Rujan

Nekim Isusovim suvremenicima nije bilo dovoljno to što su čuli njegove izvanredne pouke. Oni su željeli više od toga. No kad im Isus nije htio pokazati znak koji su tražili, oni su se spotaknuli (Mat. 16:4). Što o tome kaže Biblija? Prorok Izaija o Mesiji je napisao: “Neće vikati niti glasno govoriti, njegov se glas neće čuti na ulici” (Iza. 42:1, 2). Isus je ponizno izvršavao svoju službu i nije htio skretati pažnju na sebe. On nije gradio veličanstvene hramove, nije nosio neku posebnu vjersku odoru niti je zahtijevao da mu se drugi obraćaju koristeći zvučne vjerske titule. Čak ni tijekom suđenja na kojem se odlučivalo o njegovom životu Isus nije htio učiniti neko čudo kako bi impresionirao kralja Heroda (Luka 23:8–11). Istina, Isus je učinio neka čuda, ali najvažnije mu je bilo propovijedati dobru vijest. “Zato [sam] i došao”, rekao je svojim učenicima (Mar. 1:38; w21.05 18:9-10).

Mi tražimo one koji “ispravno gledaju na vječni život” (Djela 13:48). Da bi te osobe mogle postati Isusovi učenici, moramo im pomagati da (1) razumiju, (2) prihvate i (3) primjenjuju ono što uče iz Biblije (Kol. 2:6, 7; 1. Sol. 2:13). Svi u skupštini mogu pomagati interesentima tako da im pokazuju ljubav i daju sve od sebe da se oni osjećaju ugodno na našim sastancima (Ivan 13:35). Osim toga, onaj tko vodi biblijski tečaj možda će morati uložiti puno vremena i truda kako bi pomogao interesentu da odbaci duboko ukorijenjena kriva vjerovanja i nebiblijske običaje (2. Kor. 10:4, 5). Ponekad je potrebno mnogo mjeseci da bi se osobi pomoglo da učini te promjene u svom životu i napreduje do krštenja. No trud se itekako isplati (w21.07 26:6).

Jesmo li čvrsto uvjereni da Jehovini svjedoci naučavaju istinu i da štuju Boga na ispravan način? Apostol Pavao bio je čvrsto uvjeren da je pronašao istinu (1. Sol. 1:5). Njegovo se uvjerenje temeljilo na činjenicama, a ne samo na osjećajima. Pavao je marljivo proučavao Božju Riječ. Vjerovao je da je sve Pismo “nadahnuto od Boga” (2. Tim. 3:16). Što je saznao proučavajući svete spise? U njima je pronašao neoborive dokaze da je Isus obećani Mesija – činjenice koje su židovski vjerski vođe namjerno ignorirali. Ti su licemjeri tvrdili da zastupaju Boga, ali su ga se odrekli svojim djelima (Titu 1:16). Za razliku od njih Pavao nije birao kojih će se učenja iz Božje Riječi držati, a koja će jednostavno odbaciti. On je bio spreman poučavati druge o tome što je Božja volja, a i sam živjeti po onome što je naučavao (Djela 20:27; w21.10 42:1-2).

Dok sadimo i zalijevamo sjeme istine, uvijek trebamo imati na umu da Bog daje da to sjeme raste (1. Kor. 3:6, 7). Jehovi je svaki ljudski život dragocjen. On nam daje priliku da surađujemo s njegovim Sinom i pomažemo mu u skupljanju ljudi iz svih naroda prije nego što dođe kraj ovog svijeta (Hag. 2:7). Naše djelo propovijedanja mogli bismo usporediti s akcijom spašavanja. Mi smo poput spasilačke ekipe koja je poslana da izbavi rudare zatočene u rudniku. Iako će spasioci izbaviti možda samo nekoliko rudara, trud koji svaki od njih ulaže itekako je vrijedan. Isto je i sa službom propovijedanja. Mi ne znamo koliko će još ljudi biti izbavljeno iz Sotoninog svijeta. No Jehova se može poslužiti bilo kime od nas da bi im pomogao. Andreas, koji živi u Boliviji, kaže: “Svaki put kad neka osoba upozna istinu i krsti se, to je rezultat timskog rada.” Imajmo i mi takav pozitivan stav prema službi! Jehova će nas tada blagosloviti, a služba propovijedanja donosit će nam puno radosti (w21.05 20:19-20).

