Ožujak

Nama nije drago kad nas ljudi mrze. Mi ne uživamo u tome što nas drugi progone zbog naše vjere. Zašto onda možemo biti sretni kad nas mrze? Razmotrimo tri razloga. Kao prvo, kad ustrajno podnosimo progonstvo, stječemo Božju naklonost (1. Petr. 4:13, 14). Kao drugo, kušnje oplemenjuju i jačaju našu vjeru (1. Petr. 1:7). I kao treće, dobit ćemo neprocjenjivu nagradu – vječni život (Rim. 2:6, 7). Ubrzo nakon što je Isus uskrsnuo, apostoli su iskusili sreću o kojoj je on govorio. Iako su ih protivnici išibali i naredili im da prestanu propovijedati, oni su i dalje bili radosni. Zašto? Zato što su bili “dostojni podnijeti sramotu zbog [Isusovog] imena” (Djela 5:40–42). Ljubav koju su osjećali prema svom Učitelju bila je jača od straha koji je u njima izazivala mržnja njihovih neprijatelja. A tu su ljubav pokazivali tako što su bez prestanka objavljivali dobru vijest. I danas mnoga naša braća vjerno služe Jehovi unatoč raznim nevoljama. Oni znaju da Jehova neće zaboraviti njihov trud i ljubav koju iskazuju njegovom imenu (w21.03 12:18-19).

Pomazani kršćani nisu rođeni s nebeskom nadom, nego im je Bog u nekom trenutku daje. Pomazanici razmišljaju o svojoj nadi, mole se u vezi s njom i jedva čekaju da na nebu dobiju svoju nagradu. Oni ne znaju kakvo će biti duhovno tijelo koje će dobiti (Filip. 3:20, 21; 1. Ivan. 3:2). No jedva čekaju da dođu u nebesko kraljevstvo. Druge ovce nadaju se vječnom životu na Zemlji, što je nama ljudima potpuno prirodna želja. One jedva čekaju da dođe vrijeme kad će sudjelovati u pretvaranju cijele Zemlje u raj. S nestrpljenjem očekuju vrijeme kad će moći graditi kuće, saditi vrtove, odgajati djecu i svi zajedno biti savršeno zdravi (Iza. 65:21–23). Raduju se tome što će istraživati Zemlju – njene planine, šume i mora – i što će moći dobro upoznati sve što je Jehova stvorio. No najviše od svega raduje ih to što će svakim danom biti sve bliskiji s Jehovom (w21.01 3:17-18).

Nakon što su Babilonci opustošili zemlju, ljudi koji su vidjeli što je od nje ostalo mogli su samo reći: “Ovo je pustoš, bez ljudi i stoke. Predana je u ruke Kaldejcima” (Jer. 32:43). Oko 200 godina nakon što je Joel zapisao svoje proročanstvo, Jehova je preko Jeremije pretkazao još nešto u vezi s tim napadom. Rekao je da će osvajači izvršiti temeljitu potragu za Izraelcima koji čine zlo i da će ih na koncu sve pohvatati. “‘Evo, poslat ću mnogo ribara’, kaže Jehova, ‘koji će ih loviti. Potom ću poslati mnogo lovaca i oni će ih loviti po svim gorama i po svim bregovima i po svim vrletima kamenim. Najprije ću u punoj mjeri naplatiti prijestup njihov i grijeh njihov.’” Nepokajničkim Izraelcima neće biti spasa. Nigdje, ni u moru ni u šumama, neće se moći sakriti od babilonskih osvajača (Jer. 16:16, 18; w20.04 14:12-13).

U jednom važnom trenutku svog života Lot nije bio spreman poslušati Jehovine upute. Mogli bismo zaključiti da Lota nije bilo briga za ono što mu je Jehova rekao ili da je čak bio neposlušan. Ipak, Jehova nije dignuo ruke od njega, već mu je pokazao samilost i suosjećanje. Anđeli su Lota i ostale članove njegove obitelji uzeli za ruku i izveli iz grada (Post. 19:15, 16). Ima mnogo razloga zašto je Jehova Lotu mogao pokazati suosjećanje. Lot je možda oklijevao otići od kuće zato što se bojao ljudi izvan grada. A prijetile su im i druge opasnosti. Lot je vjerojatno čuo za dva kralja koja su u obližnjoj dolini upala u jame sa zemnom smolom, odnosno bitumenom (Post. 14:8–12). Kao muž i otac sigurno je bio zabrinut za svoju obitelj. Osim toga, bio je bogat i vjerojatno je u Sodomi imao lijepu kuću (Post. 13:5, 6). Naravno, ništa od toga nije opravdanje za to što Lot nije odmah poslušao Jehovu. Međutim, Jehova se nije usredotočio na njegovu grešku. Lot je u njegovim očima i dalje bio “pravednik” (2. Petr. 2:7, 8; w20.04 16:13-14).

