Kolovoz

Isus je vjerojatno mislio na rimske vojnike koji su mu zabili čavle u ruke i stopala. Iako je doživio mnoge nepravde, Isus nije dopustio da ga zbog toga obuzmu ogorčenost i ljutnja (1. Petr. 2:23). Poput Isusa, i mi trebamo spremno opraštati drugima (Kol. 3:13). Neki ljudi, među kojima su možda i članovi naše obitelji, mogu nam se protiviti zato što ne razumiju naša vjerovanja i naš način života. Oni možda govore laži o nama, ponižavaju nas pred drugima, uništavaju nam literaturu ili čak prijete da će nam fizički nauditi. Umjesto da se ljutimo na one koji nam se protive, možemo moliti Jehovu da im otvori oči kako bi i oni jednog dana mogli upoznati istinu (Mat. 5:44, 45). Ponekad nam je možda teško oprostiti, naročito ako smo doživjeli velike nepravde. No ako dopustimo da se u našem srcu ukorijene ogorčenost i ljutnja, sami sebi nanosimo zlo (Psal. 37:8). Kad nekome oprostimo, mi zapravo svjesno donosimo odluku da ćemo ostaviti iza sebe ono što se dogodilo i da nećemo dopustiti da zbog negativnih iskustava postanemo ogorčeni (Efež. 4:31, 32; w21.04 15:3-4).

Je li netko od članova tvoje obitelji bio isključen iz skupštine? To je strašno bolno iskustvo. Zamisli samo koliko je Jehovu boljelo kad su mu neki članovi njegove nebeske obitelji okrenuli leđa (Juda 6). Pokušaj si predočiti i koliko ga je boljelo kad se njegov voljeni izraelski narod uvijek iznova bunio protiv njega (Psal. 78:41). Budi uvjeren da naš brižan nebeski Otac osjeća bol u srcu i kad ga napusti netko koga ti voliš. On dobro zna koliko ti je teško. Suosjeća s tobom i pružit će ti potrebnu utjehu i podršku. Jedan je brat rekao: “Mislio sam da sam ja kriv za to. Čak sam noću znao ružno sanjati o tome.” Jedna sestra, čiji je sin također bio isključen, kaže: “Često sam se pitala u čemu sam kao majka pogriješila. Mislila sam da nisam dovoljno učinila kako bih pomogla svom sinu da zavoli istinu” (w21.09 39:1-2, 4).

Neki misle da Božji sluge ne bi trebali poučavati druge o Bibliji jer nisu pohađali ugledne teološke fakultete. No oni koji tako razmišljaju trebaju ispitati činjenice. Upravo se to potrudio učiniti evanđelist Luka. On je “pomno ispitao sve od početka”. Htio je da se ljudi koji budu čitali njegovo evanđelje osvjedoče u pouzdanost onoga što su čuli o Isusu (Luka 1:1–4). Židovi u drevnoj Bereji imali su isti stav kao i Luka. Kad su čuli dobru vijest o Isusu, istraživali su hebrejski dio svetih spisa kako bi se uvjerili u istinitost onoga što im je bilo rečeno (Djela 17:11). Slično tome i danas ljudi trebaju ispitati činjenice. Moraju usporediti ono što naučavaju Jehovini svjedoci s onim što kaže Biblija. Trebaju istražiti i povijest Jehovinog naroda u suvremeno doba. Ako se potrude temeljito ispitati činjenice, neće dopustiti da ih predrasude ili kojekakve glasine navedu na krivi zaključak (w21.05 18:7-8).

Koga bi ti od braće i sestara iz svoje skupštine mogao pozvati k sebi na druženje? Ima trenutaka kad bi našim suvjernicima naročito puno značilo da odvojimo malo vremena za njih. Nekima je za vrijeme blagdana teško biti kod kuće s članovima svoje obitelji koji nisu u istini. Drugi su možda jako tužni na godišnjicu smrti neke voljene osobe. Kad smo uz svoju braću i sestre u takvim teškim trenucima, pokazujemo da se iskreno brinemo za njih (Filip. 2:20). Postoje mnogi razlozi zbog kojih se ponekad možemo osjećati usamljeno. No nikad ne smijemo smetnuti s uma da nas Jehova jako dobro razumije. On se brine za nas i pruža nam ono što nam je potrebno, a to često čini preko naših suvjernika (Mat. 12:48–50). Mi smo jako zahvalni Jehovi što nam je dao divnu duhovnu obitelj i to pokazujemo tako što dajemo sve od sebe da pomažemo svojoj braći i sestrama. Kako god da se ponekad osjećamo, nikad nismo sami. Jehova je uvijek uz nas! (w21.06 23:18-20).