Lovac je fokusiran na samo jedan cilj – da uhvati ili ubije svoj plijen. On se služi raznoraznim zamkama, kao što je i spomenuo jedan od Jobovih lažnih tješitelja (Job 18:8–10). Kako lovac uspijeva namamiti životinju u zamku? On pažljivo promatra životinju. Pita se: Gdje se ona kreće? Što je privlači? Kako je najlakše mogu uhvatiti u zamku? Sotona je poput tog lovca. On nas pomno promatra. Zapaža gdje se krećemo i što nas privlači. A onda nam postavi zamku pomoću koje će nas najlakše uhvatiti. No čak i ako upadnemo u neku njegovu zamku, Biblija nam jamči da se možemo izvući iz nje. Ona nas uči i što trebamo činiti da uopće ne upadnemo u Sotonine zamke. Ponos i pohlepa spadaju u najdjelotvornije zamke kojima se Sotona služi. On potiče ljude da u svom srcu razvijaju te ružne osobine. Već tisućama godina lukavo igra na tu kartu. On je poput ptičara koji mami plijen u svoju zamku ili ga hvata u svoju mrežu (Psal. 91:3). No mi ne moramo postati Sotonin plijen. Zašto ne? Zato što nam je Jehova otkrio taktike kojima se Sotona služi (2. Kor. 2:11; w21.06 24:1-2).

Naša starija braća i sestre koji vjerno služe Bogu pravo su blago. Božja Riječ uspoređuje njihovu sijedu kosu s prekrasnom krunom (Izr. 20:29). No toj dragoj braći i sestrama ponekad možda poklanjamo premalo pažnje. Kad su mlađi svjesni toga koliko su ostarjela braća dragocjena i kad se druže s njima, mogu dobiti nešto daleko vrednije od skupocjenih dijamanata. Jehovi su jako dragocjeni njegovi vjerni ostarjeli sluge. On vidi kakvi su oni u nutrini i cijeni njihove divne osobine. Njemu je jako drago kad su stariji spremni s mlađima podijeliti znanje i mudrost koje su stekli tijekom svoje dugogodišnje vjerne službe (Job 12:12; Izr. 1:1–4). Jehova jako cijeni i njihovu ustrajnost (Mal. 3:16). Njima nije uvijek u životu sve išlo glatko. Unatoč tome nikad se nisu pokolebali u vjeri. Njihova nada u prekrasnu budućnost sada je puno jača nego što je bila kad su tek upoznali istinu. Osim toga, Jehova ih jako voli zato što “i u starosti” ustrajno objavljuju njegovo ime (Psal. 92:12–15; w21.09 35:2-3).

Dobro je da s vremena na vrijeme preispitamo svoje motive. Mogli bismo se pitati: “Jesam li sklon uspoređivati se s drugima? Osjećam li se dobro samo ako mislim da sam bolji od nekog drugog? Trudim li se u skupštini zato što želim biti najbolji – ili barem bolji od nekog brata ili sestre – ili jednostavno zato što želim služiti Jehovi najbolje što mogu?” Biblija kaže da se ne bismo trebali uspoređivati s drugima. Zašto? Ako mislimo da smo bolji od svoje braće, mogli bismo se uzoholiti. S druge strane, ako mislimo da smo lošiji od njih, vjerojatno ćemo postati malodušni (Rim. 12:3). Trebamo imati na umu da nas Jehova nije privukao k sebi zato što smo lijepi, rječiti ili omiljeni u društvu, nego zato što je vidio da imamo dobro srce koje bi ga moglo zavoljeti i da smo spremni slušati njegovog Sina (Ivan 6:44; 1. Kor. 1:26–31; w21.07 28:3-4).

Da bismo mogli usvajati nov način razmišljanja, trebamo se moliti, proučavati Božju Riječ i duboko razmišljati o njoj. Trudi se to činiti i moli Jehovu da ti da snage. Njegov sveti duh pomoći će ti da nadvladaš sklonost da se uspoređuješ s drugima. Isto tako, ako se u tvom srcu pojave zavist ili oholost, Jehova će ti pomoći da prepoznaš i brzo iskorijeniš iz svog srca te nepoželjne osobine (2. Ljet. 6:29, 30). Jehova poznaje naše srce. On zna da vodimo tešku borbu kako bismo se oduprli utjecajima ovog svijeta, a zna da se borimo i sa svojim vlastitim manama i slabostima. Kad Jehova vidi koliko truda ulažemo u tu borbu, još nas više voli. Jehova je svoje osjećaje prema nama usporedio s ljubavlju koju majka osjeća prema svom djetetu (Iza. 49:15). Jako je utješno znati da Jehova osjeća takvu snažnu ljubav prema nama kad vidi da se hrabro borimo i trudimo se služiti mu najbolje što možemo (w21.07 29:17-19).