Treba vremena da oni koji su te poznavali kao dijete počnu gledati na tebe kao na odraslu osobu. No budi uvjeren da Jehova kod tebe ne gleda samo ono što se vidi izvana. On te dobro poznaje i zna za što si sve sposoban (1. Sam. 16:7). Trudi se ojačati svoj odnos s Bogom. David je to učinio tako što je promatrao Jehovina djela stvaranja. Duboko je razmišljao o tome što ta djela otkrivaju o Stvoritelju (Psal. 8:3, 4; 139:14; Rim. 1:20). Osim toga, poput Davida, i ti možeš moliti Jehovu da ti da potrebnu snagu. Naprimjer, da li ti se neki u školi rugaju zato što si Jehovin svjedok? Ako je tako, moli se Jehovi da ti pomogne izaći na kraj s tim problemom. Isto tako, primijeni praktične savjete koje nađeš u njegovoj Riječi i u našim biblijskim publikacijama i videosadržajima. Svaki put kad vidiš kako ti je Jehova pomogao da riješiš neki problem, bit ćeš još više uvjeren da će ti i u budućnosti pomagati. Osim toga, kad drugi vide da se uvijek uzdaš u Jehovu, imat će više povjerenja u tebe (w21.03 9:7).

Bliski prijatelji vole razmjenjivati misli i razgovarati o svojim osjećajima. Vrijedi li to i za naše prijateljstvo s Jehovom? Naravno! Jehova nama govori putem svoje Riječi i u njoj nam otkriva svoje misli i osjećaje. Mi komuniciramo s njim putem molitve i govorimo mu o svojim najdubljim mislima i osjećajima. No on ne samo da sluša naše molitve nego ih i uslišava. Ponekad ih usliši brzo, a ponekad se u vezi s nečim moramo moliti duže vrijeme. U svakom slučaju, možemo biti sigurni da će nam Jehova odgovoriti u pravom trenutku i na najbolji mogući način. Naravno, možda nećemo dobiti odgovor kakav smo očekivali. Naprimjer, možda Jehova neće otkloniti neku našu kušnju, nego će nam dati mudrosti i snage da je izdržimo (1. Kor. 10:13). Kako možemo pokazati da cijenimo molitvu, taj dragocjeni Božji dar? Između ostalog, tako da poslušamo Božji savjet: “Neprestano se molite!” (1. Sol. 5:17; w20.05 22:7-8).

Natjecatelji u trci na duge staze pažljivo gledaju pred sebe kako se ne bi spotaknuli i pali. Ako padnu, oni se dignu i nastave trčati. Trkači ne razbijaju glavu time zašto su se spotaknuli, nego su prvenstveno usredotočeni na cilj i nagradu koju žele osvojiti. U našoj kršćanskoj trci možemo se puno puta spotaknuti, odnosno reći ili učiniti nešto krivo. Ili pak naši sukršćani koji trče s nama mogu napraviti neku grešku i povrijediti nas. To nas ne treba iznenaditi. Svi smo nesavršeni i svi trčimo istim tijesnim putem koji vodi u život. Stoga je logično da ćemo se s vremena na vrijeme “sudariti” jedni s drugima i imati opravdani razlog za pritužbu na nekoga (Kol. 3:13). No umjesto da razbijamo glavu time zašto smo se spotaknuli, usredotočimo se na nagradu koja nas čeka i nastavimo utrku. Ako postanemo ogorčeni i gajimo ljutnju, pa se ne želimo dići i nastaviti služiti Jehovi, nećemo doći do cilja i nećemo dobiti nagradu. Povrh toga, vjerojatno ćemo postati prepreka koja će smetati drugim trkačima na tijesnom putu koji vodi u život (w20.04 18:1, 8-9).

Prorok Danijel opisao je niz svjetskih sila koje su u prošlosti utjecale na Božji narod ili pak danas utječu na njega. One su predočene raznim dijelovima golemog kipa. Posljednja svjetska sila u tom nizu predočena je stopalima tog kipa, koja su načinjena od željeza pomiješanog s glinom. Stopala predočavaju britansko-američku svjetsku silu. To proročanstvo pokazuje da će ta svjetska sila još uvijek postojati kad Božje Kraljevstvo krene u akciju da uništi sve ljudske vlasti. I apostol Ivan opisao je niz svjetskih sila koje su u velikoj mjeri utjecale ili još uvijek utječu na Jehovin narod. U njegovom su proročanstvu one prikazane kao sedam glava jedne strašne zvijeri. Sedma glava te zvijeri simbolizira britansko-američku svjetsku silu. Važno je zapaziti da je ta sedma glava zapravo posljednja i da se na toj zvijeri neće pojaviti nijedna nova glava. Drugim riječima, sedma glava zvijeri još uvijek će dominirati na svjetskoj sceni kad Krist i njegova nebeska vojska napadnu i unište nju i cijelu zvijer (Otkr. 13:1, 2; 17:13, 14; w20.05 20:11-12).