Isus je uvijek bio pozitivan i ustrajno je propovijedao iako ga neki nisu htjeli slušati. Zašto je imao takav stav? Zato što je znao koliko je važno da ljudi upoznaju istinu i želio je pomoći što većem broju njih da prihvate vijest o Kraljevstvu. Isto tako, znao je da će neki koji u početku nisu pokazivali zanimanje za dobru vijest na kraju ipak povoljno reagirati. Upravo se to dogodilo i u njegovoj vlastitoj obitelji. Tijekom Isusove troipolgodišnje službe nitko od njegove braće nije postao njegov učenik (Ivan 7:5). No nakon što je on uskrsnuo, oni su postali kršćani (Djela 1:14). Mi ne znamo tko će od ljudi kojima propovijedamo na koncu postati Jehovin sluga. Nekima treba više vremena da prihvate istinu. Čak i oni koji nas ne žele slušati vide naše lijepo ponašanje i pozitivan stav, a to ih s vremenom može potaknuti da i oni počnu služiti Jehovi (w21.05 20:17-18).

Dok je Isus bio na Zemlji, svojim je sljedbenicima dao dva važna zadatka. Rekao im je da propovijedaju dobru vijest o Kraljevstvu i pokazao im je kako to trebaju činiti (Luka 8:1). Između ostalog, Isus je pripremio svoje učenike na to kako će ljudi reagirati na vijest o Kraljevstvu. Rekao im je što da učine kad ljudi pokažu zanimanje za tu vijest, a što kad negativno reagiraju (Luka 9:2–5). Isto tako, prorekao je da će njegovi sljedbenici propovijedati dobru vijest “po cijelom svijetu kako bi je čuli svi narodi” (Mat. 24:14; Djela 1:8). Osim toga, svojim je sljedbenicima rekao da uče ljude da se drže svega što je on zapovjedio. Isus je objasnio da će se to važno djelo nastaviti sve do našeg vremena, “do svršetka ovog poretka” (Mat. 28:18–20). U otkrivenju koje je dao učeniku Ivanu Isus je jasno pokazao da svi njegovi učenici trebaju pomagati drugima da upoznaju Jehovu (Otkr. 22:17; w21.07 26:3-4).

U današnjem svijetu mnogi su ljudi sebični i uvijek se nadmeću s drugima oko sebe. Neki poslovni čovjek učinit će sve i svašta samo da nadmaši svoju konkurenciju. Neki sportaš možda će namjerno ozlijediti igrača iz suparničkog tima samo da se dočepa pobjede. Učenik koji se želi upisati na neki prestižni fakultet možda će varati na prijemnom ispitu. Mi kršćani znamo da je takvo ponašanje neispravno. Ono spada u “djela tijela” (Gal. 5:19–21). No je li moguće da se i Jehovini sluge počnu nadmetati jedni s drugima a da toga nisu ni svjesni? Dobro je ozbiljno razmisliti o tom pitanju jer natjecateljski duh može potkopati jedinstvo našeg bratstva. Stoga je dobro razmotriti primjere vjernih Božjih slugu iz biblijskog doba koji nisu dopustili da njima ovlada natjecateljski duh (w21.07 28:1-2).

Vjerna ljubav potiče nas da pomažemo onima koji su potišteni. Naša brižna braća i sestre spremno pružaju podršku onima u skupštini koji su potišteni ili obeshrabreni. Oni vole svoje suvjernike i rado će učiniti što god je potrebno da bi im pomogli (Izr. 12:25, bilješka; 24:10). To je u skladu s riječima apostola Pavla: “Potičemo [vas], braćo, da (...) tješite potištene, pomažete slabima i budete strpljivi sa svima” (1. Sol. 5:14). Obeshrabrenom suvjerniku obično najbolje možemo pomoći tako da ga saslušamo i damo mu do znanja da ga volimo. Jehova jako cijeni kad na taj način pomažemo njegovim voljenim slugama. U Mudrim izrekama 19:17 piše: “Tko je milostiv onima koji su u nevolji, posuđuje Jehovi, i on će mu uzvratiti za njegova djela” (w21.11 45:11-12).