Trebamo marljivo izvršavati svaki zadatak koji nam je povjeren u Jehovinoj organizaciji. To će nam pomoći da s još većom radošću služimo Jehovi. Daj sve od sebe u službi propovijedanja i marljivo sudjeluj u svim skupštinskim aktivnostima (Djela 18:5; Hebr. 10:24, 25). Dobro se pripremaj za sastanke kako bi na njima mogao davati ohrabrujuće komentare. Trudi se što bolje izvršiti svaki učenički zadatak koji dobiješ na sastanku Naš kršćanski život i služba. Ako te braća zamole da pomogneš u vezi s nečim što treba obaviti u skupštini, učini to na vrijeme i pokaži im da se mogu osloniti na tebe. Nijedan zadatak nemoj smatrati nevažnim i nemoj misliti da se u njega ne isplati ulagati puno vremena i truda. Što god radio, daj sve od sebe da postaneš još vještiji u tome (Izr. 22:29). Što se više posvetiš duhovnim aktivnostima i zadacima koji su ti povjereni, to ćeš brže duhovno napredovati i radosnije služiti Jehovi (Gal. 6:4). Isto tako, bit će ti lakše radovati se s drugima kad oni dobiju neko zaduženje koje si ti priželjkivao (Gal. 5:26; w21.08 33:11).

Ne smijemo biti oholi, nego trebamo biti spremni učiti od Jehove. Kao što neke bolesti mogu jako otežati rad našeg srca, tako oholost može loše utjecati na naše simbolično srce i otežati nam da prihvaćamo savjete koje dobivamo od Jehove. Farizeji su dopustili da im srce otvrdne i bili su toliko oholi da nisu htjeli prihvatiti jasne dokaze da je Isus Božji Sin i da ima njegov sveti duh (Ivan 12:37–40). To je bilo jako opasno jer su zbog toga mogli izgubiti vječni život (Mat. 23:13, 33). Jako je važno da dopustimo Božjoj Riječi i njegovom duhu da oblikuju našu osobnost te da utječu na naš način razmišljanja i naše odluke. Budući da je Jakov bio ponizan, spremno je prihvaćao pouke koje je dobivao od Jehove. I upravo je zbog svoje poniznosti postao dobar učitelj (w22.01 2:7).

Kad “ustrajemo u molitvi”, možemo biti sigurni da će naš nebeski Otac čuti i uslišiti naše molitve (Kol. 4:2). Možda nam se čini da predugo čekamo da Jehova odgovori na neku našu molitvu. No on je obećao da će nam uslišiti molitve “kad nam zatreba pomoć”, i to u pravom trenutku (Hebr. 4:16). Zato nikad ne smijemo kriviti Jehovu ako nam neku molitvu ne usliši onako brzo kako mi to očekujemo. Naprimjer, mnogi od nas već se godinama mole da dođe kraj ovom zlom svijetu i da Božje kraljevstvo zavlada Zemljom. Isus je čak rekao da se trebamo moliti za to (Mat. 6:10). No bilo bi jako nerazumno ako bismo izgubili vjeru u Boga jer kraj nije došao onda kad smo mi to očekivali! (Hab. 2:3; Mat. 24:44). Zato je mudro da strpljivo čekamo Jehovu i molimo mu se, vjerujući da će nas on uslišiti. Kraj će doći u pravo vrijeme i neće kasniti jer Jehova je već odredio “dan i čas” za to. Kad se to konačno dogodi, bit će to u najboljem trenutku za sve one koji vole Jehovu (Mat. 24:36; 2. Petr. 3:15; w21.08 31:10-11).