Ta jednostavna izjava podsjeća nas na jednu temeljnu istinu: Bog, koji je izvor života, ujedno je i izvor ljubavi. Jehova nas voli! Zbog njegove ljubavi osjećamo se sigurno, sretno i zadovoljno. Za kršćane pokazivanje ljubavi nije stvar izbora. To je zapovijed po kojoj moramo živjeti (Mat. 22:37–40). Kad dobro upoznamo Jehovu, obično nam je lako držati se prve zapovijedi. To je zato što je Jehova savršen. On je uvijek dobar i obziran prema nama. No možda nam je ponekad teško držati se druge zapovijedi. Zašto? Zato što su naša braća i sestre – koji se ubrajaju u bližnje o kojima je Isus govorio – nesavršeni ljudi. Oni ponekad mogu reći ili učiniti nešto što mi doživimo kao grubo ili neljubazno. Jehova je znao da će nam biti izazov pokazivati ljubav jedni drugima, pa nam je preko nekih pisaca Biblije dao konkretne savjete o tome zašto i kako to trebamo činiti. Jedan od tih pisaca bio je apostol Ivan (1. Ivan. 3:11, 12; w21.01 2:1-2).

Bez obzira na to jesi li tek nedavno počeo služiti Jehovi ili mu služiš već mnogo godina, trebaš se upitati: Odupirem li se Sotoni, koji čini sve što može da bi moje srce postalo podijeljeno? Naprimjer, kako reagiraš kad na televiziji ili internetu ugledaš neku sliku ili prizor iz filma koji bi u tebi mogao pobuditi nemoralne želje? Lako bi mogao zavaravati sam sebe misleći: “Pa to se baš ne bi moglo nazvati pornografijom.” No bi li to mogao biti Sotonin pokušaj da te prevari, pa da tvoje srce postane podijeljeno? Taj prizor mogli bismo usporediti s malim metalnim klinom kojim se čovjek služi da bi raskolio veliku cjepanicu. On najprije u drvo zabije oštricu klina, a kad klin uđe dublje u cjepanicu, ona se raskoli. Nisu li nemoralni prizori koje viđamo u medijima poput oštrice tog klina? Ono što se isprva čini bezopasnim moglo bi dovesti do toga da naše srce postane podijeljeno i da počinimo ozbiljan grijeh. Zato nemoj dopustiti da u tvoje srce uđe išta nedolično! Neka tvoje srce bude nepodijeljeno kako bi se bojao Jehovinog imena (w20.06 24:14-15).

Neaktivnoj braći trebamo stalno pružati pomoć i podršku. Možda i oni poput izgubljenog sina iz Isusove usporedbe imaju emocionalne rane kojima treba vremena da zacijele (Luka 15:17–24). A vjerojatno su i duhovno slabi zbog svega što su proživjeli u Sotoninom svijetu. Trebamo im pomoći da ojačaju svoju vjeru u Jehovu. U usporedbi o izgubljenoj ovci Isus je rekao da je pastir stavio ovcu na ramena i odnio je natrag u stado. Dotad je već uložio dosta vremena i truda da bi pronašao izgubljenu ovcu. No shvatio je da je treba odnijeti natrag u stado jer je preslaba da bi se sama vratila (Luka 15:4, 5). Možda ćemo i mi trebati uložiti dosta vremena i truda kako bismo pomogli neaktivnim osobama da nadvladaju probleme s kojima se bore. No uz pomoć Jehovinog duha, njegove Riječi i publikacija koje dobivamo od njegove organizacije možemo im pomoći da duhovno ojačaju. Ako te starješine zamole da proučavaš s nekom neaktivnom osobom, spremno prihvati taj zadatak (w20.06 26:14-15).