Kako se već sada možemo pripremiti za ono što nas čeka u budućnosti? Trebamo biti zadovoljni onim što imamo, a najveća radost u životu treba nam biti naš odnos s Jehovom. Što bolje poznajemo našeg Boga, to ćemo biti sigurniji da nas on može zaštititi kad nas Gog iz Magoga napadne. Riječi današnjeg citata pokazuju zašto je David bio siguran da može računati na Jehovinu pomoć. On se u mnogim situacijama oslonio na Jehovu, a njegov Bog nikad ga nije iznevjerio. David je kao mladić izašao pred filistejskog diva Golijata, koji je svojim neprijateljima ulijevao strah u kosti. Rekao mu je: “Danas će te Jehova predati meni u ruke” (1. Sam. 17:46). Kasnije je David služio kralju Šaulu, koji ga je više puta pokušao ubiti. No Jehova je bio s Davidom (1. Sam. 18:12). On je u prošlosti puno puta osjetio kako mu Jehova pomaže, pa je zato znao da se u kušnjama koje su ga snalazile može osloniti na njega (w22.01 1:14-15).

Jehova je strpljiv u svemu što radi. Koliko god da je vremena potrebno, on je spreman strpljivo raditi kako bi dovršio ono što je naumio. To služi na čast njegovom imenu i na dobrobit drugih. Uzmimo za primjer kako je Jehova korak po korak pripremao Zemlju da bi na njoj mogli živjeti ljudi. Biblija kaže da je Jehova “odredio njene mjere”, postavio joj temelje i “položio ugaoni kamen” (Job 38:5, 6). Čak je odvojio vrijeme kako bi razmišljao o onome što je stvorio (Post. 1:10, 12). Možeš li zamisliti kako su se anđeli osjećali kad su vidjeli sva ta Jehovina stvaralačka djela? Sigurno im je bilo uzbudljivo promatrati kako Jehova stvara nešto novo! U jednom trenutku čak su počeli radosno uzvikivati. Što učimo iz načina na koji je Jehova stvarao sve što postoji? Jehova je utrošio tisuće i tisuće godina da bi stvorio Zemlju, zvijezde i sva živa bića, no kad je pogledao sve što je tako pažljivo stvorio, rekao je da je to “vrlo dobro” (Post. 1:31; w21.08 31:6-7).

U usporedbi koju je Isus ispričao jedan se čovjek spremao krenuti na put. Prije nego što je otišao, dozvao je svoje robove i dao im talente da s njima trguju. Taj je čovjek znao da njegovi robovi nemaju iste sposobnosti i zato je jednom dao pet talenata, drugom dva, a trećem samo jedan. Prva dva roba marljivo su trgovala dobivenim talentima. No treći rob nije ništa napravio s novcem koji je dobio, pa ga je gospodar otpustio iz službe. Prvi i drugi rob vrlo su ozbiljno shvatili zadatak koji su dobili i marljivo su služili svom gospodaru. Zahvaljujući tome udvostručili su novac koji im je gospodar povjerio. Ti su robovi bili bogato nagrađeni za svoj marljiv rad. Gospodar ih je pohvalio i čak im je povjerio neke dodatne odgovornosti (w21.08 33:7, 9-10).

Jehova u ovim posljednjim danima pokazuje veliku strpljivost. On ne želi da itko pogine (2. Petr. 3:9). Svim ljudima daje priliku da se pokaju. No njegovo strpljenje ima svoje granice. Oni koji odbace priliku koju im Jehova pruža naći će se u sličnoj situaciji kao i faraon u Mojsijevo vrijeme. Jehova je rekao faraonu: “Dosad sam već mogao pružiti ruku i poslati užasnu pošast na tebe i tvoj narod i istrijebiti vas sa zemlje. Ali ostavio sam te na životu zato da ti pokažem svoju moć i da se moje ime objavi po cijeloj zemlji” (Izl. 9:15, 16). Na koncu će svi narodi morati priznati da je Jehova jedini pravi Bog (Ezek. 38:23). Potresanje koje se spominje u današnjem citatu donijet će vječnu propast svima koji poput faraona odbijaju priznati da Jehova ima pravo vladati nad svime što postoji (w21.09 37:17-18).