Ponizna starija braća svjesna su toga da u poodmaklim godinama ne mogu činiti onoliko koliko su nekad mogla. Uzmimo za primjer naše pokrajinske nadglednike. Kad navrše 70 godina, oni prekidaju s tom službom i nastavljaju služiti Jehovi na neki drugi način. To im može biti pravi izazov. Oni su jako voljeli tu službu i rado su pomagali svojoj braći. No svjesni su da je bolje da netko mlađi preuzme to zaduženje. Na taj način pokazuju sličan stav kao i leviti u starom Izraelu, koji su trebali prestati sa službom u svetom šatoru kad bi navršili 50 godina. Radost tih starijih levita nije ovisila o zadacima koje su izvršavali. Revno su činili ono što su još uvijek mogli i svesrdno su pomagali mlađim levitima (Broj. 8:25, 26). Slično je i s nekadašnjim pokrajinskim nadglednicima. Iako oni više ne posjećuju mnoge skupštine, pravi su blagoslov za skupštinu u kojoj sada služe (w21.09 36:3-4).

U Luki 15:11–32 zapisana je Isusova upečatljiva priča o rasipnom sinu. Isus je ispričao da se jedan mladić pobunio protiv svog oca, otišao od kuće i “otputovao u daleku zemlju”. Ondje se odao nemoralu i živio raskalašeno. No kad su ga snašle nevolje, ozbiljno se zamislio nad svojim životom. Shvatio je da mu je bilo puno bolje kad je živio kod svog oca. Mladić se tada urazumio, pa se odlučio vratiti kući i moliti oca za oprost. Kad je shvatio koliko je nisko pao, to je bio dobar znak. No trebao je i nešto poduzeti. Rasipni sin pokazao je da se iskreno pokajao zbog onog što je učinio. Ta usporedba nije samo dirljiva priča. U njoj se iznose načela koja starješinama mogu pomoći da procijene da li se osoba koja je učinila težak grijeh iskreno pokajala (w21.10 40:14–15).

Što neće biti potreseno, odnosno uklonjeno? Apostol Pavao je napisao: “Budući da trebamo primiti kraljevstvo koje se ne može potresti, (...) služi[mo] Bogu (...) sa strahom i strahopoštovanjem” (Hebr. 12:28). Nakon što završi to veliko posljednje potresanje, postojat će samo Božje kraljevstvo. Ono se nikad neće uzdrmati (Psal. 110:5, 6; Dan. 2:44). Preostalo je još jako malo vremena. Ljudi moraju odlučiti na koju će stranu stati. Ako odluče i dalje podupirati ovaj svijet, to će ih odvesti u uništenje. A ako odluče služiti Jehovi i učiniti potrebne promjene kako bi živjeli po njegovoj volji, dobit će vječni život (Hebr. 12:25). Mi im svojim propovijedanjem možemo pomoći da odluče koju će stranu zauzeti u tom važnom pitanju. I imajmo na umu riječi našeg Gospodina Isusa: “Ova dobra vijest o kraljevstvu propovijedat će se po cijelom svijetu kako bi je čuli svi narodi. I tada će doći kraj” (Mat. 24:14; w21.09 37:18-20).

Starješine, od vas se naročito očekuje da tješite one kojima je neki član obitelji napustio Jehovu (1. Sol. 5:14). Nastojte ih ohrabriti tako da razgovarate s njima prije i nakon sastanka. Otiđite im u posjet i molite se za njih. Surađujte s njima u službi ili ih ponekad pozovite da vam se pridruže u obiteljskom proučavanju. Duhovni pastiri trebaju se brinuti za one koji su potišteni te im pokazati ljubav i suosjećanje, što će njima puno značiti (1. Sol. 2:7, 8). Jehova “ne želi da itko pogine, nego da svi dođu do pokajanja” (2. Petr. 3:9). Čak i kad netko učini ozbiljan grijeh, njegov je život i dalje dragocjen u Božjim očima. Imaj na umu da je Jehova platio veliku cijenu – život svog voljenog Sina – kako bi otkupio grešne ljude. Onima koji su ga napustili nastoji s ljubavlju pomoći da mu se vrate. Nada se da će oni to i učiniti, kao što se vidi iz Isusove usporedbe o rasipnom sinu (Luka 15:11–32; w21.09 39:17-19).

