Listopad

Naša učenja i vjerovanja temelje se na Božjoj Riječi. Unatoč tome mnogi nas danas ne žele slušati. Ne sviđa im se to što kod nas nema raskošnih vjerskih obreda i smatraju da je način na koji mi štujemo Boga suviše jednostavan. Osim toga, ono što mi naučavamo nije ono što bi oni željeli čuti. Što nam može pomoći da se ne spotaknemo? Apostol Pavao rekao je kršćanima u Rimu: “Vjera se stječe na temelju onoga što se čuje. A ono što se čuje, čuje se kad se propovijeda o Kristu” (Rim. 10:17). Dakle, vjeru izgrađujemo proučavajući Bibliju, a ne tako da sudjelujemo u nebiblijskim vjerskim obredima, ma koliko raskošno i privlačno oni izgledali. Trebamo steći snažnu vjeru koja se temelji na dobrom poznavanju Biblije jer “bez vjere nije moguće ugoditi Bogu” (Hebr. 11:1, 6). Prema tome, ne trebamo vidjeti neki spektakularan znak s neba da bismo se uvjerili da smo pronašli istinu. Dovoljno je da temeljito istražimo biblijska učenja koja nam mogu ojačati vjeru. Takvo proučavanje Božje Riječi uvjerit će nas da smo pronašli istinu i odagnati sve sumnje koje nas možda muče (w21.05 18:11-12).

Apostol Pavao doživio je mnoge nevolje. Naročito mu je trebala snaga kad su ga neprijatelji kamenovali ili kad bi ga tukli i bacili u zatvor (2. Kor. 11:23–25). Pavao se nije sramio reći da se ponekad borio s obeshrabrenjem (Rim. 7:18, 19, 24). Isto tako, morao je podnositi “trn u tijelu” – neki problem koji mu je zadavao puno muke i kojeg se očajnički želio riješiti (2. Kor. 12:7, 8). Jehova je Pavlu dao snage da izvršava svoju službu usprkos svim nevoljama koje su ga snalazile. Pogledajmo što je sve Pavao postigao u službi. Naprimjer, dok je bio u kućnom pritvoru u Rimu, revno je branio dobru vijest pred uglednim Židovima, a možda čak i pred predstavnicima vlasti (Djela 28:17; Filip. 4:21, 22). Isto tako, propovijedao je mnogim pripadnicima pretorijanske garde, a svjedočio je i svima koji bi mu došli u posjet (Djela 28:30, 31; Filip. 1:13). U tom istom razdoblju Pavao je napisao neke nadahnute poslanice čije pouke i savjeti koriste pravim kršćanima sve do današnjeg dana (w21.05 21:4-5).

Ponos je naveo Judinog kralja Uziju da odbaci savjet koji je dobio te da postupi drsko i samovoljno. Uziji je mnogo toga išlo od ruke. Odnio je pobjede u mnogim bitkama, sagradio je mnoge gradove i kule i uspješno se bavio zemljoradnjom. Pravi Bog ga je u svemu blagoslivljao (2. Ljet. 26:3–7, 10). “Ali kad je postao moćan, srce mu se toliko uzoholilo da je sam sebe upropastio”, kaže Biblija. Jehova je u svom zakonu propisao da samo svećenici smiju paliti kad u njegovom svetištu. No kralj Uzija drznuo se ući u hram kako bi na kadionom žrtveniku zapalio kad. Jehovi se to nije nimalo svidjelo, pa je tog oholog čovjeka kaznio gubom (2. Ljet. 26:16–21). Može li se i nama dogoditi da se uzoholimo i učinimo grijeh? Može, ako imamo previsoko mišljenje o sebi. Imajmo na umu da smo sve svoje talente i teokratska zaduženja koja imamo u skupštini zapravo dobili od Jehove (1. Kor. 4:7). Ako smo uobraženi, Jehova se neće služiti nama (w21.06 24:7-8).

Isus je znao da njegovi učenici neće uvijek imati takva lijepa iskustva u službi. Ustvari, mi i ne znamo koliko je ljudi koji su u početku slušali te učenike na koncu prihvatilo Isusova učenja. Učenici se nisu trebali radovati samo tome što postižu u službi nego i tome što znaju da njihova marljivost i trud raduju Jehovu, a to je bilo daleko važnije. Ako ustrajno vršimo svoju službu, dobit ćemo vječni život. Kad dajemo sve od sebe da propovijedamo dobru vijest i učimo ljude o istini, mi ujedno “sijemo u duh” tako što dopuštamo Božjem svetom duhu da utječe na naš život. “Ako se ne umorimo”, odnosno ako ne prestanemo propovijedati, Jehova nam jamči da će nam dati vječni život, čak i ako nikome nismo pomogli da preda svoj život Bogu i krsti se (Gal. 6:7–9; w21.10 43:8-9).