Nosiš li se s bolnim emocijama zato što je isključen netko koga voliš? Što možeš učiniti ako ti neki u skupštini kažu nešto zbog čega se osjećaš još gore? Ne možemo očekivati da će svi uvijek reagirati na idealan način (Jak. 3:2). Svi smo mi nesavršeni i zato se nemoj iznenaditi ako neki ponekad ne znaju što reći ili ako te povrijede svojim riječima iako im to nije bila namjera. Imaj na umu savjet apostola Pavla: “Podnosite jedni druge i od srca opraštajte jedni drugima, čak i ako su vaše pritužbe opravdane” (Kol. 3:13). Trudi se i dalje pomagati svojim suvjernicima kojima je netko u obitelji isključen. Tvoja im je ljubav i podrška potrebnija nego ikad prije (Hebr. 10:24, 25). Ponekad članovi obitelji isključene osobe imaju osjećaj da ih neki u skupštini izbjegavaju, kao da su i oni isključeni. Mi sigurno ne želimo da se itko zbog nas tako osjeća. Mladima čiji su roditelji napustili istinu naročito je potrebna pohvala i ohrabrenje (w21.09 39:13-14, 16).

Kad stariji i mlađi razgovaraju jedni s drugima, mogu se međusobno ohrabriti (Rim. 1:12). Mlađi će se još više uvjeriti da se Jehova brine za svoje vjerne sluge, a stariji će se osjećati voljeno i cijenjeno. S užitkom će pričati o tome kako ih je Jehova blagoslovio u životu. Fizička ljepota obično blijedi s godinama, no oni koji vjerno služe Jehovi s vremenom postaju još ljepši u njegovim očima (1. Sol. 1:2, 3). Zašto to možemo reći? Zato što su oni godinama dopuštali da ih Božji duh oblikuje i pomaže im razviti divne osobine. Što se više budemo trudili upoznati našu ostarjelu braću i sestre i učiti od njih, to ćemo ih više cijeniti i biti svjesni da su oni pravo blago. Skupština jača ne samo kad mladi cijene svoje starije suvjernike nego i kad stariji cijene svoju mlađu braću i sestre (w21.09 35:15-18).

Trebamo paziti da ne budemo nemilosrdni prema drugima. Naprotiv, dajmo sve od sebe da budemo neizmjerno milosrdni, kao što je milosrdan naš Bog (Efež. 2:4). Biti milosrdan ne znači samo suosjećati s onima koji pate. To znači i učiniti nešto za njih kako bismo im olakšali patnju. Stoga je dobro da svi mi otvorimo oči i trudimo se vidjeti ima li u našoj obitelji, skupštini ili sredini u kojoj živimo netko kome je potrebna pomoć. Sigurno će nam se pružiti mnoge prilike da drugima pokažemo milosrđe. Naprimjer, je li nekome potrebna utjeha? Možemo li nekome pružiti praktičnu pomoć, možda tako da mu donesemo nešto za jelo ili obavimo neki posao umjesto njega? Treba li nekom kršćaninu koji je ponovno primljen u skupštinu dobar prijatelj koji će ga hrabriti i jačati? Možemo li tješiti druge ljude tako da im prenosimo dobru vijest? (Job 29:12, 13; Rim. 10:14, 15; Jak. 1:27). Ako se trudimo zapažati potrebe drugih, vidjet ćemo da možemo pokazivati milosrđe na razne načine. A kad pokazujemo milosrđe, time jako radujemo svog nebeskog Oca, koji je “neizmjerno milosrdan”! (w21.10 41:20-22).

U 23. psalmu David je spomenuo ono što je istinski važno i što ima trajnu vrijednost – obilje duhovnih blagoslova koje je dobio zato što je Jehova njegov pastir. Jehova je vodio Davida “stazama pravednosti” i vjerno mu pomagao i u dobru i u zlu. Iako je živio na Jehovinim “zelenim pašnjacima”, David je bio svjestan da mu u životu neće sve uvijek ići glatko. Znao je da bi ponekad mogao klonuti duhom, kao da hoda “dolinom guste tame”, a i da će u životu imati neprijatelja. No budući da je Jehova bio njegov pastir, David je mogao reći: “Ne bojim se zla.” U kom smislu Davidu nije nedostajalo “ništa dobro”? On je u duhovnom pogledu imao sve što mu je trebalo. Njegova sreća nije ovisila o materijalnim stvarima. David je bio zadovoljan onim što mu je Jehova davao. Najviše mu je bilo stalo do toga da ima Božji blagoslov i zaštitu. Iz Davidovih riječi vidimo koliko je važno imati ispravno gledište o materijalnim stvarima (w22.01 1:5-7).

