Srpanj

Isključenje je disciplinska mjera koju je propisao sam Jehova. To je za dobrobit svih, pa i samog prijestupnika. Neki bi mogli iznositi negativne komentare o tome kako je riješen neki pravni slučaj. No oni koji tako govore obično ne žele spomenuti nikakve pojedinosti koje bi prijestupnika prikazale u lošem svjetlu. Nama jednostavno nisu poznate sve činjenice. Stoga je dobro da se pouzdamo u to da su starješine koji su bili u pravnom odboru dali sve od sebe da se drže biblijskih načela i da sude “u ime Jehove” (2. Ljet. 19:6). Time što podržavaš odluku starješina zapravo možeš pomoći isključenom članu svoje obitelji da se vrati Jehovi. “Bilo nam je jako teško prestati kontaktirati s našim sinom”, priznaje Elizabeth. “No nakon što se on vratio Jehovi, priznao je da je zaslužio biti isključen. Kasnije je rekao da je iz toga izvukao vrijedne pouke (w21.09 39:11-12).

Razmisli malo o toj udovici. Njoj bi sigurno bilo drago da je mogla dati više Jehovi. No ona je učinila ono što je mogla – dala je Jehovi najbolje što je imala. Isus je znao da njegov Otac jako cijeni prilog te siromašne udovice. Iz toga možemo izvući važnu pouku: Jehovi je jako drago kad mu dajemo najbolje što imamo – kad mu služimo svim svojim srcem i svom svojom dušom (Mat. 22:37; Kol. 3:23). On je sretan kad vidi da činimo sve što možemo! To načelo možemo primijeniti na vrijeme i snagu koje ulažemo u službu Bogu, što uključuje propovijedanje i posjećivanje sastanaka. Kako možeš upotrijebiti pouku iz izvještaja o siromašnoj udovici da bi pomogao drugima? Pokušaj se sjetiti nekih pojedinaca koje bi bilo dobro podsjetiti da njihov trud puno znači Jehovi. Naprimjer, možda neka starija sestra ima grižnju savjesti ili se osjeća beskorisno zato što zbog slabog zdravlja ili poodmaklih godina više ne može ići u službu koliko je prije mogla (w21.04 14:17, 19-20).

Jehova zna kada je najbolje vrijeme da uništi ovaj zli svijet. Zahvaljujući njegovoj strpljivosti milijuni ljudi postali su njegovi sluge i sada ga to veliko mnoštvo radosno hvali. Svima je njima jako drago što je Jehova toliko strpljiv. Zahvaljujući tome oni su dobili priliku da se rode, upoznaju ga, zavole i predaju mu svoj život. Kad se na koncu pokaže da su milijuni ljudi ostali vjerni Jehovi sve do samog kraja, bit će jasno da je on mudro postupio kad je odlučio strpljivo čekati. Usprkos svoj boli i patnjama koje je Sotona uzrokovao Jehova je i dalje “sretan Bog” (1. Tim. 1:11). I mi možemo biti radosni dok strpljivo čekamo da Jehova posveti svoje ime, dokaže da ima pravo biti vrhovni vladar, okonča sve zlo i ukloni sve probleme koji nas sada muče. Dajmo sve od sebe da ustrajemo do kraja, znajući da i naš nebeski Otac ustrajno podnosi puno zla i nepravde (w21.07 27:18-19).

U 1. stoljeću mnogi nisu povjerovali u Isusa. Za njih je on bio samo sin običnog tesara. Osim toga, Isus je bio iz Nazareta, gradića koji su mnogi smatrali neuglednim i beznačajnim. Čak je i Natanael, koji je postao Isusov učenik, isprva rekao: “Može li išta dobro doći iz Nazareta?” Natanael je možda imao na umu proročanstvo iz Miheja 5:2, u kojem je bilo rečeno da će se Mesija roditi u Betlehemu, a ne u Nazaretu. Izaija je prorekao da se Isusovi neprijatelji neće “zamarati pojedinostima o [Mesijinom] porijeklu” (Iza. 53:8). Da su se ti ljudi potrudili ispitati sve činjenice, saznali bi da se Isus rodio u Betlehemu i da je on potomak kralja Davida (Luka 2:4–7). Dakle, Isus se rodio upravo u onom mjestu koje je bilo prorečeno u Miheju 5:2. U čemu je onda bio problem? Ljudi nisu ispitali sve činjenice, nego su naprečac donosili zaključke. Zbog toga su odbacili Isusa (w21.05 18:4-6).