Jednom prilikom Isus i njegovi učenici bili su jako umorni jer su prije toga puno propovijedali. Uputili su se na neko pusto mjesto kako bi se malo odmorili, no silno mnoštvo ljudi došlo je za njima. Isus se sažalio na njih te ih je počeo poučavati “o mnogočemu”. Isus se stavio u kožu tih jadnih ljudi. Vidio je koliko pate – koliko im je potrebna nada – i zato im je htio pomoći. Ljudi se i danas nalaze u istoj situaciji. I njima je teško i bore se s problemima, čak i ako se ne čini tako na prvi pogled. Oni su poput bespomoćnih, izgubljenih ovaca i nemaju pastira koji bi ih vodio. Apostol Pavao rekao je da ti ljudi ne znaju Boga i nemaju nikakvu nadu (Efež. 2:12). Kad razmišljamo o jadnom duhovnom stanju ljudi na svom području, ljubav i suosjećanje potiču nas da im pomažemo. A najbolje im možemo pomoći tako da im ponudimo da s njima proučavamo Bibliju (w21.07 26:8).

Tašta osoba je ohola i misli samo na sebe. Zavidna osoba ne samo da želi ono što ima netko drugi nego želi i oduzeti toj osobi ono što ona ima. Onaj tko je nekome zavidan, zapravo ga mrzi. Taštinu i zavist mogli bismo usporediti s nečistoćom u avionskom gorivu. Avion možda može poletjeti, ali nečiste tvari mogu blokirati dotok goriva i zbog toga se može dogoditi da se avion sruši. Slično tome netko može neko vrijeme služiti Jehovi. No ako je ohol i zavidan, on će prije ili kasnije posrnuti i pasti (Izr. 16:18). Prestat će služiti Jehovi i nanijet će štetu i sebi i drugima. Protiv taštine se možemo boriti tako da primjenjujemo savjet apostola Pavla: “Ništa ne činite iz sebičnosti niti iz taštine, nego budite ponizni i smatrajte druge većima od sebe” (Filip. 2:3; w21.07 28:6-8).

Neki misle da bi prava religija trebala dati odgovore na sva pitanja, čak i na ona o kojima Biblija ništa ne govori. Je li to realno očekivati? Razmotrimo primjer apostola Pavla. On je poticao svoje suvjernike da sve provjeravaju kako bi se uvjerili u istinitost onoga što uče, ali je isto tako priznao da on sam mnogo toga ne razumije (1. Sol. 5:21). Napisao je: “Naše je znanje djelomično.” Potom je dodao: “Sada vidimo nejasan odraz u ogledalu” (1. Kor. 13:9, 12). Pavao nije sve razumio, kao što ni mi ne razumijemo baš sve. No on je razumio osnovne istine o Jehovi i njegovom naumu. Znao je dovoljno da bude uvjeren da je pronašao istinu. Kako možemo ojačati svoje uvjerenje da smo pronašli istinu? Između ostalog, tako da razmotrimo što je Isus naučavao o tome kako treba štovati Boga i usporedimo to s načinom na koji Jehovini svjedoci danas štuju Boga (w21.10 42:2-4).

Starija braćo, bez obzira na to jeste li u punovremenoj službi ili niste, vi možete puno pomoći drugima. Kako? Prilagodite se novim okolnostima, postavite si nove ciljeve i usredotočite se na ono što možete činiti, a ne na ono što ne možete. Kralj David želio je Jehovi sagraditi hram. No kad je saznao da će ta čast pripasti mladom Salamunu, prihvatio je Jehovinu odluku te je učinio sve što je mogao kako bi podupro gradnju hrama (1. Ljet. 17:4; 22:5). David nije mislio da bi on bolje obavio taj posao zato što je Salamun bio mlad i neiskusan (1. Ljet. 29:1). Znao je da uspjeh tog građevinskog pothvata ovisi o Jehovinom blagoslovu, a ne o dobi ili iskustvu onih koji vode taj projekt. Poput njega, i danas starija braća marljivo služe Jehovi iako više nemaju zaduženja koja su prije imala. Isto tako, znaju da će Jehova blagosloviti mladu braću koja obavljaju zadatke koji su nekad njima bili povjereni (w21.09 36:4-5, 8).