U prošlosti su mnogi Jehovini sluge propovijedali ljudima koji ih nisu htjeli slušati. Uzmimo za primjer Nou, “propovjednika pravednosti”, koji je vjerojatno desetljećima objavljivao Božju poruku (2. Petr. 2:5). On se sigurno nadao da će bar neki pozitivno reagirati, no Jehova nije rekao da će se takvo što dogoditi. Naprotiv, kad je zapovjedio Noi da sagradi arku, Bog je rekao: “Uđi u arku sa svojim sinovima, svojom ženom i ženama svojih sinova” (Post. 6:18). Kad je Jehova rekao koje bi trebale biti dimenzije arke, Noa je možda shvatio da se neće baš puno ljudi odazvati na njegovu poruku jer je uvidio da u arki neće biti mjesta za velik broj ljudi (Post. 6:15). Kao što znamo, nijedna jedina osoba iz tog nasilnog svijeta nije pozitivno reagirala na Noinu poruku (Post. 7:7). Je li Jehova smatrao da je Noa zakazao kao propovjednik? Nipošto! U njegovim očima Noa je bio uspješan propovjednik jer je vjerno izvršio sve što je on tražio od njega (Post. 6:22; w21.10 43:10-11).

Zamisli samo kako se Ruta osjećala kad je čula te riječi! Ona se toliko trudila pomoći Naomi. Plakala je s njom, tješila je i danima hodala s njom do Betlehema. Unatoč svemu tome Naomi je rekla: “Jehova me vratio bez ikoga i ičega.” To je zvučalo kao da nimalo ne cijeni sve što je njena snaha učinila za nju. Naomine su riječi sigurno jako zaboljele Rutu, koja je u tom trenutku stajala pored nje. Ipak, ona je odlučila ostati uz Naomi (Ruta 1:3–18). Neka sestra koja je obeshrabrena mogla bi nas povrijediti svojim riječima, iako mi dajemo sve od sebe da joj pomognemo. No mi se trudimo da njene riječi ne uzmemo previše k srcu. I dalje pružamo podršku toj sestri kojoj je teško i molimo Jehovu da nam pomogne pronaći pravi način da je utješimo (Izr. 17:17). Slično tome, neka bi sestra isprva mogla odbiti našu pomoć iako joj je ona potrebna. No vjerna ljubav potaknut će nas da dajemo sve od sebe kako bismo bili uz nju i pružali joj podršku (Gal. 6:2; w21.11 45:17-19).

U Bibliji riječi “svet” i “svetost” ukazuju na čistoću u moralnom i vjerskom pogledu. Isto tako, biti svet znači biti izdvojen za službu Bogu. Drugim riječima, mi smo sveti ako smo moralno čisti, ako štujemo Jehovu onako kako on smatra ispravnim i ako imamo blizak odnos s njim. Kad razmišljamo o tome da Jehova, koji je svet u svakom pogledu, želi biti prijatelj s nama, malim i nesavršenim ljudima, to nas ispunjava divljenjem. Jehova je čist i svet u svakom pogledu. Tako su ga opisali serafi, anđeli koji okružuju njegovo prijestolje na nebu. Neki od njih rekli su: “Svet, svet, svet je Jehova nad vojskama!” (Iza. 6:3). Naravno, da bi mogli biti u bliskom odnosu sa svojim svetim Bogom, anđeli i sami trebaju biti sveti – a oni to i jesu (w21.12 48:4-5).

Mladi često razmišljaju o tome čemu bi bilo najbolje posvetiti svoj život. S jedne strane, profesori i članovi obitelji koji nisu u istini možda ih potiču da se posvete visokom obrazovanju kako bi ostvarili uspješnu karijeru i stekli ugled u društvu. Takav životni put vjerojatno bi im oduzeo jako puno vremena. S druge strane, roditelji i braća i sestre u skupštini možda potiču mlade da posvete svoj život služenju Jehovi. Što mladoj osobi koja voli Jehovu može pomoći da donese najbolju odluku? Puno joj može koristiti razmišljanje o onome što piše u Efežanima 5:15–17. Nakon što pročita te retke, mlada osoba mogla bi se pitati: “Što je ‘Jehovina volja’? Kojom ću ga odlukom obradovati? Koji će mi životni put omogućiti da na najbolji način koristim svoje vrijeme?” Ne zaboravimo, živimo u teškim vremenima i ovaj svijet kojim vlada Sotona uskoro će doći svom kraju (w22.01 5:5).