Biblija govori o onima koji su prihvatili savjet i zbog toga bili blagoslovljeni. Razmislimo o Jobu. Iako je bio bogobojazan, on nije bio savršen. Kad se našao pod velikim pritiskom, na vidjelo su izašla neka njegova kriva gledišta. Zbog toga je dobio izravan savjet, i od Elihua i od Jehove. Kako je Job reagirao? Ponizno je prihvatio savjete. Rekao je: “Govorio sam, ali nisam razumio (...). Povlačim sve što sam rekao i kajem se u prahu i pepelu” (Job 42:3–6, 12–17). Svoju je poniznost pokazao tako što je prihvatio savjet koji je dobio od Elihua iako je Elihu bio puno mlađi od njega (Job 32:6, 7). Poniznost će nam pomoći da primijenimo savjet čak i ako mislimo da smo ga dobili bez razloga ili ako nam ga je dao netko tko je mlađi od nas. Tko od nas ne treba u još većoj mjeri pokazivati plodove duha i još bolje izvršavati svoju kršćansku službu? (w22.02 7:8, 12).

Svi u skupštini trebaju doprinositi tome da u njoj vlada mir i trebaju pokazivati ljubav svojoj braći tako da nitko ne bi imao osjećaj da je prepušten sam sebi. Ono što kažemo i učinimo za druge može im značiti puno više nego što mislimo. Kako ti možeš pomoći onima koji su sami u istini da se u skupštini osjećaju prihvaćeno i voljeno? Nastoj se sprijateljiti s novima u skupštini. Ako primijetiš da je na sastanke počeo dolaziti neki interesent ili da su u tvoju skupštinu došla neka nova braća i sestre, potrudi se izraziti im srdačnu dobrodošlicu (Rim. 15:7). No nemoj se zadovoljiti samo time da ih prijateljski pozdraviš. Kako vrijeme prolazi, trudi se razviti čvrsto prijateljstvo s njima. Budi srdačan prema novima u skupštini i pokazuj iskreno zanimanje za njih. Potrudi se razumjeti s kakvim se problemima suočavaju, ali pazi da ih svojim pitanjima ne dovodiš u neugodnu situaciju. Nekima je možda teško govoriti o tome kako se osjećaju. Zato nemoj forsirati razgovor o tome. Budi taktičan kad im postavljaš neka osobna pitanja i strpljivo ih slušaj dok ti govore o sebi. Naprimjer, mogao bi ih pitati kako su upoznali istinu (w21.06 23:13-14).

Mi smo zahvalni što zajedno sa svojom braćom i sestrama možemo služiti Jehovi kao “jedno stado s jednim pastirom”. U knjizi Organizirano izvršavajmo Jehovinu volju na 165. stranici piše: “Dok uživaš u blagoslovima koje donosi naše jedinstvo, istovremeno imaš odgovornost učiniti svoj dio kako bi se ono očuvalo.” Zato se “moramo truditi gledati na svoju braću i sestre onako kako Jehova gleda”. Svi smo mi dragocjeni Jehovi. Gledaš li i ti tako na svoju braću i sestre? Jehova zapaža i cijeni sve što činimo kako bismo im pomagali i kako bismo se brinuli za njih (Mat. 10:42). Mi volimo svoje suvjernike i stoga slušamo Pavlov savjet: “Čvrsto odlučite da nećete činiti ništa zbog čega bi se vaš brat mogao spotaknuti ili zastraniti” (Rim. 14:13). Mi svoju braću i sestre smatramo većima od sebe i trudimo se opraštati im od srca. Nemojmo dopustiti da nas drugi navedu na spoticanje. Naprotiv, “nastojmo promicati mir i međusobno se izgrađivati” (Rim. 14:19; w21.06 25:16-17).

Ako marljivo proučavamo i primjenjujemo savjete koje nam Bog daje putem svoje Riječi i svoje organizacije, postupno ćemo razviti osobine kakve ima Krist. Isto tako, još ćemo bolje upoznati Boga. Isus je vijest o Kraljevstvu koju mi propovijedamo usporedio sa sićušnim sjemenom koje postupno raste u srcima istinoljubivih osoba. Rekao je: “Sjeme klija i raste – ni sam [sijač] ne zna kako. Zemlja sama od sebe donosi plod – najprije stabljiku, zatim klas i na kraju puno zrno u klasu” (Mar. 4:27, 28). Kao što biljka raste malo-pomalo, tako i osoba koja prihvati vijest o Kraljevstvu duhovno napreduje korak po korak. Naprimjer, kad se neka osoba koja proučava Bibliju zbliži s Jehovom, vidjet ćemo da ona malo-pomalo čini promjene u svom životu (Efež. 4:22–24). No moramo imati na umu da je za to zaslužan Jehova. On daje da to sićušno sjeme istine raste (w21.08 31:4-5).