Duhovni ciljevi pomažu nam da se osjećamo zadovoljno i daju smisao našem životu. No kad si postavljaš ciljeve, nemoj gledati na ono što drugi rade, nego imaj na umu vlastite sposobnosti i životne okolnosti. Ako bismo si zadali nedostižne ciljeve, lako bismo se mogli obeshrabriti i razočarati (Luka 14:28). Kao Jehovin sluga ti si dragocjeni član njegove duhovne obitelji. Jedinstven si i zato nema potrebe da se uspoređuješ s drugima. Jehova te nije privukao k sebi zato što si bolji od drugih. Privukao te zato što je zavirio u tvoje srce i vidio da si ponizna i krotka osoba, da si spreman učiti od njega i mijenjati se. Budi uvjeren da je on sretan kad vidi da mu služiš najbolje što možeš. Tvoja ustrajnost i vjernost pokazuju da imaš “čisto i dobro srce” (Luka 8:15). Zato nastavi služiti Jehovi najbolje što možeš u svojim okolnostima. Tada ćeš “razlog za zadovoljstvo naći u samom sebi” (Gal. 6:4; w21.07 29:15, 20).

Često trebamo strpljivo čekati da se izvrši pravda. Naprimjer, kad starješine saznaju da je netko u skupštini počinio ozbiljan grijeh, oni mole Jehovu za “mudrost odozgo” kako bi tu situaciju mogli sagledati iz njegove perspektive (Jak. 3:17). Njihov je cilj pomoći osobi koja je sagriješila da se, ako je ikako moguće, vrati “s krivog puta” (Jak. 5:19, 20). Isto tako, oni se trude učiniti sve što mogu kako bi zaštitili skupštinu i utješili one koji su povrijeđeni (2. Kor. 1:3, 4). A kad netko učini ozbiljan grijeh, starješine najprije moraju ispitati što se točno dogodilo, a za to je potrebno vrijeme. Zatim se mole Jehovi te osobi koja je sagriješila pažljivo daju savjete na temelju Biblije i ukore je “koliko treba” (Jer. 30:11). Starješine neće donositi odluke naprečac. Kad rješavaju takve slučajeve u skladu s uputama koje dobivaju od Jehove, to je na dobrobit svih u skupštini (w21.08 31:12-13).

Zbog gladi koja je zavladala u Izraelu Naomi, njen muž i dvojica njihovih sinova otišli su živjeti u Moab. Dok su bili ondje, Naomin je muž umro. Njena su se dva sina oženila, no nažalost, i oni su umrli (Ruta 1:3–5). Zbog tog strašnog gubitka Naomi je sve dublje tonula u očaj. Postala je toliko obeshrabrena da je zaključila da joj se sve to događa zato što Jehova ima nešto protiv nje. Rekla je: “Jehova [se] okrenuo protiv mene.” “Svemogući [mi je] jako zagorčao život.” A potom je dodala da joj se “Jehova suprotstavio” i da joj je “Svemogući nanio nevolju” (Ruta 1:13, 20, 21). Jehova zna da “tlačenje može navesti mudroga da postupi ludo” (Prop. 7:7). On je potaknuo Rutu da Naomi pruži podršku i pokaže vjernu ljubav. Ruta je spremno i obzirno pomogla svojoj svekrvi da ne bude potištena i da shvati da je Jehova još uvijek voli (w21.11 45:9-10, 13).

Ako se koncentriraš na zadatke koji su ti sada povjereni, znači li to da se ne trebaš truditi činiti više u službi Jehovi? Nipošto! Mi si možemo i trebamo postavljati duhovne ciljeve koji će nas poticati da postanemo još bolji propovjednici i učitelji te da još više pomažemo braći i sestrama. Te ćemo ciljeve uspjeti ostvariti ako se ponizno usredotočimo na služenje drugima umjesto da budemo zaokupljeni sami sobom (Izr. 11:2; Djela 20:35). Koje bi si ciljeve mogao postaviti? Zamoli Jehovu da ti pomogne uvidjeti koje bi ciljeve realno gledano mogao ostvariti (Izr. 16:3). Možeš li si zadati cilj da budeš pomoćni ili stalni pionir, da služiš u Betelu ili da sudjeluješ u nekom građevinskom projektu naše Zajednice? A možda bi mogao i naučiti neki drugi jezik ili se čak preseliti u neku drugu zemlju kako bi ondje propovijedao dobru vijest (w21.08 33:14-15).