Kada je Jakov postao Isusov vjeran sljedbenik? Nakon što je Isus uskrsnuo, “ukazao [se] Jakovu, a onda svim apostolima” (1. Kor. 15:7). Taj susret označio je prekretnicu u Jakovljevom životu. Nakon toga on je postao Isusov učenik. Jakov je bio prisutan kad su apostoli u gornjoj sobi jedne kuće u Jeruzalemu čekali da na njih bude izliven sveti duh, kao što im je Isus i obećao (Djela 1:13, 14). Kasnije je Jakov imao priliku služiti kao član vodećeg tijela (Djela 15:6, 13–22; Gal. 2:9). A nešto prije 62. godine pod nadahnućem je napisao poslanicu pomazanim kršćanima. Ta poslanica koristi i nama danas, bez obzira na to nadamo li se životu na nebu ili na Zemlji (Jak. 1:1). Prema zapisima Josipa Flavija, povjesničara iz 1. stoljeća, Jakov je bio pogubljen po naredbi židovskog velikog svećenika Ananije Mlađeg. Jakov je ostao vjeran Jehovi sve do kraja svog života na Zemlji (w22.01 2:3, 5).

Iz današnjeg citata možemo izvući dvije pouke. Kao prvo, ne smijemo očekivati da će nas Jehova štititi od nevolja koje bi mogle iskušati našu vjeru. Kao što je Isus bio iskušan do krajnjih granica, i mi trebamo biti spremni dokazati da smo vjerni Bogu čak i po cijenu života (Mat. 16:24, 25). No Bog nam jamči da neće dopustiti da budemo iskušani više nego što možemo podnijeti (1. Kor. 10:13). Kao drugo, iz Isusovih riječi učimo da ćemo poput njega i mi možda morati trpjeti nepravdu (1. Petr. 2:19, 20). Oni koji nam se protive ne čine to zato što smo učinili nešto loše, nego zato što nismo dio svijeta i zato što svjedočimo za istinu (Ivan 17:14; 1. Petr. 4:15, 16). Isus je razumio zašto je Jehova dopustio da on pati. Za razliku od njega, neki drugi vjerni Božji sluge koji su se našli u kušnjama pitali su se zašto Jehova dopušta neke stvari (Hab. 1:3). Naš milosrdan i strpljiv Bog razumije da takvim osobama ne manjka vjere, nego da im treba njegova utjeha (2. Kor. 1:3, 4; w21.04 15:9-10).

Jehova će prihvatiti naše štovanje ako se trudimo vršiti njegovu volju te ako ga volimo i poštujemo svim srcem. Mi znamo da on zaslužuje da ga štujemo i želimo mu služiti najbolje što možemo. Između ostalog, Jehovu štujemo kad mu se molimo. Biblija naše molitve uspoređuje s pažljivo pripremljenim kadom koji se prinosio u svetom šatoru, a kasnije i u hramu. Paljenje kada bilo je ugodno Bogu. Slično tome Jehovi su naše molitve koje dolaze iz dubine srca ugodne, čak i kad se služimo vrlo jednostavnim riječima (Pnz. 33:10; Izr. 15:8). Jehovi je jako drago čuti kako mu izražavamo svoju ljubav i zahvalnost. On želi da podijelimo s njim svoje brige, strahove, nade i želje. Prije nego što se pomoliš Jehovi, zašto se ne bi potrudio razmisliti što ćeš mu reći? Na taj način svom ćeš nebeskom Ocu prinijeti najbolji mogući “kad” (w22.03 13:2, 7).