Radost možemo naći ako je tražimo na pravom mjestu. Čovjek koji “uživa u onom što mu je pred očima” zadovoljan je onim što ima, naprimjer svojim trenutnim okolnostima. No onaj tko se “povodi za svojim željama” stalno čezne za nečim što jednostavno ne može imati. Što učimo iz toga? Da bismo bili radosni, trebamo se koncentrirati na ono što imamo i na ono što, realno gledano, možemo ostvariti. Možemo li doista biti zadovoljni onim što imamo ili što smo već postigli u životu? Mnogi misle da je to nemoguće jer mi ljudi volimo uvijek postavljati pred sebe nove ciljeve. No to je zapravo moguće. Umjesto da se naprosto pomirimo sa svojim životnim okolnostima, možemo se radovati onome što imamo i što je dobro u našem životu. Kako to postići? Odgovor nalazimo u Isusovoj usporedbi o talentima, koja je zapisana u Mateju 25:14–30. Iz nje učimo kako možemo pronaći radost u svojim trenutačnim okolnostima i kako se možemo još više radovati blagoslovima koje već imamo (w21.08 33:5-6).

Jehovi je jako stalo do onih koji su “slomljeni i potišteni”. Svi mi, a ne samo starješine, možemo hrabriti našu dragu braću i sestre. Između ostalog, to možemo učiniti tako da im pokažemo da nam je iskreno stalo do njih. Jehova želi da ih podsjećamo na to da ih on jako voli (Izr. 19:17). Svojoj braći i sestrama možemo pomoći i tako da budemo ponizni i skromni. Mi ne želimo skretati pažnju na sebe jer bismo time mogli izazvati zavist u drugima. Umjesto toga mi koristimo svoje znanje i sposobnosti da bismo hrabrili jedni druge (1. Petr. 4:10, 11). Kad je riječ o tome kako se ophoditi s drugima, svi mi možemo puno naučiti od Isusa. On je bio najveći čovjek koji je ikad živio, no bio je “blag i ponizna srca” (Mat. 11:28–30). Dok je poučavao narod, izražavao se na jednostavan način i koristio je usporedbe koje su male, obične ljude dirale u srce (Luka 10:21; w21.07 29:11-12).

Potrudi se razgovarati sa svojom starijom braćom i sestrama. Istina, njima je vid možda oslabio, noge ih više ne služe kao prije, a glas im je možda tih i slabašan. No oni su još uvijek mladi u srcu i stekli su “dobro ime” kod Jehove (Prop. 7:1, bilješka). Imaj na umu zašto Jehova cijeni te svoje sluge. Uvijek im pokazuj da ih poštuješ. Budi poput Elizeja. On je želio ostati uz Iliju posljednjeg dana koji su proveli zajedno. Triput mu je rekao: “Neću te ostaviti!” (2. Kralj. 2:2, 4, 6). Pokaži iskreno zanimanje za svoje starije suvjernike tako da ih na lijep način potakneš da ti pričaju o sebi i svom životu (Izr. 1:5; 20:5). Naprimjer, mogao bi ih pitati: “Što te u tvojim mlađim danima uvjerilo da si pronašao istinu? Kako te ono što si doživio u životu zbližilo s Jehovom? Što ti je pomoglo da sve ove godine radosno služiš Jehovi?” (1. Tim. 6:6–8). Potom pažljivo slušaj što će ti reći (w21.09 35:14-15).

Kad dajemo sve od sebe da izvršavamo Isusovu zapovijed da propovijedamo i činimo učenike, time pokazujemo ljubav prema Bogu (1. Ivan. 5:3). Razmisli o ovome: Ti iz ljubavi prema Jehovi već propovijedaš od kuće do kuće. Je li ti bilo lako poslušati tu zapovijed i krenuti u službu propovijedanja? Vjerojatno nije. Sigurno te bilo strah kad si u službi prvi put pozvonio nekome na vrata. No znao si da Isus želi da propovijedaš i poslušao si njegovu zapovijed. S vremenom ti je vjerojatno postalo lakše propovijedati. A kako je s vođenjem biblijskog tečaja? Zazireš li od toga? Možda imaš grč u želucu od same pomisli da poučavaš nekoga na biblijskom tečaju. No ako se moliš Jehovi, on ti može pomoći da svladaš strah i skupiš hrabrost da nekome ponudiš biblijski tečaj (w21.07 26:7).