Svatko od nas treba pokazivati ljubav, koja je prepoznatljivo obilježje pravih kršćana. No isto tako trebamo dobro upoznati Boga i steći još veću razboritost (Filip. 1:9). U suprotnom bismo mogli postati poput onih “koje nosi amo-tamo svaki vjetar učenja jer slušaju ljude koji se služe prijevarom”, između ostalog i otpadnike (Efež. 4:14). Kad su u 1. stoljeću Isusa napustili mnogi njegovi sljedbenici, apostol Petar pokazao je da čvrsto vjeruje u to da Isus ima “riječi vječnog života” (Ivan 6:67, 68). Iako Petar u to vrijeme nije u potpunosti razumio Isusova učenja, ostao je vjeran Isusu jer je bio uvjeren da ga je poslao Bog. I ti možeš ojačati svoje uvjerenje u istinitost onoga što Biblija uči. Ako to učiniš, ostat ćeš jak u vjeri što god da se dogodi, a pomoći ćeš i drugima da izgrade snažnu vjeru (2. Ivan. 1, 2; w20.07 28:2, 18).

Da bismo pomogli svojoj braći i sestrama da ostanu u istini, moramo pokazivati suosjećanje (1. Ivan. 3:10, 11, 16, 17). Trebamo voljeti jedni druge ne samo kad u životu sve ide glatko nego i kad se pojave problemi. Naprimjer, znaš li nekoga kome je umrla voljena osoba, pa mu je potrebna utjeha ili praktična pomoć? Jesi li čuo da su tvoji suvjernici zbog neke prirodne katastrofe pretrpjeli znatnu materijalnu štetu i trebaju pomoć da bi obnovili dvoranu za sastanke ili svoje domove? Koliko volimo svoju braću i sestre i koliko suosjećamo s njima ne pokazujemo samo onim što govorimo nego, što je još važnije, onim što činimo. Kad pokazujemo ljubav jedni drugima, postupamo po uzoru na svog nebeskog Oca punog ljubavi (1. Ivan. 4:7, 8). Ljubav možemo pokazati tako da opraštamo jedni drugima, što je itekako važno. Naprimjer, ako nas je netko povrijedio, trebamo pokazati ljubav tako da mu oprostimo i više ne razmišljamo o onome što se dogodilo (Kol. 3:13; w20.07 30:14-15).

Hoće li svaka uskrsnula osoba imati svog učitelja, kao što je to danas slučaj na biblijskim tečajevima koje vodimo sa zainteresiranim osobama? Hoće li ti ljudi biti dodijeljeni u skupštine i hoće li biti osposobljeni da poučavaju one koji će uskrsnuti nakon njih? To ćemo tek vidjeti. No znamo da će na kraju Kristove Tisućugodišnje Vladavine “zemlja (...) biti puna znanja o Jehovi” (Iza. 11:9). U tih tisuću godina imat ćemo posla napretek, ali u tome ćemo doista uživati! Tijekom Kristove Tisućugodišnje Vladavine sva će Jehovina zemaljska djeca morati mijenjati svoj način razmišljanja i postupanja kako bi mu ugodila. Zato će svi oni s puno suosjećanja i razumijevanja pomagati uskrsnulima da pobijede svoje grešne sklonosti i žive po Jehovinim mjerilima (1. Petr. 3:8). Uskrsnuli će sigurno primijetiti da su Jehovini sluge ponizni i da se trude mijenjati, a to će ih potaknuti da zajedno s njima služe Jehovi (Filip. 2:12; w20.08 33:6-7).

Ako primijenimo taj nadahnuti savjet apostola Pavla i razmislimo o tome što mi činimo, mogli bismo uvidjeti da imamo neke jedinstvene vrline i sposobnosti. Naprimjer, neki starješina možda nije izvrstan govornik, ali ima puno uspjeha u činjenju učenika. Možda nema tako dobre organizatorske sposobnosti kao neki drugi starješine u skupštini, ali je poznat kao brižan i pristupačan pastir kojem se objavitelji obraćaju kad im je potreban mudar biblijski savjet. Osim toga, možda je na glasu kao vrlo gostoljubiv kršćanin (Hebr. 13:2, 16). Budemo li svjesni svojih dobrih strana i sposobnosti, osjećat ćemo se dobro jer ćemo znati da i mi možemo doprinijeti napretku skupštine. A i manja je vjerojatnost da ćemo zavidjeti svojoj braći koja imaju drugačije sposobnosti od nas. Bez obzira na to koja je naša uloga u skupštini, svi se mi trebamo truditi još kvalitetnije izvršavati svoju službu i postati još bolji učitelji (w20.08 35:16-18).