Jehova vjernu ljubav smatra jako važnom osobinom i rado je pokazuje (Hoš. 6:6). Preko proroka Miheja Bog nam kaže da trebamo “cijeniti vjernu ljubav” (Mih. 6:8, bilješka). No da bismo to mogli, trebamo jasno razumjeti što je vjerna ljubav. U prijevodu Biblije Novi svijet izraz “vjerna ljubav” pojavljuje se oko 230 puta. Prema Rječniku biblijskih pojmova koji se nalazi u toj Bibliji, izvorna hebrejska riječ “opisuje ljubav koja se temelji na potpunoj predanosti, vjernosti, dubokoj privrženosti i odanosti. Obično se koristi kad se govori o ljubavi koju Bog iskazuje ljudima, ali može se odnositi i na ljubav koju ljudi pokazuju jedni drugima.” Jehova nam je najbolji primjer u pokazivanju vjerne ljubavi. Kralj David je rekao: “Jehova, tvoja vjerna ljubav seže do nebesa (...). Kako je dragocjena tvoja vjerna ljubav, Bože!” (Psal. 36:5, 7). Da li i mi poput Davida duboko cijenimo Božju vjernu ljubav? (w21.11 44:1-2, 4).

Jehova ima veliku duhovnu obitelj. Dio te obitelji su Isus, “prvorođenac svega što je stvoreno”, i mnoštvo anđela (Kol. 1:15; Psal. 103:20). Kad je Isus bio na Zemlji, pomogao je ljudima razumjeti da i oni mogu Jehovu smatrati svojim Ocem. Obraćajući se svojim učenicima, Isus je o Jehovi govorio kao o svom Ocu i njihovom Ocu (Ivan 20:17). Kad predamo svoj život Jehovi i krstimo se, postajemo dio divne duhovne obitelji i dobivamo mnogo braće i sestara (Mar. 10:29, 30). Jehova je otac pun ljubavi. Isus želi da Jehovu doživimo onako kako ga on vidi – kao divnog i pristupačnog oca koji nas jako voli, a ne kao nekoga tko je hladan i uvijek nam samo nešto zapovijeda. Isus je uzornu molitvu započeo riječima: “Oče naš.” Mogao je svojim učenicima reći da se Jehovi obraćaju koristeći titule kao što su “Svemogući”, “Stvoritelj” ili “Kralj vječnosti”, što bi bilo sasvim na mjestu i u skladu s Biblijom (Post. 49:25; Iza. 44:2; 1. Tim. 1:17). No Isus je upotrijebio toplu, prisnu riječ “otac” (w21.09 38:1, 3).

Kralj Manaše bio je tvrdoglav i nije mario za upozorenja koja mu je Jehova davao preko svojih proroka. Na koncu je “Jehova doveo na [Judu] vojne zapovjednike asirskog kralja i oni su uhvatili Manašea kukama, okovali ga u bakrene okove i odveli u Babilon”. Kad se u tuđini našao u tamnici, Manaše se očito dobro zamislio nad svojim životom. “Veoma se ponizio pred Bogom svojih predaka.” No to nije bilo sve. Skrušeni Manaše “molio se Bogu”. Zapravo, “preklinjao je Jehovu, svog Boga, da mu iskaže milost” (2. Ljet. 33:10–12). Nakon nekog vremena Jehova je uslišio Manašeove molitve. Po njegovim molitvama vidio je da se on duboko u svom srcu stvarno promijenio. Kad je Jehova čuo kako ga Manaše usrdno preklinje za milost, smilovao mu se i čak ga je vratio na prijestolje. Manaše je dao sve od sebe kako bi pokazao da se iskreno pokajao (w21.10 40:10-11).