Što ako ne možeš propovijedati i poučavati ljude onoliko koliko bi želio zato što si lošeg zdravlja? Ipak se možeš radovati tome što sudjeluješ u duhovnoj žetvi. Razmotrimo što se dogodilo kad su kralj David i njegovi ljudi spasili svoje obitelji i vratili ono što su im Amalečani oteli u svom pljačkaškom pohodu. Dvjesto ljudi koji su bili preumorni da pođu s Davidom u bitku ostalo je čuvati prtljagu. Nakon što je on izvojevao pobjedu, naredio je da svi ljudi dobiju jednaki dio plijena (1. Sam. 30:21–25). Slično je i s nama koji propovijedamo dobru vijest i činimo učenike. Svi koji daju sve od sebe u tom djelu mogu se jednako radovati kad neka nova osoba upozna Jehovu i krsti se. Jehova vidi našu ljubav i naš trud i nagrađuje nas za to. Isto tako, uči nas da se radujemo onome što ipak možemo činiti u velikoj duhovnoj žetvi (Ivan 14:12). Zato ne odustajmo! Ustrajno propovijedajmo dobru vijest, znajući da time radujemo Božje srce! (w21.10 43:15-17).

Kad zađemo u godine, mogli bismo imati osjećaj da više nismo korisni Jehovi kao što smo bili u mlađim danima. Istina, možda nemamo toliko snage kao prije, no možemo koristiti mudrost i iskustvo koje smo s vremenom stekli kako bismo poučavali mlađe i pomagali im da preuzmu dodatne odgovornosti. Starija braća i sestre moraju biti ponizni ako žele pomagati mlađima. Ponizna osoba druge smatra većima od sebe (Filip. 2:3, 4). Stariji koji pokazuju tu osobinu svjesni su da u mnogim situacijama postoji više djelotvornih načina na koje se može obaviti neki zadatak i da s biblijskog gledišta svi oni mogu biti ispravni. Zbog toga ne očekuju da drugi obavljaju stvari onako kako su oni to nekad činili (Prop. 7:10). Iako stariji imaju puno dragocjenog iskustva koje mogu podijeliti s mlađima, oni znaju da se “scena ovog svijeta” mijenja i da se ponekad naprosto moraju prilagoditi novim okolnostima (1. Kor. 7:31; w21.09 36:1, 3).

Jehova od svojih slugu nikad ne bi tražio da čine nešto što je nemoralno i izopačeno. On je svet u najpotpunijem smislu te riječi. Izraelce je na to podsjećao natpis na zlatnoj pločici privezanoj za turban velikog svećenika. Na njoj su bile urezane riječi “Jehova je svet” (Izl. 28:36–38). Svatko tko bi vidio natpis na toj pločici podsjetio bi se na to da je Jehova uistinu svet. No što ako neki Izraelac ne bi mogao vidjeti tu pločicu jer se nije mogao približiti velikom svećeniku? Što je njemu moglo pomoći da ne smetne s uma tu važnu pouku? I on je, kao i drugi Izraelci, imao priliku čuti riječi Božjeg zakona, koji se čitao pred muškarcima, ženama i djecom (Pnz. 31:9–12). Da si i ti bio među njima, mogao bi čuti riječi: “Ja sam Jehova, vaš Bog. (...) Budite sveti jer sam ja svet.” “Budite mi sveti jer sam ja, Jehova, svet” (Lev. 11:44, 45; 20:7, 26; w21.12 48:6-7).

Neki su zabrinuti jer ne znaju kako će zbrinuti svoje materijalne potrebe. Možda žive u zemlji u kojoj vlada loša ekonomska situacija, pa im je teško zaraditi dovoljno novca da prehrane svoju obitelj. Ili je možda umro onaj tko je izdržavao cijelu obitelj, pa sada ne znaju od čega će živjeti. Umjesto da budemo zabrinuti zbog svojih problema, trebamo se uzdati u Jehovu, koji je obećao da će se brinuti za naše materijalne potrebe ako nam duhovne aktivnosti budu na prvom mjestu u životu (Mat. 6:32, 33). Dosad je već nebrojeno mnogo puta pokazao da mu možemo vjerovati i da uvijek održi svoju riječ (Pnz. 8:4, 15, 16; Psal. 37:25). Ako se Jehova brine za ptice i cvijeće u polju, onda će se sigurno brinuti i za nas. Stoga nemamo razloga biti zabrinuti za to što ćemo jesti ili što ćemo obući (Mat. 6:26–30; Filip. 4:6, 7). Kao što se dobri roditelji iz ljubavi brinu da njihova djeca imaju ono što im je potrebno za život, tako se i naš nebeski Otac iz ljubavi brine za materijalne potrebe svog naroda (w21.12 50:4-5, 8).