Znameniti govor o “velikom mnoštvu” iznio je Joseph Rutherford na kongresu održanom 1935. u Washingtonu. U svom je govoru objasnio tko čini “veliko mnoštvo” koje se spominje u Otkrivenju 7:9. Dotad su Istraživači Biblije vjerovali da “veliko mnoštvo” čine ljudi koji će ići na nebo, ali neće vladati kao kraljevi s Isusom jer su manje vjerni od pomazanika. Brat Rutherford je pomoću Biblije objasnio da pripadnici “velikog mnoštva” nisu ljudi koji će živjeti na nebu, nego da su to Kristove “druge ovce”, koje će preživjeti “veliku nevolju” i vječno živjeti na Zemlji (Otkr. 7:14). Isus je obećao: “Imam i druge ovce, koje nisu iz ovog tora. Moram i njih dovesti i one će slušati moj glas, pa će sve biti jedno stado s jednim pastirom” (Ivan 10:16). Te “druge ovce” su vjerni Jehovini svjedoci koji se nadaju vječnom životu u raju na Zemlji (Mat. 25:31–33, 46; w21.01 3:1-2).

Potrebna nam je samodisciplina da bismo ustrajali do kraja i izvršili svoj propovjednički zadatak (Mat. 28:19, 20). Mi ljudi po prirodi nismo disciplinirani. Naprotiv, često smo skloni ići linijom manjeg otpora. Ponekad nam nije lako učiniti nešto što je doista važno i zato nam je potrebna samokontrola. Jehova nam putem svog svetog duha pomaže da naučimo prisiliti sami sebe da učinimo ono što nam teško pada (Gal. 5:22, 23, bilješka). Apostol Pavao bio je discipliniran. No priznao je da mora “tući” svoje tijelo da bi postupao ispravno (1. Kor. 9:25–27). Poticao je i druge da budu disciplinirani i da paze kako bi sve što čine bilo “dolično i onako kako je red” (1. Kor. 14:40). Nama treba samodisciplina da bismo ustrajno sudjelovali u teokratskim aktivnostima, između ostalog da bismo redovito propovijedali (Djela 2:46; w20.09 36:15-17).

Danas u mnogim zemljama možemo slobodno propovijedati. A kako je s tobom? Živiš li u zemlji u kojoj građani imaju slobodu vjeroispovijedi? Ako je tako, upitaj se: Kako koristim tu slobodu? U ovim uzbudljivim posljednjim danima Jehovina organizacija predvodi najveću akciju propovijedanja i poučavanja koju je svijet ikada vidio. Ima jako puno toga što možemo činiti u službi Jehovi. Kako možeš iskoristiti razdoblje mira? (2. Tim. 4:2). Razmisli o tome bi li ti ili netko iz tvoje obitelji mogao učiniti neke promjene kako bi se više posvetio propovijedanju, a možda čak i započeo s pionirskom službom. Sada nije vrijeme za zgrtanje bogatstva i materijalnih dobara – to nam ionako neće koristiti kad počne velika nevolja (Izr. 11:4; Mat. 6:31–33; 1. Ivan. 2:15–17). Mnogi objavitelji naučili su neki strani jezik kako bi mogli propovijedati i poučavati ljude koji govore taj jezik. Božja organizacija podupire ih tako što proizvodi biblijsku literaturu na preko 1000 jezika! (w20.09 38:9-11).

Dobar vojnik je vjeran. On će se svim snagama boriti kako bi zaštitio nekoga koga voli ili nešto što smatra dragocjenim. Pavao je potaknuo Timoteja da se vježba u tome da bude odan Bogu, odnosno da mu vjerno služi (1. Tim. 4:7). Što je snažnija naša odanost Bogu i ljubav koju osjećamo prema njemu, to je snažnija i naša želja da se držimo istine (1. Tim. 4:8–10; 6:6). Dobar vojnik ujedno mora biti discipliniran i naporno vježbati kako bi uvijek bio u dobroj kondiciji i spreman za borbu. Timotej je u duhovnom pogledu bio u dobroj kondiciji jer je slušao Pavlov nadahnuti savjet da bježi od neispravnih želja, razvija osobine koje su ugodne Bogu i sastaje se sa svojim suvjernicima (2. Tim. 2:22). Za to mu je bila potrebna samodisciplina. I nama je potrebna samodisciplina da bismo pobijedili u borbi protiv svojih neispravnih želja (Rim. 7:21–25). Ona nam je potrebna i da bismo skinuli staru osobnost i radili na tome da obučemo novu (Efež. 4:22, 24). A kad smo umorni nakon napornog dana, možda se trebamo natjerati da odemo na sastanak (Hebr. 10:24, 25; w20.09 40:9-11).