Akvila i Priscila trebali su otići iz grada u kojem su živjeli, nastaniti se negdje drugdje i ondje nastaviti raditi kao izrađivači šatora. Kad su se doselili u Korint, Akvila i Priscila počeli su pomagati tamošnjoj skupštini i zajedno s apostolom Pavlom jačati braću. Kasnije su se preselili u neke druge gradove u kojima je bilo potrebno više propovjednika (Djela 18:18–21; Rim. 16:3–5). Imali su zaista zanimljiv i sretan život. Današnji bračni parovi mogu se ugledati na Priscilu i Akvilu tako da im služba Jehovi bude na prvom mjestu u životu. Najbolje je da mladić i djevojka razgovaraju o svojim životnim ciljevima prije nego što se vjenčaju. Ako si zajedno postave neke duhovne ciljeve i trude se ostvariti ih, imat će više prilika vidjeti kako im Jehova pomaže svojim svetim duhom i vodi ih u životu (Prop. 4:12; w21.11 46:11-12).

Očito trebamo ozbiljno shvatiti Božju zapovijed da poštujemo svoje roditelje. Imajmo na umu da zapovijed iz Levitskog zakonika 19:3, koja kaže da treba poštovati svoju majku i svog oca, slijedi odmah nakon riječi: “Budite sveti jer sam svet ja, Jehova, vaš Bog!” (Lev. 19:2). Imajući na umu Jehovinu zapovijed da poštujemo svog oca i majku, mogli bismo se pitati: “Poštujem li ja svoje roditelje?” Ako ti se čini da se u prošlosti baš i nisi iskazao u tom pogledu, mogao bi odlučiti da ćeš se ubuduće popraviti. Ne možeš promijeniti ono što je bilo u prošlosti, ali možeš dati sve od sebe da se odsad više posvetiš svojim roditeljima i više se brineš za njih. Možda bi mogao provoditi više vremena s njima. A možda bi im mogao i više pomagati u materijalnom pogledu ili se više brinuti za njihove duhovne i emocionalne potrebe. Budeš li to činio, pokazat ćeš da postupaš u skladu s onim što piše u Levitskom zakoniku 19:3 (w21.12 48:10-12).

Kralj David učinio je neke vrlo ozbiljne greške. Naprimjer, počinio je preljub s Bat-Šebom i čak je dao ubiti njenog muža (2. Sam. 11:2–4, 14, 15, 24). Time je nanio bol ne samo sebi nego i svojoj obitelji, pa tako i svojim drugim ženama (2. Sam. 12:10, 11). Jednom drugom prilikom David je naredio da se popišu svi muškarci u izraelskoj vojsci. Postupio je protivno Jehovinoj volji i pokazao da se ne uzda potpuno u svog Boga. Kako je sve to završilo? Čak 70 000 Izraelaca umrlo je od pošasti! (2. Sam. 24:1–4, 10–15). Bi li osudio Davida, misleći da on ne zaslužuje Jehovino milosrđe? Jehova nije tako mislio. On je uzeo u obzir to da mu je David vjerno služio cijelog života i da se iskreno pokajao. Zato mu je oprostio te teške grijehe. Jehova je znao da ga David jako voli i da želi ispravno postupati. Nisi li zahvalan za to što se naš Bog koncentrira na naše dobre strane? (1. Kralj. 9:4; 1. Ljet. 29:10, 17; w21.12 50:11-13).

Isus je pokazivao suosjećanje prema onima koji su imali tjelesne nedostatke. Sjetimo se koju je poruku poslao Ivanu Krstitelju. Rekao je: “Slijepi vide, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju [i] mrtvi ustaju.” Svi koji su vidjeli ta Isusova čuda “hvalili su Boga” (Luka 7:20–22). Kršćani se trude postupati po uzoru na Isusa i zato pokazuju suosjećanje prema onima koji imaju neke tjelesne mane. S njima se ophode obzirno, pažljivo i strpljivo. Istina, Jehova nama nije dao moć da činimo čuda. No mi imamo priliku propovijedati dobru vijest onima koji su doslovno ili u duhovnom pogledu slijepi. Možemo im govoriti o raju u kojem će svi ljudi imati savršeno fizičko zdravlje i biti u dobrom odnosu s Bogom (Luka 4:18). Ta dobra vijest već danas potiče mnoge da hvale Boga (w21.12 49:5).