U drevno doba robove se obilježavalo žigom kako bi se jasno vidjelo tko je njihov gospodar. Nešto slično događa se i u naše vrijeme. Od svih se ljudi očekuje da imaju simboličan žig na ruci ili čelu. Ljudi svojim stavovima i postupcima pokazuju da pripadaju određenim političkim sustavima i da ih podupiru. Hoćemo li mi prihvatiti taj simbolični žig i biti odani vlastima ovog svijeta? Oni koji ne žele primiti žig suočavat će se s problemima i naći će se u opasnosti. Otkrivenje kaže da nitko neće moći “kupovati ni prodavati osim onoga tko ima žig” (Otkr. 13:17). No Božji narod zna što će Bog učiniti onima koji na sebi imaju žig o kojem se govori u Otkrivenju 14:9, 10. Božji sluge neće prihvatiti taj žig, nego će, simbolično govoreći, napisati na svojoj ruci: “Ja sam Jehovin” (Iza. 44:5). Sada je vrijeme da odlučno pokažemo da smo svim srcem odani Jehovi. Ako to učinimo, Jehova će rado reći da pripadamo njemu (w21.09 37:15-16).

Da bismo kvalitetno obavljali svoju službu, učimo od drugih objavitelja. U 1. stoljeću apostol Pavao govorio je Timoteju o tome na koji način on propovijeda i poučava ljude te je svog mladog suradnika poticao da to prenosi drugoj braći i sestrama (1. Kor. 4:17). Poput Timoteja, i mi možemo učiti od braće i sestara iz svoje skupštine koji imaju puno iskustva u službi. Osim toga, trebamo se moliti Jehovi za pomoć. Svaki put kad ideš u službu, traži vodstvo od Jehove. Bez pomoći njegovog moćnog svetog duha doista ne bismo mogli ništa postići (Psal. 127:1; Luka 11:13). Kad moliš Jehovu za pomoć, budi konkretan. Naprimjer, zamoli ga da te vodi do osoba koje bi ga željele upoznati i koje su spremne slušati. Isto tako, odvajaj vrijeme za osobno proučavanje. Božja Riječ kaže da trebamo utvrditi “što je Božja volja – što je dobro, ugodno i savršeno u njegovim očima” (Rim. 12:2). Što smo više uvjereni da znamo istinu o Bogu, to ćemo s više uvjerenja svjedočiti o njemu (w21.05 20:14-16).

Što ako unatoč svem trudu i usrdnim molitvama vidiš da osoba s kojom proučavaš duhovno ne napreduje i da trebaš prekinuti tečaj? Ili što ako nikad nisi proučavao s nekim tko se na koncu krstio? Trebaš li sebi predbacivati zbog toga i misliti da Jehova nije blagoslovio tvoju službu? Jehovi je važan naš trud i naša ustrajnost. On našu službu smatra uspješnom kad je izvršavamo marljivo i s ljubavlju, bez obzira na to kako ljudi reagiraju. Pavao je napisao: “Bog nije nepravedan, pa da zaboravi sve što ste učinili i ljubav koju ste iskazali njegovom imenu time što ste pomagali svetima i što im i dalje pomažete” (Hebr. 6:10). Jehova pamti našu ljubav i naš trud, čak i ako nemamo nijedan biblijski tečaj ili ako se osoba s kojom proučavamo na koncu ne krsti. Stoga se i na nas odnose riječi koje je Pavao rekao u današnjem citatu (w21.10 43:4-6).

Isus se s ljubavlju ophodio sa svojim učenicima i imao je puno razumijevanja prema njima. Znao je da se njihove sposobnosti i životne okolnosti razlikuju. Zbog toga nisu svi mogli nositi iste odgovornosti niti su mogli jednako puno činiti u službi. No Isus je bio sretan kad je vidio da svaki od njih daje ono najbolje od sebe. Koliko je on imao razumijevanja prema svojim učenicima vidi se iz njegove usporedbe o talentima. U toj je usporedbi gospodar svakom svom robu dao zadatak “prema njegovim sposobnostima”. Jedan od dvojice marljivih robova zaradio je više od onog drugog. No gospodar je obojicu pohvalio istim riječima. Rekao im je: “Odlično, dobri i vjerni robe!” (Mat. 25:14–23). Isus se i s nama ophodi s puno ljubavi i razumijevanja. On zna da se naše sposobnosti i životne okolnosti razlikuju i zadovoljan je s nama kad činimo sve što možemo u okviru svojih okolnosti. Mi se trebamo ugledati na Isusa (w21.07 29:12-14).