Trebamo biti strpljivi dok pomažemo osobi da napreduje prema predanju i krštenju. No u nekom trenutku trebamo saznati želi li ona uopće služiti Jehovi Bogu. Trudi li se živjeti po Isusovim zapovijedima ili samo želi saznati nešto zanimljivo o Bibliji? Redovito analiziraj napredak osobe s kojom proučavaš. Naprimjer, govori li o tome što osjeća prema Jehovi? Moli li se Jehovi? (Psal. 116:1, 2). Voli li čitati Bibliju? (Psal. 119:97). Dolazi li redovito na sastanke? (Psal. 22:22). Je li napravila neke promjene da bi uskladila svoj život s biblijskim načelima? Je li počela govoriti svojoj obitelji i prijateljima o onome što uči? (Psal. 9:1). I, što je najvažnije, želi li postati Jehovin svjedok? (Psal. 40:8). Ako osoba ne napreduje ni na jednom od tih područja, taktično pokušaj saznati u čemu je problem, a potom obzirno, ali otvoreno razgovaraj s njom o tome (w20.10 42:14-15).

Isusov nebeski Otac uvijek donosi mudre odluke. Njegovi zemaljski roditelji također su donosili mudre odluke. Kad je Isus odrastao, i on je morao donositi važne odluke (Gal. 6:5). Poput svih nas, i on je imao slobodnu volju. Mogao je odabrati da postupa sebično i radi ono što se njemu sviđa. No on je odlučio vršiti Jehovinu volju jer mu je bilo najvažnije imati dobar odnos s njim. Kad je Isus saznao koju ulogu treba odigrati u Jehovinom naumu, odlučio je prihvatiti taj zadatak (Ivan 6:38). Znao je da će ga mnogi ljudi mrziti i sigurno mu nije bilo lako zbog toga. Ipak, odlučio je učiniti ono što je Jehova tražio od njega. Kad se 29. godine krstio, najvažnije u životu bilo mu je vršiti Jehovinu volju (Hebr. 10:5–7). Nije se pokolebao u tome čak ni kad je umirao na mučeničkom stupu (Ivan 19:30; w20.10 44:12, 15).

Je li netko od braće i sestara u tvojoj skupštini tužan ili obeshrabren zbog bolesti ili nekih drugih problema? Je li nekome umrla voljena osoba? Ako čujemo da je nekome od naših suvjernika potrebna pomoć, možemo zamoliti Jehovu da nam pomogne da tom bratu ili sestri kažemo nešto ohrabrujuće ili da učinimo nešto lijepo za njih. Svojim obzirnim riječima i dobrim djelima možemo im pružiti ohrabrenje koje im je u tom trenutku potrebno (1. Petr. 4:10). Hrabri nas spoznaja da nismo sami, već da je Jehova s nama. On nam pomaže preko Isusa i anđela. Osim toga, ako je to u skladu s njegovim naumom, Jehova nam može pomoći preko pojedinaca koji su na vlasti. Isto tako, Jehova se služi svojim svetim duhom da bi potaknuo našu braću i sestre da nam pomognu, u što su se mnogi od nas osobno osvjedočili. Zato poput apostola Pavla možemo s pouzdanjem reći: “Jehova je moj pomoćnik, neću se bojati. Što mi može učiniti čovjek?” (Hebr. 13:6; w20.11 46:19-20).

Apostoli su mogli jasno vidjeti da je Jehova uz njih jer im je dao moć da čine čuda (Djela 5:12–16; 6:8). Mi danas nemamo tu moć. No Jehova nam putem svoje Riječi daje do znanja da imamo njegovu naklonost i da će nam pomagati svojim svetim duhom kad trpimo zbog pravednosti (1. Petr. 3:14; 4:14). Stoga ne trebamo previše razmišljati o tome kako ćemo reagirati ako se u budućnosti suočimo sa žestokim progonom. Umjesto toga, dajmo sve od sebe da ojačamo svoje pouzdanje u to da nam Jehova može pomoći i da će nas izbaviti. Moramo se pouzdati u Isusovo obećanje: “Ja ću vam dati riječi i mudrost kojima se svi vaši protivnici zajedno neće moći suprotstaviti niti će ih moći osporiti.” Isus nam je obećao: “Svojom ustrajnošću sačuvat ćete svoj život” (Luka 21:12–19). Nikad nemoj zaboraviti da Jehova pamti čak i najsitnije pojedinosti o svojim vjernim slugama koji su umrli. On zna sve o njima i u budućnosti će ih uskrsnuti (w21.01 1:12).