Jesi li ikad doživio da te netko, možda čak i neki suvjernik, jako povrijedio? Naprimjer, Josipu su vlastita braća nanijela veliku nepravdu. No Josip je davao sve od sebe da i dalje služi Jehovi, a on je bogato nagradio njegovu strpljivost i ustrajnost. S vremenom je Josip oprostio onima koji su ga povrijedili i shvatio da je Jehova tako vodio stvari da na kraju sve izađe na dobro (Post. 45:5). Ako se i mi poput Josipa čvrsto držimo Jehove i prepustimo njemu da u pravo vrijeme ispravi nepravdu, to nam može pružiti utjehu i unutarnji mir (Psal. 7:17; 73:28). Ako patiš zato što ti je nanesena nepravda ili zbog nekog drugog razloga, imaj na umu da je Jehova “blizu onih koji su slomljena srca” (Psal. 34:18). On vidi da se trudiš biti strpljiv i da se oslanjaš na njega i jako te voli zbog toga (Psal. 55:22). Jehova sudi svim ljudima na Zemlji i on vidi sve što se događa (1. Petr. 3:12). Kad se boriš s velikim problemima koje ne možeš riješiti, jesi li spreman čekati da on nešto poduzme? (w21.08 31:14, 16).

Bilo bi mudro da svojim načinom života radujemo Jehovino srce. Stoga moramo ispravno postaviti prioritete. Iskoristiti vrijeme na najbolji način ponekad znači da moramo izabrati između dvije aktivnosti od kojih nijedna nije sama po sebi loša. To jako dobro prikazuje izvještaj o Isusovom posjetu Mariji i Marti. Marta je sigurno bila presretna što im Isus dolazi u goste. Budući da je bila gostoljubiva, počela je pripremati obilan obrok. Ali njena sestra Marija iskoristila je tu priliku da nauči nešto od Isusa. Sjela je do njegovih nogu i slušala ga. Marta je sigurno imala dobre namjere, ali “Marija je izabrala ono što je najbolje” (Luka 10:38–42). Marija je poslije vjerojatno zaboravila što je tog dana bilo na stolu, ali možemo biti sigurni da nikad nije zaboravila što je naučila od Isusa. Ona je jako cijenila to vrijeme koje je mogla provesti s Isusom. I mi cijenimo svaki trenutak koji možemo provesti s Jehovom (w22.01 5:5-6).

Iako se Ahab ponizio pred Jehovom, ono što je kasnije činio pokazalo je da se nije istinski pokajao. Nije ni pokušao stati na kraj štovanju Baala u svom kraljevstvu niti je poticao narod da služi Jehovi. Nakon što je Ahab poginuo, Jehova je jasno pokazao što je mislio o tom čovjeku. Božji prorok Jehu rekao je da je Ahab zao (2. Ljet. 19:1, 2). Razmisli: Da se Ahab iskreno pokajao, bi li ga prorok opisao kao zlog čovjeka koji mrzi Jehovu? Naravno da ne bi! Iako je Ahab donekle pokazao da mu je žao zbog njegovih loših djela, očito se nikad nije iskreno pokajao. Što učimo iz Ahabovog primjera? Kad mu je Ilija objavio da će njegovu obitelj snaći propast, Ahab se isprva ponizio pred Bogom. To je za početak bila dobra reakcija. No onim što je kasnije činio Ahab je pokazao da se u svom srcu nije iskreno pokajao. Dakle, pokajanje se ne svodi samo na to da kažemo da nam je žao zbog onoga što smo učinili (w21.10 40:4-5, 7-8).

Izaiji i njegovoj ženi u životu je bilo najvažnije služiti Jehovi. Izaija je bio prorok, a izgleda da je i njegova žena vršila proročku službu jer se u Bibliji naziva proročicom (Iza. 8:1–4). Tom je bračnom paru služba Jehovi očito bila na prvom mjestu u životu. Današnji bračni parovi mogu se ugledati na Izaiju i njegovu ženu tako da se u što većoj mjeri posvete službi Jehovi. Oni mogu ojačati svoje pouzdanje u Jehovu tako da zajedno proučavaju biblijska proročanstva i uvjere se da se sve što je Bog obećao uvijek ispuni (Titu 1:2). Supružnici mogu razmišljati o tome kako i sami mogu sudjelovati u ispunjenju nekih biblijskih proročanstava. Naprimjer, mogu sudjelovati u ispunjenju Isusovog proročanstva da će se dobra vijest propovijedati po cijelom svijetu prije nego što dođe kraj. Što budu više uvjereni u to da se biblijska proročanstva ispunjavaju, to će jača biti njihova želja da se više posvete službi Jehovi (w21.11 46:9-10).