Kralj David nije uvijek postupao milosrdno. Naprimjer, kad je Nabal, koji je bio grub i zao čovjek, s nepoštovanjem razgovarao s njim i kad nije htio dati hranu njemu i njegovim ljudima, David se toliko razljutio da je odlučio ubiti Nabala te sve muške članove njegove obitelji i njegove sluge. No Nabalova žena Abigajila, koja je bila jako dobra i strpljiva, brzo je odnijela hranu Davidu i njegovim ljudima. Na taj je način spriječila Davida da na sebe navuče krivnju za krvoproliće (1. Sam. 25:9–22, 32–35). Kad se David razgnjevio na Nabala, rekao je da on i svi njegovi ljudi zaslužuju smrt. A kasnije je rekao da bogataša iz Natanove priče treba pogubiti zbog onog što je učinio. Možda se pitamo kako je David, koji je inače bio dobar i milosrdan čovjek, mogao tako nemilosrdno osuditi tog bogataša koji je uzeo ovcu. Razmislimo malo o kontekstu. David je u to vrijeme imao nečistu savjest. Ako je netko sklon nemilosrdno osuđivati druge, to je znak da u duhovnom pogledu s njim nešto nije u redu, da je njegov odnos s Jehovom narušen (w21.10 41:17-18, 20).

Iz riječi današnjeg citata učimo da mi možemo postupati poput Jehove, koji nam je bolje od ikoga drugog pokazao što znači biti svet. Mi moramo biti sveti u svemu što činimo. Budući da smo nesavršeni, to nam se možda čini nemogućim. I sam je apostol Petar činio greške, no njegov primjer pokazuje da mi ljudi možemo biti sveti. Kako ljudi najčešće zamišljaju nekoga tko je svet? Obično prvo pomisle na neku pobožnu osobu koja je obučena u posebno vjersko ruho i uvijek ima ozbiljan, pa čak i pomalo turoban izraz lica. No to ne znači biti svet. Biblija za Jehovu, koji je svet, kaže da je “sretan Bog” (1. Tim. 1:11). I za one koji mu služe kaže da su sretni (Psal. 144:15). Osim toga, Isus je osudio one koji su nosili posebnu odjeću da bi se razlikovali od drugih te su činili dobra djela samo zato da ih ljudi vide (Mat. 6:1; Mar. 12:38). Mi kršćani znamo što znači biti svet. To smo naučili na temelju onoga što Biblija govori o svetosti. Uvjereni smo da nas Bog voli i da nam nikad ne bi dao zapovijed koju ne možemo izvršiti (w21.12 48:1, 3).

Bog nam je s ljubavlju dao mnoge darove. Jedan od najvećih darova je to što ga možemo štovati. Mi pokazujemo Jehovi da ga volimo tako da se držimo njegovih zapovijedi (1. Ivan. 5:3). Govoreći u ime svog Oca, Isus nam je zapovjedio da činimo učenike i krstimo ih (Mat. 28:19). On nam je zapovjedio i da volimo jedni druge (Ivan 13:35). Svima onima koji su mu poslušni Jehova omogućava da postanu dio svijetom raširene obitelji njegovih slugu (Psal. 15:1, 2). Pokazuj ljubav drugima. Ljubav je Jehovina najistaknutija osobina (1. Ivan. 4:8). Jehova nam je pokazao ljubav i prije nego što smo ga upoznali (1. Ivan. 4:9, 10). Mi postupamo po uzoru na njega kad pokazujemo ljubav drugima (Efež. 5:1). Jedan od najboljih načina na koje to možemo činiti jest da pomažemo ljudima da upoznaju Jehovu dok još ima vremena za to (Mat. 9:36–38). Time im pružamo priliku da saznaju što trebaju činiti kako bi jednog dana postali dio Božje obitelji (w21.08 30:13-14).