Jakov je svoje pouke temeljio na svetim spisima. Služeći se Božjom Riječi, pomogao je svojoj braći uvidjeti da Jehova uvijek nagrađuje one koji mu, poput Joba, ostanu vjerni. Jakov im je prenio tu pouku koristeći se jednostavnim riječima i jasnom logikom. Na taj je način skrenuo pažnju na Jehovu, a ne na sebe. Pouka: Poučavaj na jednostavan način i pritom se služi Božjom Riječi. Cilj nam ne bi trebao biti zadiviti druge svojim znanjem, nego im skrenuti pažnju na to koliko je ogromno Jehovino znanje i objasniti im da je njemu jako stalo do njih (Rim. 11:33). To možemo postići tako da ono što govorimo uvijek temeljimo na Bibliji. Naprimjer, umjesto da kažemo interesentu što bismo mi učinili da smo na njegovom mjestu, trebamo mu pomoći da sam zaključi što je najbolje učiniti. Pomozimo mu da razmišlja o biblijskim primjerima i da razumije što Jehova misli i kako se osjeća. Tada će primjenjivati ono što uči zato što želi ugoditi Jehovi, a ne nama (w22.01 2:9-10).

Nije dovoljno samo da ne činimo zlo drugima. Bog očekuje od nas još nešto. On želi da ljubimo svoje bližnje kao samog sebe. Kršćanin koji želi ugoditi Bogu mora postupati po toj zapovijedi. Zapazi kako je Isus istaknuo koliko je važna zapovijed zapisana u Levitskom zakoniku 19:18. Jednom ga je neki farizej upitao: “Koja je najvažnija zapovijed u Zakonu?” Isus mu je odgovorio da je “prva i najvažnija zapovijed” ljubiti Jehovu “svim svojim srcem, svom svojom dušom i svim svojim umom”. A zatim je, citirajući riječi iz Levitskog zakonika 19:18, rekao: “Druga, slična toj, jest ova: ‘Ljubi svog bližnjeg kao samog sebe’” (Mat. 22:35–40). Ljubav prema bližnjima možemo pokazati na razne načine, naprimjer tako da primijenimo riječi iz Levitskog zakonika 19:18. Ondje piše: “Ne osvećuj se i ne gaji srdžbu” (w21.12 49:11-13).

Isus je odmah ispružio ruku i spasio apostola Petra. Jesi li zapazio da je Petar mogao hodati po uzburkanom moru dok god mu je pogled bio usmjeren prema Isusu? No kad je odvratio pogled od njega i usredotočio se na oluju, počeo je tonuti (Mat. 14:24–31). Mi možemo izvući pouku iz Petrovog iskustva. Kad je Petar izašao iz lađe i krenuo hodati po moru, nije mislio da će mu nešto odvratiti pažnju i da će početi tonuti. On je htio ostati na površini i nastaviti hodati sve dok ne dođe do svog Učitelja. No umjesto da bude usredotočen na taj cilj, počeo se brinuti zbog oluje. Kao što je Petru trebala vjera da bi mogao hodati po vodi, tako i nama danas treba vjera da bismo se mogli nositi s problemima koji nas snalaze. Ako se ne usredotočimo na Jehovu i njegova obećanja, počet ćemo tonuti u duhovnom pogledu. Kakve god da nas simbolične oluje snađu u životu, moramo usmjeriti svoj pogled na Jehovu i uvijek imati na umu to da nam on može pomoći (w21.12 50:6-7).

Molitva, proučavanje i duboko razmišljanje dio su naše svete službe. Kad se molimo, komuniciramo s našim nebeskim Ocem koji nas jako voli. Kad proučavamo Bibliju, stječemo “znanje o Bogu”, koji je izvor mudrosti (Izr. 2:1–5). A kad duboko razmišljamo o Jehovinim predivnim osobinama i o onome što želi učiniti za nas i cijelo čovječanstvo, još ga više volimo i cijenimo. Ima li boljeg načina da iskoristimo svoje vrijeme? Ali budući da za duhovne aktivnosti nemamo uvijek puno vremena, kako to vrijeme možemo iskoristiti što kvalitetnije? Ako je moguće, nađi neko mirno mjesto. Uzmimo za primjer Isusa. Prije nego što je započeo sa svojom službom, proveo je 40 dana u pustinji (Luka 4:1, 2). Ondje se mogao u miru i tišini moliti Jehovi i razmišljati o zadatku koji mu je njegov Otac povjerio. To mu je sigurno pomoglo da se pripremi za kušnje koje su bile pred njim (w22.01 5:7-8).