Apostol Pavao nije bio prvi čovjek koji je govorio o nadi u uskrsnuće. O toj nadi govorio je i patrijarh Job. On je bio uvjeren da će ga se Bog sjetiti i vratiti ga u život nakon što umre (Job 14:7–10, 12–15). Učenje o “uskrsnuću mrtvih” spada u “osnove” kršćanskih vjerovanja (Hebr. 6:1, 2). Pavao je govorio o uskrsnuću u 15. poglavlju 1. Korinćanima. Ono što je napisao sigurno je jako ohrabrilo prve kršćane. Razmatranje tog poglavlja može ohrabriti i nas danas, bez obzira na to koliko dugo već vjerujemo u uskrsnuće. Uskrsnuće Isusa Krista temelj je naše nade u to da ćemo ponovno vidjeti svoje voljene umrle. Kristovo uskrsnuće dio je “dobre vijesti” koju je Pavao objavio Korinćanima (1. Kor. 15:1, 2). Ako kršćanin ne vjeruje da je Krist uskrsnuo, objasnio je Pavao, onda je njegova vjera uzaludna (1. Kor. 15:17; w20.12 49:2-4).

Što je apostolu Petru pomoglo da dođe k sebi? On se sjetio da se Isus ranije molio za to da njegova vjera ne oslabi. Jehova je uslišio tu usrdnu molitvu. Kasnije se Isus ukazao Petru, vjerojatno zato da bi ga ohrabrio (Luka 22:32; 24:33, 34; 1. Kor. 15:5). Potom se ukazao i svim apostolima nakon što su cijelu noć lovili ribu, ali nisu ništa ulovili. Isus je tada Petru dao priliku da mu kaže koliko ga voli. Oprostio je svom dragom prijatelju i povjerio mu još jedan zadatak (Ivan 21:15–17). Način na koji se Isus ophodio s Petrom pokazuje da je on jako milosrdan, baš kao i njegov Otac. Stoga, kad učinimo neku grešku, ne bismo trebali misliti da nam Jehova nikad neće oprostiti. Trebamo imati na umu da Sotona želi da nas preplave takve misli. Nemojmo upasti u njegovu zamku. Trudimo se gledati na sebe – a i na one koji su nas povrijedili – očima svog nebeskog Oca, koji je suosjećajan i pun ljubavi (Psal. 103:13, 14; w20.12 51:17-19).

Puno možemo naučiti od pojedinaca koji nisu sačuvali mir i pouzdali se u Jehovu. Proučavanje tih loših primjera pomoći će nam da ne učinimo iste greške kao i oni. Naprimjer, Asa je u početku tražio pomoć od Jehove kad se suočavao s problemima. No kasnije se nije uzdao u pomoć svog Boga, nego je radije uzeo stvari u svoje ruke (2. Ljet. 16:1–3, 12). Na prvi pogled moglo se činiti da je pametno to što se obratio Sirijcima za pomoć u obrani od Izraelaca. Međutim, mir koji je na taj način kupio bio je kratkog vijeka. Jehova mu je preko proroka rekao: “Zato što si se uzdao u sirijskog kralja, a nisi se uzdao u Jehovu, svog Boga, vojska sirijskog kralja izmaknula ti je iz ruke” (2. Ljet. 16:7). I mi moramo paziti da ne počnemo misliti da možemo sami riješiti svoje probleme i da nema potrebe da u Bibliji tražimo Jehovino vodstvo. Čak i kad se nađemo u teškoj situaciji i moramo brzo donijeti odluku, trebamo sačuvati mir i pouzdati se u Jehovu, pa će nam on pomoći da mudro postupimo (w21.01 1:13-15).

Danas neki Jehovini sluge trpe fizičku glad zbog teških ekonomskih prilika ili zbog problema uzrokovanih građanskim nemirima ili ratom. Neki drugi su u zatvoru zbog svoje vjere. Međutim, pripadnici velikog mnoštva presretni su jer znaju da će, nakon što prežive uništenje ovog zlog svijeta, uvijek imati obilje doslovne i duhovne hrane. Kad dođe vrijeme da Sotonin svijet bude uništen, veliko mnoštvo neće moriti “žega”, odnosno bit će pošteđeno žestokog gnjeva koji će Jehova izliti na narode ovog svijeta. Nakon što završi velika nevolja, Isus će one koji ostanu na Zemlji “voditi na izvore voda života”, odnosno omogućit će im da dobiju vječni život (Otkr. 7:17). Pripadnici velikog mnoštva imaju priliku doživjeti nešto uistinu jedinstveno. Od svih milijardi ljudi koji su živjeli na Zemlji, oni su jedini koji možda nikad neće morati umrijeti (Ivan 11:26). Druge ovce imaju divnu nadu zbog koje su zahvalne Jehovi i Isusu (w21.01 3:11-12).

