zahvalnost, mi je i pokazujemo svojim riječima i djelima. Po tome se razlikujemo od većine ljudi u današnjem svijetu. Oni nimalo ne cijene ono što Bog čini za njih. Zapravo, to što su ljudi tako nezahvalni jedan je od pokazatelja da živimo u “posljednjim danima” (2. Tim. 3:1, 2). Nemojmo nikad postati poput njih! Jehova želi da se sva njegova djeca dobro slažu. Ustvari, to što volimo jedni druge dokaz je da smo pravi kršćani (Ivan 13:35). Mi se slažemo sa psalmistom koji je napisao: “Kako je dobro i kako je krasno kad braća žive zajedno u jedinstvu!” (Psal. 133:1). Time što volimo svoju braću i sestre, dokazujemo Jehovi da i njega iskreno volimo (1. Ivan. 4:20). Nije li divno biti dio obitelji u kojoj su braća i sestre “dobrostivi jedni prema drugima [i] samilosni”? (Efež. 4:32; w20.02 7:6-7).

Hanin problem nije bio odmah riješen. I dalje je morala živjeti u istom kućanstvu s Peninom. A Biblija ne kaže da se Peninino ponašanje išta promijenilo. To znači da je Hana vjerojatno i dalje morala trpjeti bolne riječi svoje suparnice. Unatoč tome ona je uspjela ponovno steći i sačuvati unutarnji mir. Nakon što je prepustila stvari u Božje ruke, Hanu više nije mučila tjeskoba. Oslonila se na Jehovu i on ju je utješio i umirio. Nešto kasnije uslišio joj je molitvu te je i ona postala majka (1. Sam. 1:2, 6, 7, 17–20). Mir možemo ponovno osjetiti čak i ako naš problem ne bude riješen. Premda se usrdno molimo i redovito idemo na sastanke, neki problemi s kojima se suočavamo mogli bi potrajati. Ali iz Haninog iskustva učimo da ništa ne može spriječiti Jehovu da umiri naše tjeskobno srce. On nas nikad neće zaboraviti i sigurno će, prije ili kasnije, nagraditi našu vjernost! (Hebr. 11:6; w20.02 9:9-10).

Starješine se ne ustručavaju svojim suvjernicima ukazati na biblijska načela koja im mogu pomoći da mudro postupaju. Zašto je tako važno da imamo hrabrosti otvoreno govoriti kad je to potrebno? Razmotrimo primjer velikog svećenika Elija. On je imao dva sina koja je jako volio. No njegovi sinovi nisu poštovali Jehovu. Oni su bili svećenici i obavljali su važne službe u svetom šatoru. Međutim, zloupotrebljavali su svoje ovlasti, pokazivali veliko nepoštovanje prema žrtvama koje su se prinosile Jehovi te su besramno činili blud (1. Sam. 2:12–17, 22). Prema Mojsijevom zakonu, Elijevi sinovi zaslužili su smrt, ali njihov je otac bio previše popustljiv, pa ih je samo blago prekorio i dopustio im da nastave služiti u šatoru (Pnz. 21:18–21). Što je Jehova mislio o načinu na koji je Eli postupio? Rekao mu je: “Zašto sinovima svojim iskazuješ veću čast nego meni?” Jehova je odlučio pogubiti ta dva zlikovca (1. Sam. 2:29, 34; w20.03 12:4-5).