Isus se želio pobrinuti za svoju majku, koja je u to vrijeme po svoj prilici već bila udovica. Iz ljubavi prema Mariji zamolio je Ivana da se brine za nju, znajući da će on uvijek misliti na njenu duhovnu dobrobit. Od tog je dana Ivan Mariji bio poput sina i brinuo se za nju kao da mu je vlastita majka. Isus je pokazao veliku ljubav prema svojoj dragoj majci, koja se s ljubavlju brinula za njega još od njegovog rođenja te je bila uz njega i u posljednjim trenucima njegovog života. Što možemo naučiti iz Isusovih riječi? Sa svojom kršćanskom braćom i sestrama možemo biti bliskiji nego s članovima svoje vlastite obitelji. Naša obitelj i rođaci mogu nam se protiviti i čak nas mogu odbaciti, ali Isus nam je obećao da ćemo, ako se držimo Jehove i njegove organizacije, dobiti “stostruko više” od onoga što smo izgubili. Slikovito govoreći, dobit ćemo puno sinova, kćeri, majki i očeva koji nas jako vole (Mar. 10:29, 30). Kako se osjećaš zbog toga što si dio duhovne obitelji Jehovinih slugu koje povezuju vjera i ljubav – ljubav koju osjećaju prema Jehovi i jedni prema drugima? (Kol. 3:14; 1. Petr. 2:17; w21.04 15:7-8).

Vjerna ljubav potiče nas da činimo i više nego što se od nas očekuje. I danas mnoga naša braća i sestre pokazuju vjernu ljubav svojim suvjernicima, pa čak i onima koje osobno ne poznaju. Naprimjer, kad saznaju da se dogodila neka prirodna katastrofa, oni odmah pitaju kako mogu pomoći. Kad netko u skupštini ima financijskih problema, trude se saznati što je toj osobi potrebno i pružiti joj praktičnu pomoć. Poput Makedonaca u 1. stoljeću, oni čine i više nego što se od njih očekuje. Velikodušno žrtvuju svoje vrijeme i materijalna sredstva, ponekad čak “i preko svojih mogućnosti”, kako bi pomogli svojoj braći koja su se našla u nekoj nevolji (2. Kor. 8:3). Starješine se trude pohvaliti braću i sestre u skupštini kad vide da oni s ljubavlju pomažu drugima. Takve srdačne riječi izrečene u pravom trenutku dat će braći i sestrama snagu koja im je potrebna da i dalje pružaju podršku drugima (Iza. 32:1, 2; w21.11 45:14, 21).

Svima nama s vremena na vrijeme treba savjet. Ponekad sami zatražimo savjet od nekoga koga cijenimo. U drugim situacijama neki brat mogao bi nam prići i reći da je zabrinut jer misli da bismo mogli napraviti neki krivi korak zbog kojeg ćemo kasnije požaliti (Gal. 6:1). Osim toga, savjet možemo dobiti u obliku ukora nakon što napravimo neku ozbiljnu grešku. U kojem god obliku dobili savjet, trebali bismo ga poslušati. To će nam koristiti, a i moglo bi nam spasiti život (Izr. 6:23). Današnji citat potiče nas da slušamo “riječi mudrih ljudi”. Nijedan čovjek ne zna sve. Uvijek postoji netko tko je pametniji ili iskusniji od nas (Izr. 12:15). Zato kad slušamo savjete, to je znak poniznosti. Time pokazujemo da smo svjesni svojih ograničenja. Shvaćamo da nam treba pomoć da bismo ostvarili svoje ciljeve. Mudri kralj Salamun napisao je da se zamisli ostvaruju “kad ima mnogo savjetnika” (Izr. 15:22; w22.02 7:1-2).