Duboka ljubav prema Jehovi potaknula je Isusa da čini žrtve za svog Oca i za sve nas (Ivan 14:31). On je svojim načinom života ovdje na Zemlji pokazao koliko voli ljude. Svaki dan bio je suosjećajan i pun ljubavi prema drugima, čak i prema onima koji su mu se protivili. To što je poučavao ljude o Božjem kraljevstvu bio je jedan od glavnih načina na koje im je pokazivao ljubav (Luka 4:43, 44). Isto tako, pokazao je požrtvovnu ljubav prema Bogu i čovječanstvu tako što je dopustio grešnim ljudima da ga muče i na kraju ubiju. Na taj je način svima nama dao priliku da dobijemo vječni život. Mi volimo svog nebeskog Oca i zato smo mu predali svoj život i krstili se. Budući da želimo biti poput Isusa, naša ljubav prema Jehovi trebala bi se vidjeti po tome kako se ophodimo s ljudima. Apostol Ivan napisao je: “Tko ne voli svog brata, kojeg vidi, ne može voljeti Boga, kojeg ne vidi” (1. Ivan. 4:20; w22.03 11:8-9).

Iako volimo provoditi vrijeme s Jehovom, svi mi imamo jako puno obaveza. Zato nam ponekad može biti teško planirati vrijeme za duhovne aktivnosti. Posao, obitelj i druge obaveze mogu nas toliko zaokupiti da mislimo da jednostavno nemamo vremena za molitvu, proučavanje i duboko razmišljanje. Postoji još nešto što nam može oduzeti vrijeme. Ako nismo oprezni, moglo bi nam se dogoditi da nam aktivnosti koje same po sebi nisu loše oduzmu vrijeme koje bismo mogli iskoristiti da se zbližimo s Jehovom. Uzmimo za primjer zabavu i rekreaciju. Svima nama dobro dođe da se s vremena na vrijeme malo opustimo. Ali čak i zabava koja je primjerena i jako nam koristi mogla bi nas toliko okupirati da nam ostane premalo vremena za duhovne aktivnosti. Zabava ima svoje mjesto u našem životu, ali ona nam ne bi smjela biti najvažnija (Izr. 25:27; 1. Tim. 4:8; w22.01 5:2-3).

Kad je Jehova zapovjedio Izraelcima da vole svoje bližnje, nije želio reći da trebaju voljeti samo ljude iz svog naroda. Rekao im je da trebaju voljeti i došljake koji su živjeli među njima. To jasno pokazuju riječi iz Levitskog zakonika 19:33, 34. Prema došljaku su trebali postupati “kao da je Izraelac” i trebali su ga voljeti “kao samog sebe”. Naprimjer, Bog im je zapovjedio da dopuste i došljacima i siromašnima da pabirče na njihovim poljima (Lev. 19:9, 10). Načelo koje kaže da treba voljeti ljude iz drugih naroda vrijedi i za kršćane (Luka 10:30–37). Kako ga mi danas možemo primijeniti? U svijetu ima na milijune ljudi koji su silom prilika morali otići iz svoje zemlje i neki od njih vjerojatno žive u tvojoj sredini. Važno je da tim muškarcima, ženama i djeci iskazujemo poštovanje i da poštujemo njihovo dostojanstvo (w21.12 49:16).

Što se više danas oslanjamo na Jehovu, to ćemo više biti uvjereni da nam on može pomoći i kad nas u budućnosti snađu nevolje. Potrebni su nam vjera i pouzdanje u Jehovu da bismo tražili od šefa slobodne dane za pokrajinski sastanak i kongres ili ga zamolili da nam izađe u susret kad je riječ o smjenama ili satnici kako bismo mogli ići na sve sastanke i više vremena provoditi u službi propovijedanja. No što ako šef ne udovolji našoj molbi ili nam čak da otkaz? Hoćemo li tada vjerovati da nas Jehova nikad neće napustiti i da će se uvijek brinuti da imamo ono najosnovnije za život? (Hebr. 13:5). Mnogi koji su u punovremenoj službi mogu posvjedočiti da ih Jehova nikad nije napustio i da im je priskočio u pomoć kad im je to bilo najpotrebnije. Da, Jehova je vjeran Bog. Jehova je uz nas i zato se ne trebamo bojati budućnosti. Naš Bog neće nas napustiti dok god nam je Kraljevstvo na prvom mjestu u životu (w22.01 1:16-17).