Posljednje noći svog života na Zemlji Isus je razmišljao o nevoljama i kušnjama s kojima će se suočavati njegovi učenici. Potaknut ljubavlju prema svojim učenicima, Isus je rekao svom Ocu: “Molim te da ih (...) čuvaš od Zloga” (Ivan 17:14, 15). Isus je znao da će se uskoro vratiti na nebo i da će Sotona Ðavo nastaviti ratovati protiv svih onih koji žele služiti Jehovi. Zbog toga je Jehovinim slugama bila potrebna zaštita. Danas nam je više nego ikad prije potrebna Jehovina zaštita. Sotona je zbačen s neba i zbog toga je “silno gnjevan” (Otkr. 12:12). Uspio je uvjeriti neke koji nas progone da time zapravo služe Bogu (Ivan 16:2). Neki drugi, koji ne vjeruju u Boga, progone nas zato što smo drugačiji od ljudi iz ovog svijeta. Bez obzira na to zašto nas protivnici progone, ne treba nas biti strah. Zašto to možemo reći? Odgovor nalazimo u današnjem citatu (w21.03 13:1, 3).

Jehova sve čini iz ljubavi. On se s ljubavlju brine za sve naše potrebe. Jehova se iz ljubavi pobrinuo da za nas bude plaćena otkupnina. A Isus nas toliko voli da je dao svoj život za nas (Ivan 3:16; 15:13). Ništa ne može ugasiti ljubav koju Jehova i Isus osjećaju prema onima koji su im vjerni (Ivan 13:1; Rim. 8:35). Slično tome muškarac koji je glava obitelji treba se u svemu što radi voditi ljubavlju. Zašto je to jako važno? Apostol Ivan je napisao: “Tko ne voli svog brata [ili člana obitelji], kojeg vidi, ne može voljeti Boga, kojeg ne vidi” (1. Ivan. 4:11, 20). Muškarac koji voli svoju obitelj i želi postupati po uzoru na Jehovu i Isusa brinut će se za duhovne, emocionalne i materijalne potrebe svojih najmilijih (1. Tim. 5:8). Poučavat će svoju djecu i ukoravati ih kad je to potrebno. Isto tako, nastavit će učiti kako donositi odluke koje služe na čast Jehovi i koje su na dobrobit njegove obitelji (w21.02 5:12-13).

Naš brižan nebeski Otac dobro zna kako naša ružna životna iskustva i negativne misli mogu utjecati na nas. No on kod nas vidi i dobre osobine, kojih mi sami možda nismo ni svjesni (1. Ivan. 3:19, 20). Netko tko se bori protiv neke duboko ukorijenjene loše navike možda poklekne i ponovno učini istu grešku i onda se osjeća obeshrabreno. Normalno je da se loše osjećamo kad učinimo neki grijeh (2. Kor. 7:10). Međutim, ne bismo smjeli biti prestrogi prema sebi i sami sebe otpisati, misleći: “Ja sam izgubljen slučaj. Jehova mi nikad neće moći oprostiti.” Takvo negativno razmišljanje nema nikakve veze s istinom i moglo bi nas navesti da prestanemo služiti Jehovi. Umjesto da digneš ruke od sebe, puno je bolje da se pokušaš pomiriti s Jehovom tako da mu se obratiš u molitvi i zamoliš ga za oprost (Iza. 1:18). Kad vidi da si se iskreno pokajao, on će ti oprostiti. Osim toga, razgovaraj o svom problemu sa starješinama. Oni će ti strpljivo pomagati da se duhovno oporaviš (Jak. 5:14, 15; w20.12 52:5-6).

Isus je cijenio i poštovao žene. On nije postupao poput farizeja, koji su s omalovažavanjem gledali na žene i nisu htjeli čak ni pričati s njima u javnosti, a kamoli razgovarati s njima o svetim spisima. Za razliku od njih on je uključivao žene u razgovore o važnim duhovnim istinama koje je vodio s drugim svojim učenicima (Luka 10:38, 39, 42). Isto tako, dopuštao je ženama da ga prate na njegovim propovjedničkim putovanjima (Luka 8:1–3). I upravo je ženama dao priliku da objave apostolima da je on ustao iz mrtvih (Ivan 20:16–18). Apostol Pavao pokazivao je da poštuje žene. Priznao je da su Timoteja njegova majka i baka prve poučavale svetim spisima (2. Tim. 1:5; 3:14, 15). Isto tako, zanimljivo je zapaziti da je Pavao u svojoj poslanici Rimljanima poimence pozdravio nekoliko sestara. Pavao nije samo zapažao dobra djela svojih suvjernica nego je i izražavao cijenjenje za to što su one činile u službi Jehovi (Rim. 16:1–4, 6, 12; Filip. 4:3; w21.02 7:5-6).