Iskreno pokajanje ne svodi se samo na to da prijestupnik kaže da mu je žao zbog grijeha koji je počinio. U njegovom umu i srcu mora doći do korjenitih promjena koje će ga zatim potaknuti na djela. On mora prestati s neispravnim postupanjem i početi ponovno živjeti po Jehovinim mjerilima (Ezek. 33:14–16). Prijestupniku treba prvenstveno biti stalo do toga da obnovi narušeni odnos s Jehovom. Što bismo trebali učiniti ako je neki naš bliski prijatelj počinio ozbiljan grijeh? Ako bismo pokušali prikriti grijeh svog prijatelja, time bismo mu samo naštetili. Nema smisla prikrivati grijeh jer Jehova ionako sve vidi (Izr. 5:21, 22). Svom prijatelju možeš pomoći tako da ga podsjetiš na to da su starješine tu da mu pomognu. Ako on ne želi priznati starješinama svoj grijeh, onda im ti trebaš reći što se dogodilo. Na taj ćeš način pokazati svom prijatelju da mu iskreno želiš pomoći (w21.10 40:19-21).

Svi se trebamo truditi da budemo požrtvovni poput Isusa. Biblija kaže da je Isus “uzeo obličje roba” (Filip. 2:7). Dobar rob, odnosno sluga, traži prilike da ugodi svom gospodaru. A mi smo Jehovini robovi i služimo svojoj braći. Zato sigurno želimo biti od još veće koristi Jehovi i svojim suvjernicima. Upitaj se: “Koliko sam spreman žrtvovati se da bih pomagao drugima? Da li se spremno stavim na raspolaganje kad su potrebni dobrovoljci za čišćenje kongresnog objekta ili održavanje naše dvorane?” Recimo da zaključiš da se u nečemu trebaš popraviti, ali nedostaje ti motivacije da učiniš potrebne promjene. Ako je tako, usrdno se moli Jehovi. Reci mu kako se osjećaš i zamoli ga da ti da “i želju i snagu” da učiniš što je potrebno (Filip. 2:13; w22.02 9:9-11).

Isus je dobrostivost pokazivao tako što je bio blag i spreman popustiti, čak i u izazovnim situacijama koje su bile nabijene emocijama (Mat. 11:29, 30). Naprimjer, kad je jedna Feničanka preklinjala Isusa da izliječi njenu kćer, on je u početku odbio udovoljiti njenoj molbi. Ali kad je ona pokazala veliku vjeru, Isus je postupio obzirno i dobrostivo te je izliječio njenu kćer (Mat. 15:22–28). No iako je bio dobrostiv i pun razumijevanja, nije dozvolio da mu osjećaji zamagle razum. Ponekad je pokazao dobrostivost tako što je dao otvoren savjet onima koje je volio. Naprimjer, kad ga je Petar pokušao odgovoriti od toga da učini ono što je Jehovina volja, Isus ga je prekorio pred ostalim učenicima (Mar. 8:32, 33). To nije učinio zato da ponizi Petra, nego zato da ga pouči, a i da upozori druge učenike da ne smiju biti previše samouvjereni i činiti ono na što nemaju pravo. Petru je sigurno bilo neugodno u toj situaciji, ali je iz Isusovih riječi izvukao pouku. Onima koje volimo dobrostivost ponekad trebamo pokazati tako da im damo otvoren savjet. Kad nekome daješ savjet, ugledaj se na Isusa i pazi da se ono što kažeš temelji na načelima iz Božje Riječi (w22.03 11:12-13).

Jehovu štujemo kad ga hvalimo i slavimo svojim riječima (Psal. 34:1). To činimo tako što s dubokim cijenjenjem govorimo o njegovim divnim osobinama i veličanstvenim djelima. Riječi hvale izviru iz zahvalnog srca. Ako odvajamo vrijeme da razmišljamo o Jehovinoj dobroti – o svemu što on čini za nas – nikad nam neće ponestati razloga da ga hvalimo. Služba propovijedanja izvrsna je prilika da “prinosimo Bogu žrtvu hvale, to jest plod usana”. Kao što prije molitve trebamo dobro razmisliti o tome što ćemo reći Jehovi, tako trebamo dobro razmisliti i o tome što ćemo reći ljudima na koje nailazimo u službi propovijedanja. Sigurno svi želimo svom Bogu dati najbolju “žrtvu hvale”. Zato s oduševljenjem prenosimo istinu drugima (w22.03 13:8).