Ljudska vladavina na vagi

7. dio: Političko traganje za utopijom

Socijalizam: društveni sustav koji se zalaže za podržavljenje vlasništva i za državnu kontrolu sredstava za proizvodnju, a kojeg komunisti smatraju prijelazom iz kapitalizma u komunizam. Komunizam: društveni sustav koji se zalaže za ukidanje klasa, za društveno vlasništvo proizvodnih i životnih sredstava i za pravedno dijeljenje ekonomskih dobara.

GRČKA mitologija izvještava o grčkom bogu po imenu Kronos pod čijom je vladavinom Grčka uživala zlatno doba. “Svi su dijelili isti udes, privatno je vlasništvo bilo nepoznato, a mir i sloga vladale su nesmetano”, objašnjava djelo Dictionary of the History of Ideas. Dalje se nastavlja: “Prve tragove socijalizma nalazimo u žalopojkama za ‘zlatnim vijekom.’ ”

No, socijalizam se sve do prve polovice 19. stoljeća nije pojavio kao moderan politički pokret. Posebno je naišao na priznanje u Francuskoj, gdje je francuska revolucija jako potresla utvrđene poglede. Tamo je, kao i u drugim evropskim zemljama, industrijska revolucija prouzročila velike socijalne probleme. Ljudi su bili sazreli za pomisao da društveno vlasništvo sredstava može omogućiti ravnomjerniju razdiobu plodova zajedničkog rada negoli privatno vlasništvo.

Socijalizam nije neka nova ideja. Grčki filozofi Aristotel i Platon pisali su o tome. Kasnije, za vrijeme protestantske reformacije u 16. stoljeću, jedan je radikalni katolički svećenik, Thomas Müntzer, zahtijevao besklasno društvo. No, njegovi su pogledi bili sporni, posebno njegov poziv na revoluciju, ukoliko bi bila potrebna, za postizanje tog cilja. U 19. stoljeću učili su Velšanin Robert Owen, Francuzi Étienne Cabet i Pierre-Joseph Proudhon i niz drugih socijalnih reformatora, među njima i poznati svećenici, da socijalizam nije ništa drugo nego samo kršćanstvo pod drugim nazivom.

Utopije Marxa i Morea

No, “nijedan od tih zagovarača socijalizma”, kaže gore navedeni priručnik, “nije imao sličan utjecaj kao Karl Marx, čija su djela postala kamen kušač socijalističkih mišljenja i postupaka”.a Marx je učio da povijest kroz klasnu borbu postepeno napreduje, a kad se jednom postigne idealan politički sustav, prestat će povijest u tom smislu. Idealan će sustav riješiti probleme prethodnih društava. Svatko će živjeti u miru, slobodi i blagostanju, bez potrebe za vladavinom ili vojnim silama.

To mnogo naliči onome što je britanski državnik Sir Thomas More 1516. godine napisao u svojoj knjizi Utopija. Taj pojam koji je More oblikovao potječe iz grčkog i znači “nikakvo mjesto” (ou-topos); vjerojatno je zamišljen kao igra riječima u vezi sa sličnim izrazom eu-topos, koji znači “dobro mjesto”. Utopija, o kojoj je pisao More, bila je zamišljena zemlja (nikakvo mjesto), a bila je ipak idealna zemlja (dobro mjesto). Tako je “Utopija” poprimila značenje “mjesta idealne savršenosti, posebno što se tiče zakona, vladavine i socijalnih uvjeta”. Moreova je knjiga bila jasna optužba protiv privrednih i socijalnih uvjeta, koji su bili sve drugo samo ne idealni, a koji su u njegovo vrijeme prevladavali u Evropi, posebno u Engleskoj, i koji su kasnije doveli do razvoja socijalizma.

Marxove su teorije također odražavale poglede njemačkog filozofa Georga Wilhelma Friedricha Hegela. Prema Dictionary of the History of Ideas, “apokaliptički, tobože religiozni karakter marksističkog socijalizma bio je oblikovan Hegelovim novim filozofskim formuliranjem radikalno–kršćanske teologije”. Uz takvu pozadinu “radikalno-kršćanske teologije”, objašnjava autor Georg Sabine, Marx je razvio “krajnje snažan moralan poziv, poduprt tobože religioznim uvjerenjem. Nije to bilo ništa manje nego poziv priključiti se pobjedonosnom napredovanju civilizacije i prava.” Budućnost je pripadala socijalizmu. A možda je to, mislili su neki, doista bio pobjednički pohod kršćanstva pod novim nazivom!