Kako bi se naše povjerenje u starješine moglo naći na ispitu? Recimo da je isključen netko tko nam je jako blizak. Mogli bismo se brinuti da starješine nisu uzeli u obzir sve činjenice ili bismo se mogli pitati jesu li stvarno prosudili tu situaciju onako kako bi to Jehova učinio. Što nam može pomoći da s ispravnim stavom gledamo na njihovu odluku? Trebamo imati na umu da je isključenje disciplinska mjera koju je odredio sam Jehova. Ona koristi skupštini, a može koristiti i onome tko je počinio grijeh. Ako bi se nekome tko se ne kaje dopustilo da ostane dio skupštine, on bi mogao loše utjecati na druge (Gal. 5:9). Osim toga, možda ne bi shvatio ozbiljnost svog grijeha i možda ne bi osjećao potrebu da promijeni svoj način razmišljanja i postupanja kako bi obnovio svoj odnos s Jehovom (Prop. 8:11). Možemo biti sigurni da starješine ozbiljno shvaćaju odgovornost koju imaju kad odlučuju hoće li netko biti isključen (w22.02 6:13-14).

Strpljivost i obzirnost naročito su važne kad netko u početku ne želi prihvatiti biblijski savjet. Starješina mora paziti da se ne naljuti ako njegov suvjernik odmah ne prihvati ili ne primijeni savjet koji je dobio. Starješina bi u svojim osobnim molitvama mogao moliti Jehovu da blagoslovi onoga kome je potreban savjet, da mu pomogne razumjeti zašto je dobio savjet i da ga primijeni. Onome tko je dobio savjet možda će trebati vremena da razmisli o tome što mu je starješina rekao. Ako je starješina strpljiv i obziran, njegov će se suvjernik lakše usredotočiti na savjet i neće toliko razmišljati o načinu na koji ga je dobio. Naravno, savjet se uvijek treba temeljiti na Božjoj Riječi. Naš cilj nije samo da drugi prihvate naše savjete nego i da im oni “vesele srce” (Izr. 27:9; w22.02 8:17, 19).

Kad se molimo za snagu da izdržimo neku kušnju ili da nadvladamo neku svoju slabost, možda nam se čini da moramo predugo čekati da Jehova usliši naše molitve. Zašto on odmah ne usliši sve naše molitve? Za njega su naše iskrene molitve dokaz da imamo vjeru u njega (Hebr. 11:6). No on želi vidjeti i koliko nam je stalo do toga da postupamo u skladu sa svojim molitvama i da vršimo njegovu volju (1. Ivan. 3:22). Zato kad molimo Jehovu da nam pomogne pobijediti neku svoju slabost ili lošu naviku, trebamo biti strpljivi i činiti sve što možemo da bismo se promijenili. Isus nam je dao do znanja da neke naše molitve neće biti odmah uslišene. Želeći nas potaknuti da budemo strpljivi i ustrajni, rekao je: “Molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se! Jer svatko tko moli, dobiva. Svatko tko traži, nalazi. I svakome tko kuca, otvorit će se” (Mat. 7:7, 8; w21.08 31:1, 9-10).

Da bi jačao svoju vjeru u Stvoritelja, trebaš i dalje proučavati Božju Riječ (Još. 1:8). Naprimjer, obrati pažnju na to kako Biblija detaljno opisuje neke povijesne događaje. Razmišljaj i o njenim proročanstvima te o tome kako različite biblijske knjige zajedno čine skladnu cjelinu. Tako ćeš ojačati svoju vjeru u to da postoji mudar Stvoritelj koji nas jako voli i da je on nadahnuo pisanje Biblije (2. Tim. 3:14; 2. Petr. 1:21). Kad proučavaš Božju Riječ, obrati pažnju na to koliko su korisni njeni savjeti. Naprimjer, Biblija je još davno upozorila da je ljubav prema novcu opasna i da si zbog nje čovjek može nanijeti “mnogo boli” (1. Tim. 6:9, 10; Izr. 28:20; Mat. 6:24). Dakle, Biblija je u pravu kad kaže da trebamo paziti da nama ne ovlada ljubav prema novcu. Možeš li se sjetiti još nekih biblijskih načela koja su ti koristila u životu? Što više budemo razmišljali o dobrim savjetima koje nalazimo u Bibliji, to ćemo više biti uvjereni da naš Stvoritelj pun ljubavi zna što je najbolje za nas. To će nas potaknuti da se uvijek uzdamo u njegove mudre savjete (Jak. 1:5). Zahvaljujući tome bit ćemo sretniji u životu (Iza. 48:17, 18; w21.08 32:12-13).