Starješina ili neki drugi zreli suvjernik mogao bi nam ukazati na nešto na čemu trebamo raditi. Ako nas netko toliko voli da nam da neki biblijski savjet, trebali bismo saslušati savjet i primijeniti ga. Ruku na srce, moglo bi nam biti posebno teško prihvatiti izravan savjet. Mogli bismo se čak uvrijediti. Zašto? Iako svi priznajemo da smo nesavršeni, moglo bi nam biti teško prihvatiti savjet ako nam netko ukaže na neku našu konkretnu manu (Prop. 7:9). Mogli bismo se početi opravdavati. Mogli bismo dovoditi u pitanje motive onoga tko nam je dao savjet ili se uvrijediti zbog načina na koji smo dobili savjet. Mogli bismo čak kritizirati osobu koja nam je dala savjet i reći: “Otkud njemu pravo da me savjetuje? Pa nije ništa bolji od mene!” Ako nam se ne sviđa neki savjet, moglo bi nam se čak dogoditi da ga ignoriramo ili da za savjet pitamo nekoga tko će nam reći ono što bismo htjeli čuti (w22.02 7:2-4).

Bi li u novom svijetu moglo biti situacija koje će staviti na ispit naše povjerenje u to kako Jehova vodi stvari? Prisjetimo se što se dogodilo kratko nakon što su Izraelci bili oslobođeni iz egipatskog ropstva. Neki su se počeli žaliti jer im je nedostajala ukusna i raznolika hrana koju su imali u Egiptu i prezirali su manu koju im je Jehova dao (Broj. 11:4–6; 21:5). Bismo li i mi mogli početi slično razmišljati kad završi velika nevolja? Ne znamo koliko ćemo posla imati da očistimo Zemlju i postupno je pretvorimo u raj. Vjerojatno ćemo imati pune ruke posla i u početku možda neće sve biti onako kako bismo htjeli. Hoćemo li se žaliti zbog onoga što nam Jehova tada bude davao? Jedno je sigurno: Što više cijenimo ono što nam Jehova daje sada, to ćemo više cijeniti i ono što će nam davati u budućnosti (w22.02 6:18-19).

U proročanstvu zapisanom u Zahariji 8:23 “Židov” predočava pomazani ostatak (Rim. 2:28, 29). “Deset ljudi iz svih naroda koji govore raznim jezicima” predočava pripadnike drugih ovaca. Oni su pomazanike “čvrsto uhvatili za skut” – odnosno čvrsto ih se drže i pokazuju im svoju privrženost – i zajedno s njima služe Jehovi. Slično tome, prema proročanstvu iz Ezekijela 37:15–19, 24, 25, Jehova je ujedinio pomazanike i druge ovce, tako da su oni postali neraskidivo povezani. U proročanstvu se spominju dva pruta. Kršćane koji imaju nebesku nadu možemo usporediti s prutom na kojem piše “za Judu” (Juda je pleme iz kojeg su dolazili izraelski kraljevi). A one koji se nadaju životu na Zemlji možemo usporediti s “Efrajimovim prutom”. Ezekijel je prorekao da će Jehova od njih načiniti “jedan prut”, odnosno da će ujediniti te dvije skupine. To znači da će oni ujedinjeno služiti pod jednim kraljem, Kristom Isusom (Ivan 10:16; w22.01 4:9-10).

Isus je govorio o tome kako neki daju milostinju siromašnima, ali to razglašuju na sva zvona. Ta su djela sama po sebi bila dobra, ali u Jehovinim očima nisu imala nikakvu vrijednost (Mat. 6:2–4). Čovjek je istinski dobar samo ako ispravno postupa iz nesebičnih motiva. Stoga bi bilo dobro da se upitaš: Zadovoljavam li se samo time da znam što je dobro i ispravno ili to stvarno i činim? Iz kojih motiva činim dobra djela? Jehova nije pasivan, nego aktivan Bog, a i njegov duh je sila koja potiče na aktivnost (Post. 1:2). Zato je jako važno da se i mi trudimo biti aktivni. Svaki plod Božjeg duha može nas i mora potaknuti na djela. Naprimjer, učenik Jakov napisao je da je “vjera bez djela mrtva” (Jak. 2:26). Isto se može reći i za sve druge plodove Božjeg duha. Svaki put kad pokazujemo te plodove, to je znak da Božji duh djeluje na nas (w22.03 11:14-16).