Put od kapitalizma do utopije

Marx je za svoga života uspio izdati samo prvi dio svog djela Kapital. Zadnja je dva djela uredio i izdao godine 1885. i 1894. njegov najbliži suradnik, njemački socijalistički filozof Friedrich Engels. Djelo Kapital pokušavalo je objasniti povijesnu pozadinu kapitalizma, privrednog sustava koji je tipičan za zapadne parlamentarne demokracije. Kapitalizam, kako ga je objašnjavao Marx, zasnovan je na neograničenom trgovanju i konkurenciji bez državne kontrole, a vlasništvo sredstava za proizvodnju i prodaju koncentrira se u rukama privatnika i udruženja. Prema Marxu, kapitalizam stvara srednji stalež i radničku klasu, što dovodi do neprijateljstva među njima i do potiskivanja radničke klase. Oslanjajući se na djela ortodoksnih privrednih znanstvenika, Marx je tvrdio da je kapitalizam ustvari nedemokratski, te da je socijalizam vrh demokracije, jer koristi ljudima, unapređujući jednakost i slobodu.

Utopija bi bila postignuta čim bi se proletarijat podigao u revoluciji, oslobodio se tlačenja buržoazije i uspostavio ono što je Marx nazivao “diktaturom proletarijata”. (Vidi okvir na stranici 27.) Međutim, s vremenom je ublažio svoja gledišta. Dopustio je dva shvaćanja revolucije, jedno nasilno a drugo trajnije, postepeno. To je izazvalo zanimljivo pitanje.

Utopija putem revolucije ili evolucije?

Riječ “komunizam” potječe od latinske riječi communis, koja znači “opći, zajednički”. Kao i socijalizam, tako i komunizam tvrdi da slobodno poduzetništvo vodi do nezaposlenosti, siromaštva, ciklusa konjunkture i konflikta između poslodavaca i radnika. Rješenje tih problema je u tome da se bogatstvo nacije raspodijeli ravnomjernije i pravednije.

No, pri kraju prošlog stoljeća marksisti se još nisu složili kako bi mogli postići te zajedničke ciljeve. Početkom 20. stoljeća je taj dio socijalističkog pokreta, koji je odbijao nasilnu revoluciju i zauzimao se za rad unutar parlamentarnog demokratskog sustava, dobio na snazi, te se razvio u to što se danas zove demokratski socijalizam. To je socijalizam kojeg danas nalazimo u demokratskim zemljama kao što su Savezna Republika Njemačka, Francuska i Velika Britanija. Te su stranke u svim svojim namjerama i ciljevima odbacile pravo marksističko mišljenje, a zainteresirane su samo za to da za svoje građane uspostave državu blagostanja.

Međutim, jedan oduševljeni marksist koji je čvrsto vjerovao u to da će se komunistička utopija postići samo nasilnom revolucijom bio je Lenjin. Njegova su učenja zajedno s marksizmom sačinjavala temelj za sadašnji ortodoksni komunizam. Lenjin, koji se zapravo zvao Vladimir Iljič Uljanov, rodio se godine 1870. na području današnjeg Sovjetskog Saveza. Godine 1889. obratio se marksizmu. Nakon 1900. godine, poslije svog prognanstva u Sibir, uglavnom je živio u zapadnoj Evropi. Kad je caristički režim bio srušen vratio se natrag u Rusiju, gdje je osnovao Komunističku partiju Rusije i predvodio boljševičku revoluciju godine 1917. Nakon toga bio je, sve do svoje smrti godine 1924, prvi predsjednik Sovjetskog Saveza. Smatrao je komunističku partiju vrlo discipliniranom, cetraliziranom grupom revolucionara, koji su služili kao prvoborci proletarijata. Menjševici se nisu s time složili. (Vidi okvir na stranici 27.)

Granična linija između revolucije i evolucije nije više tako jasna. U knjizi Comparing Political Systems: Power and Policy in Three Worlds (1978) stoji: “Komunizam je sve više podvojen u tome kako postići socijalističke ciljeve. (...) Razlike između komunizma i demokratskog socijalizma znatno su se smanjile.” Sada, godine 1991, te su riječi dobile još više na snazi dok komunizam doživljava drastične promjene u istočnoj Evropi.

Komunizam ponovo uvodi religiju

“Trebamo duhovne vrijednosti (...) Moralne vrijednosti koje je proizvela i stoljećima utjelovljavala religija mogu također pri obnovi u našoj zemlji biti od koristi.” Jedva bi tko pomislio da će ikada čuti takve riječi iz usta generalnog sekretara Komunističke partije Sovjetskog Saveza. No, 30. studenoga 1989, prilikom svog posjeta Italiji, obznanio je Mihail Gorbačov ovu drastičnu promjenu stava prema religiji.

Podupire li to možda teoriju da su prvi kršćani bili komunisti, te da su prakticirali neku vrstu kršćanskog socijalizma? Neki to tvrde, navodeći Djela apostolska 4:32, gdje se o kršćanima iz Jeruzalema kaže: “Imali su sve zajedničko.” Međutim, istraživanja pokazuju da se ovdje radi o prolaznoj pripremi koja je prouzročena nepredviđenim okolnostima, a ne o trajnom sustavu “kršćanskog” socijalizma. Budući da su kršćani puni ljubavi dijelili materijalna sredstva, “nitko nije oskudijevao”. Da, “tada se (...) dijelilo svakom pojedincu prema njegovim potrebama” (Djela apostolska 4:34, 35, St).