Draga braćo, ako ste već zašli u godine, budite uvjereni da Jehova pamti sve što ste u prošlosti učinili u službi njemu. Vi ste revno podupirali djelo propovijedanja. Ustrajno ste podnosili razne kušnje, čak i one koje su vam nanijele mnogo boli. Hrabro ste zastupali biblijska pravedna mjerila, vjerno ste izvršavali mnoge važne zadatke u Jehovinoj organizaciji i prenosili znanje drugima. Davali ste sve od sebe kako biste držali korak s mnogim promjenama do kojih je dolazilo u Jehovinoj organizaciji. Podupirali ste i hrabrili one koji su u punovremenoj službi. Jehova Bog jako vas voli zbog vaše vjernosti. On je obećao da “neće ostaviti one koji su mu vjerni” (Psal. 37:28). Isto tako, obećao je: “I kad vam kosa posijedi, ja ću vas podupirati” (Iza. 46:4). Stoga nemojte misliti da sada kad se u poodmaklim godinama nemate više što vrijedno dati Jehovinoj organizaciji. Vi imate itekako važnu ulogu! (w21.09 35:4).

Jehova pokazuje milosrđe zato što je neizmjerno mudar. Biblija kaže da je “mudrost odozgo (...) puna milosrđa i dobrih plodova” (Jak. 3:17). Poput oca koji jako voli svoju djecu, Jehova zna da je to što im iskazuje milosrđe za njihovo dobro (Iza. 49:15). Zahvaljujući Božjem milosrđu ljudi se mogu nadati lijepoj budućnosti, iako su nesavršeni i čine greške. Zato im Jehova u svojoj velikoj mudrosti pokazuje milosrđe kad god ima temelja za to. No Jehova je mudar i savršeno uravnotežen u pokazivanju milosrđa. On dobro zna granicu između milosrđa i prevelike popustljivosti. Svjestan je da u nekim situacijama nije na mjestu pokazati milosrđe jer bi to značilo da odobrava neispravno postupanje. No što ako neki Božji sluga počne živjeti nemoralno i namjerno činiti grijeh? Pavao je pod Jehovinim nadahnućem napisao da se trebamo prestati družiti s takvom osobom (1. Kor. 5:11). One koji čine grijeh i ne kaju se isključuje se iz skupštine. To je potrebno učiniti kako bi se zaštitilo vjernu braću i sestre i pokazalo poštovanje prema Jehovinim uzvišenim moralnim mjerilima (w21.10 41:7-8).

Jehovu štujemo kad svojim prilozima podupiremo djelo Kraljevstva. Izraelci nisu smjeli doći pred Jehovu praznih ruku (Pnz. 16:16). Trebali su donijeti neki dar u skladu sa svojim mogućnostima. Na taj način pokazali bi da cijene sve što Jehova čini za njih. A kako mi možemo pokazati da volimo Jehovu i cijenimo sve duhovne darove koje nam daje? Između ostalog, tako da u skladu sa svojim mogućnostima financijski podupiremo svoju skupštinu i naše svijetom rašireno djelo. Apostol Pavao ovako je to objasnio: “Ako netko daje spremno – u skladu s onim što ima, a ne s onim što nema – ono što daje osobito je vrijedno” (2. Kor. 8:4, 12). Jehova jako cijeni svaki prilog koji dajemo od srca, čak i ako to nije puno (Mar. 12:42–44; w22.03 13:13).

Starješine ne mogu zaštititi Jehovine sluge od svih kušnji i problema. Ipak, Jehova želi da oni čine sve što mogu kako bi hrabrili i štitili njegove ovce. Kako starješine, koji ionako već imaju puno obaveza, mogu naći vremena da pomažu svojoj braći i sestrama? Tako da se ugledaju na apostola Pavla. On je uvijek tražio prilike da pohvali i ohrabri svoju braću. Starješine se trebaju ugledati na njega tako da u ophođenju s Jehovinim slugama pokazuju ljubav i dobrotu (1. Sol. 2:7). Pavao je govorio svojim suvjernicima da ih voli i da ih Jehova jako voli (2. Kor. 2:4; Efež. 2:4, 5). Pavao se s braćom iz skupštine ophodio kao s prijateljima i provodio je vrijeme s njima. Pokazao je da ima povjerenja u njih tako što im je otvoreno govorio o svojim strahovima i slabostima (2. Kor. 7:5; 1. Tim. 1:15). No nije se usredotočio na svoje vlastite probleme, nego je prije svega želio pomagati svojoj braći (w22.03 14:9-10).