Mi možda redovito sudjelujemo u raznim duhovnim aktivnostima i činimo mnoga dobra djela. No apostol Petar nas je potaknuo da se posvetimo jednom zadatku koji je posebno važan. Prije nego što nas je potaknuo da budemo sveti u svemu što činimo, rekao nam je: “Pripremite um za naporan rad” (1. Petr. 1:13). Na kakav je rad mislio? Petar je rekao da će Kristova pomazana braća posvuda objavljivati vrline onoga koji ih je pozvao (1. Petr. 2:9). No danas svi kršćani imaju priliku sudjelovati u tom iznimno važnom djelu, čime mogu pomagati ljudima više nego na bilo koji drugi način. Doista je velika čast što kao dio Jehovinog svetog naroda možemo redovito i revno propovijedati i poučavati ljude! (Mar. 13:10). Kad u tome dajemo sve od sebe, pokazujemo da volimo svog Boga i svoje bližnje. Isto tako, pokazujemo da želimo biti sveti u svemu što činimo (w21.12 49:18).

Apostol Pavao uvijek je imao pozitivno gledište o svojoj braći i sestrama. Znao je jednu važnu istinu: To što netko učini grešku, ne znači da je loša osoba. Volio je svoje suvjernike i usredotočio se na njihove dobre osobine. Ako su oni u nečemu zakazali jer im je bilo teško ispravno postupiti, vjerovao je da imaju dobre motive i da im samo treba malo pomoći. Razmotrimo kako je Pavao pomogao dvjema sestrama iz skupštine u Filipima (Filip. 4:1–3). Između Evodije i Sintihe vjerojatno je došlo do neke razmirice, pa zbog toga više nisu bile u dobrim odnosima. Pavao nije bio grub prema njima niti ih je oštro osudio, nego se koncentrirao na njihove dobre strane. Te su dvije sestre već dugo vremena vjerno služile Jehovi. Pavao je znao da ih Jehova voli. Pozitivan stav koji je imao prema tim sestrama potaknuo je Pavla da im pomaže da riješe međusobne nesuglasice. To što se usredotočio na dobre strane svojih suvjernika i njemu samom pomoglo je da ostane radostan i da bude dobar prijatelj s braćom u skupštini (w22.03 14:16-18).

Mir koji Jehova daje pomaže nam da osjećamo spokoj u srcu te da jasno i trezveno razmišljamo. U to se osvjedočila i naša sestra Lucija. Ona kaže: “Često se borim s usamljenošću. Ponekad mi se zbog toga čini da me Jehova ne voli. Ali kad mi dođu takve misli, odmah kažem Jehovi kako se osjećam. Molitva mi pomaže da pobijedim negativne osjećaje.” Kao što pokazuje iskustvo te naše sestre, molitva nam pomaže da imamo unutarnji mir (Filip. 4:6, 7). Znamo da će nam Jehova i Isus pružati podršku kad izgubimo voljenu osobu. Trudimo se propovijedati i poučavati ljude s još više suosjećanja zato što Jehova i Isus Krist pokazuju tu divnu osobinu. Isto tako, tješi nas činjenica da Jehova i njegov voljeni Sin razumiju naše slabosti i žele nam pomoći da izdržimo. Jedva čekamo da dođe dan kad će Jehova obrisati svaku suzu s naših očiju! (Otkr. 21:4; w22.01 3:7, 19-20).

Zapazi da je Isus rekao da postoje dvoja vrata, široka i uska, i da ona vode na dva različita puta – jedan koji je prostran i jedan koji je tijesan (Mat. 7:14). Ne postoji treći put. Mi sami moramo odlučiti kojim ćemo putem ići. To je najvažnija odluka koju moramo donijeti – naš vječni život ovisi o tome što ćemo odlučiti. Prostrani put vrlo je privlačan jer je njime lako putovati. Nažalost, mnogi ljudi odluče ići tim putem i raditi ono što rade i svi drugi koji njime idu. Oni ne shvaćaju da Sotona Ðavo navodi ljude da idu prostranim putem i da taj put vodi u smrt (1. Kor. 6:9, 10; 1. Ivan. 5:19). Za razliku od prostranog puta drugi put je tijesan i Isus je rekao da je malo onih koji ga nalaze. Zašto je to rekao? U idućem retku Isus je upozorio svoje sljedbenike da se čuvaju lažnih proroka (Mat. 7:15; w21.12 51:3-5).