U Harmagedonu nećemo mi odlučivati o tome kome će Jehova pokazati milosrđe, a kome neće (Mat. 25:34, 41, 46). Hoćemo li imati povjerenja u Jehovine presude ili će nas one navesti na spoticanje? Sasvim je jasno da već sada trebamo jačati svoje povjerenje u Jehovu kako bismo mu mogli bezuvjetno vjerovati u budućnosti. Zamisli samo kako ćemo se osjećati u novom svijetu! Više neće biti krive religije, pohlepnog trgovačkog sustava, a ni političkog sustava koji kroz čitavu povijest tlači ljude i nanosi im neopisive patnje. Bolest, starost i smrt naših voljenih više neće biti dio naše svakodnevice. Sotona i demoni bit će zatvoreni na tisuću godina. Posljedice njihove pobune bit će zauvijek izbrisane (Otkr. 20:2, 3). Tada ćemo sigurno biti presretni što smo imali povjerenja u Jehovine odluke! (w22.02 6:16-17).

Isus je promicao mir tako što je znao smiriti napete situacije te je poticao druge da izglade svoje nesuglasice. Učio je ljude da se trebaju pomiriti sa svojim bratom ako žele da Jehova prihvati njihovu službu (Mat. 5:23, 24). Isto tako, kad su se njegovi apostoli u više navrata prepirali oko toga tko je među njima najveći, Isus bi im svaki put pomagao da to riješe u duhu ljubavi (Luka 9:46–48; 22:24–27). Da bismo bili mirotvorci, nije dovoljno da samo izbjegavamo sukobe. Trebamo i učiniti prvi korak kako bismo se pomirili s drugima te poticati svoju braću i sestre da rješavaju međusobne razmirice (Filip. 4:2, 3; Jak. 3:17, 18). Zato je dobro da se upitamo: Što sam spreman žrtvovati kako bih se pomirio s drugima? Kad neki brat ili sestra povrijede moje osjećaje, je li mi teško prijeći preko toga? Čekam li da druga osoba dođe k meni kako bi se pomirila ili sam ja spreman učiniti prvi korak, čak i ako mislim da je ta osoba prouzročila problem? (w22.03 11:10-11).

Biblija je davno prorekla da će se Božji narod spremno staviti na raspolaganje kako bi služio Jehovi pod vodstvom njegovog Sina (Psal. 110:3, bilješka). To se proročanstvo danas ispunjava pred našim očima. Jehovini marljivi sluge svake godine provedu stotine milijuna sati u propovijedanju dobre vijesti. Oni to rade dobrovoljno i na vlastiti trošak. Osim toga, ne žale vremena da bi pomagali svojim suvjernicima u fizičkom, emocionalnom i duhovnom pogledu. Starješine i sluge pomoćnici provode nebrojeno mnogo sati kako bi pripremali točke za sastanke i posjećivali svoje suvjernike. Što ih potiče na sve to? Ljubav – ljubav prema Jehovi i ljubav prema bližnjima (Mat. 22:37–39). Isus je više mislio na druge nego na sebe i time nam je pružio odličan primjer. Mi se svesrdno trudimo ići njegovim stopama (Rim. 15:1–3). Ako se ugledamo na njega, to će nam donijeti mnogo dobra (w22.02 9:1-2).

U Izraelu se većina ljudi bavila poljoprivredom i najamnici su dobivali plaću na kraju radnog dana. Ako radnik ne bi dobio plaću, tog dana ne bi imao čime nahraniti svoju obitelj. Jehova je rekao: “On je siromašan i život mu ovisi o dobivenoj plaći” (Pnz. 24:14, 15; Mat. 20:8). Danas mnogi zaposlenici dobivaju plaću jednom ili dvaput mjesečno, a ne svaki dan. No načelo iz Levitskog zakonika 19:13 još uvijek vrijedi. Neki poslodavci iskorištavaju svoje radnike tako što ih plaćaju puno manje nego što oni zaslužuju. Znaju da ti radnici vjerojatno nemaju drugog izbora nego nastaviti raditi za mizernu plaću. Poslodavci koji tako postupaju, slikovito govoreći, “zadržavaju najamnikovu plaću kod sebe”. Kršćanin koji ima svoju firmu treba biti pošten prema radnicima koje zapošljava (w21.12 49:9-10).