“Glasnost” i “perestrojka”

Od posljednjih mjeseci 1989. godine Sovjetski Savez je zajedno sa saveznim komunističkim vladama u istočnoj Evropi doživio ogromne političke potrese. Zahvaljujući politici glasnosti, odnosno otvorenosti, svi su mogli primijetiti te promjene. Istočni su Evropljani tražili dalekosežne reforme koje su donekle i uslijedile. Komunistički su vođe priznali potrebu za čovječnijim i suosjećajnijim sistemom i tražili “ponovno rođenje socijalizma u jednom drugom, prosvjećenijem i djelotvornijem obliku”, kako se izjasnio jedan poljski ekonomist.

Na čelu tih vođa bio je Gorbačov, koji je, nedugo nakon što je 1985. stupio na vlast, uveo misao perestrojke (preobražaj). Za vrijeme svog posjeta Italiji branio je perestrojku kao neophodnu u suočavanju sa izazovima 1990-ih godina. Rekao je: “Nakon što su socijalističke zemlje pošle putem radikalnih reformi, prekoračile su granicu iza koje više nema povratka u prošlost. No, ipak je krivo tvrditi, kao što to čine mnogi na Zapadu, da je to slom socijalizma. Naprotiv, socijalistički će proces u svijetu slijediti svoj put daljnjeg razvoja mnogih oblika.”

Komunistički vođe, dakle, nisu spremni priključiti se procjeni novinara Charlesa Krauthammera, koji je prošle godine pisao: “Na trajno pitanje kojim su se bavili politički filozofi sve od Platona — koji je najbolji način vladavine? — odgovoreno je. Poslije nekoliko tisućljeća u kojima je bio isproban svaki oblik političkog sustava, završavamo ovo tisućljeće sa sigurnošću da smo u liberalnoj, pluralističkoj i kapitalističkoj demokraciji pronašli ono što smo tražili.”

Međutim, njemačke novine Die Zeit otvoreno govore o žalosnoj slici koju pružaju zapadne demokracije, te ukazuju na “nezaposlenost, zloupotrebu alkohola i droge, prostituciju, skraćivanje socijalnih programa, snižavanje poreza i manjak u državnom budžetu”, a zatim pitaju: “Je li to zaista savršeno društvo koje zauvijek slavi pobjedu nad socijalizmom?”

Poznata poslovica kaže: “Tko sjedi u stakleniku neka ne baca kamenje.” Koji si od nesavršenih oblika ljudskih vladavina može dozvoliti kritizirati slabosti nekog drugog? Činjenice jasno pokazuju: Savršena ljudska vladavina — utopija — ne postoji. Političari i dalje tragaju za “dobrim mjestom”. Ali, ipak, ne nalaze “nikakvo mjesto”.

[Bilješke]

[Okvir na stranici 27]

SOCIJALISTIČKA I KOMUNISTIČKA TERMINOLOGIJA

BOLJŠEVICI/MENJŠEVICI: Ruska socijaldemokratska radnička partija koja je osnovana 1898. godine, razdijelila se 1903. godine na dvije skupine; Boljševici (doslovno: članovi većine) pod Lenjinovim vodstvom bili su za to da stranka ostane mala, s ograničenim brojem discipliniranih revolucionara; Menjševici (članovi manjine) davali su prednost stranki koja bi imala više članova i primjenjivala demokratske metode.

BURŽOAZIJA/PROLETARIJAT: Marks je naučavao da će proletarijat (radnička klasa) srušiti buržoaziju (srednji stalež, uključujući vlasnike tvornica), uspostaviti “diktaturu proletarijata” i tako stvoriti besklasno društvo.

KOMINTERNA: Skraćenica od Komunistička internacionala (ili Treća internacionala), organizacija koju je 1919. osnovao Lenjin da bi unapređivala komunizam; raspuštena je 1943; njoj su prethodile Prva internacionala (1864-1876), iz koje su se razvile mnoge evropske socijalističke grupe, i Druga internacionala (1889-1919), vrsta međunarodnog parlamenta socijalističkih stranaka.

KOMUNISTIČKI MANIFEST: Marksovo i Engelsovo objašnjenje temeljnih načela znanstvenog socijalizma izdano 1848, koje je dugo služilo kao temelj djelovanja evropskih socijalističkih i komunističkih stranaka.

EVROKOMUNIZAM: Komunizam zapadnoevropskih komunističkih stranaka; neovisan od sovjetskog upravljanja i spreman služiti u koalicionim vladama; tvrdi da “diktatura proletarijata” nije više potrebna.

NAUČNI/UTOPIJSKI SOCIJALIZAM: Termini koje je koristio Marx da bi načinio razliku među svojim učenjima koja su se navodno temeljila na naučnom istraživanju povijesti i učinaka kapitalizma i čisto utopijskim socijalističkim učenjima njegovih prethodnika.