Mora da je Isus bio jako žedan zbog svega što je toga dana pretrpio i zbog strašne boli koju je podnosio dok je bio na mučeničkom stupu. Zato je zamolio druge da mu daju piti. Isus nije mislio da će ispasti slabić ako kaže drugima kako se osjeća, a ni mi ne bismo trebali tako razmišljati. Možda nismo navikli tražiti pomoć od drugih. No ako se nađemo u situaciji da nam je potrebna pomoć, nemojmo se ustručavati zatražiti je od drugih. Naprimjer, ako smo u poodmaklim godinama ili smo bolesni, možda trebamo zamoliti nekog prijatelja da nas odveze do trgovine ili k liječniku. A ako smo potišteni, možda trebamo zamoliti nekog starješinu ili nekog duhovno zrelog prijatelja da nas sasluša ili da nam kaže nešto što će nas ohrabriti i razveseliti (Izr. 12:25). Imajmo na umu da nas naša braća i sestre vole i da nam žele pomoći kad smo u nevolji (Izr. 17:17). No oni nam ne mogu čitati misli. Možda neće znati da nam treba pomoć ako im mi to ne kažemo (w21.04 15:11-12).

Promjene mnogima od nas teško padaju. Neki koji su dugo vremena služili u nekom vidu posebne punovremene službe možda su dobili drugi zadatak. Ima i onih koji su zbog poodmaklih godina morali prestati sa službom koja im je prirasla srcu. U takvim situacijama normalno je da se osjećamo razočarano. No lakše ćemo se nositi s promjenom budemo li na situaciju gledali iz Jehovine perspektive. On danas čini velike stvari, a za nas je iznimna čast to što možemo biti njegovi suradnici (1. Kor. 3:9). Jehovini osjećaji prema nama neće se promijeniti – on nas i dalje voli. Zato ako u organizaciji dođe do neke promjene koja se tiče tebe osobno, nemoj sam sebe mučiti razmišljajući o razlozima zbog kojih je došlo do toga. Umjesto da čezneš za prijašnjim vremenima, moli Jehovu da ti pomogne vidjeti dobre strane te promjene (Prop. 7:10). Zadržimo pozitivan stav. To će nam pomoći da ostanemo radosni i da vjerno služimo Jehovi čak i kad nam se okolnosti promijene (w22.03 12:11-12).

Kome Jehova pokazuje vjernu ljubav? Biblija kaže da mi ljudi možemo voljeti puno toga, naprimjer “zemljoradnju”, “vino i ulje”, “pouku”, “znanje” i “mudrost” (2. Ljet. 26:10; Izr. 12:1; 21:17; 29:3). S druge strane, Bog svoju vjernu ljubav pokazuje samo ljudima, a ne neživim stvarima ili apstraktnim pojmovima. No Jehova ne pokazuje vjernu ljubav svim ljudima, nego samo onima koji su u bliskom odnosu s njim. Naš Bog je vjeran svojim prijateljima i nikad ih neće prestati voljeti. On im je obećao divnu budućnost i svoja će obećanja ostvariti. Jehova je pokazao ljubav cijelom ljudskom rodu. Isus je rekao Nikodemu: “Bog je toliko volio svijet [odnosno ljude] da je dao svog jedinorođenog Sina da nitko tko vjeruje u njega ne pogine, nego da dobije vječni život” (Ivan 3:1, 16; Mat. 5:44, 45; w21.11 44:3, 6-7).

Život u ovom svijetu već danas je težak, a u budućnosti bi nas mogli snaći još veći problemi (Mat. 24:21). Mi jedva čekamo vrijeme kad će sve to biti iza nas i kad se više nećemo ni sjećati nevolja koje smo doživjeli (Iza. 65:16, 17). Očito je jako važno da naučimo ustrajno podnositi nevolje. Zašto? Odgovor nalazimo u Isusovim riječima: “Svojom ustrajnošću sačuvat ćete svoj život” (Luka 21:19). Razmišljanje o tome kako se drugi nose s kušnjama koje su slične našima može nam pomoći da ustrajno podnosimo nevolje. Tko nam je najveći uzor u pokazivanju ustrajnosti? Jehova Bog. Možda ti se to na prvi pogled čini malo neobično. No ako malo bolje razmisliš o tome, vidjet ćeš da je to stvarno istina. Ovaj je svijet u vlasti Sotone Ðavla i zato grca u problemima. Jehova ima moć u tren oka riješiti te probleme, ali on čeka da dođe pravo vrijeme za to (Rim. 9:22). A dotad strpljivo podnosi situaciju koja mu se nimalo ne sviđa (w21.07 27:2-4).