Kakva je radost sjediti za Jehovinim stolom!
Ispričao Ernst Wauer
Danas mi je razmjerno lako prisustvovati sastancima Jehovinih svjedoka, proučavati Bibliju i propovijedati dobru vijest Kraljevstva. Međutim, ovdje u Njemačkoj nije uvijek bilo tako. Kad je Adolf Hitler bio diktator, od 1933. do 1945, sudjelovanje u takvim kršćanskim aktivnostima povlačilo je za sobom riskiranje vlastitog života.
GODINU dana prije nego je Hitler došao na vlast, kad sam imao 30 godina, prvi put sam sreo Jehovine svjedoke u Dresdenu. U siječnju 1935. predao sam se Jehovi i izrazio želju da budem kršten. Naše djelo je 1933. već bilo zabranjeno, pa su me zato pitali: “Razumiješ li što znači tvoja odluka? Stavljaš na kocku svoju obitelj, svoje zdravlje, posao, slobodu, pa čak i svoj život!”
“Proračunao sam troškove i spreman sam vršiti Božju volju i umrijeti za nju”, odgovorio sam.
Još prije svog krštenja, počeo sam propovijedati od kuće do kuće. Na jednim vratima naišao sam na uniformiranog mladog vođu SS-a (Hitlerovi crnokošuljaši/Elitna straža), koji je počeo vikati: “Zar ne znaš da je to zabranjeno? Pozvat ću policiju!”
“Samo izvolite. Ja samo govorim o Bibliji, a protiv toga nema zakona”, mirno sam odgovorio. Zatim sam se okrenuo drugim vratima i odmah me je prijateljski nastrojen gospodin pozvao unutra. Ništa mi se nije dogodilo.
Ubrzo mi je bio povjeren nadzor nad studijskom grupom od pet do sedam Svjedoka koja se sastajala tjedno. Proučavali smo primjerke Kule stražare koja je bila prokrijumčarena u Njemačku iz susjednih zemalja. Tako smo, unatoč zabrani, redovito sjedali za ‘stol Jehovin’ kako bismo se duhovno jačali (1. Korinćanima 10:21, NW).
Podnošenje kušnji
J. F. Rutherford, predsjednik Društva Kula stražara, je 1936. posjetio sastanak u Lucernu u Švicarskoj i pozvao braću koja su bila u mogućnosti vršiti teokratsko nadgledanje u Njemačkoj da budu prisutna. Budući da su pasoši mnoge braće bili zaplijenjeni i da je policija tijesno nadzirala mnogu braću, samo nekoliko njih moglo je prisustvovati. Brat koji je nadgledao djelo u Dresdenu zamolio me da ga zastupam u Lucernu.
“Ali, nisam li ja premlad i neiskusan?” pitao sam.
“Ono što je sad važno”, ohrabrio me, “jest vjernost. To je glavna stvar.”
Ubrzo nakon povratka iz Lucerna, bio sam uhapšen i iznenada odvojen od svoje žene, Eve, i naše dvoje djece. Na putu do policijske stanice u Dresdenu, napregao sam misli da se sjetim biblijskog retka koji bi me vodio. U misli su mi došle riječi iz Poslovica 3:5, 6: “Uzdaj se u Jehovu svim srcem svojim i ne oslanjaj se na vlastiti razum. Obaziri se na njega na svim putevima svojim, i on će učiniti pravima tvoje staze” (NW). Prisjećanje na te retke me ojačalo za početno preslušavanje. Nakon toga bio sam zatvoren u tijesnu ćeliju i na trenutak sam imao očajan osjećaj napuštenosti. No, gorljiva molitva Jehovi ispunila me mirom.
Bio sam osuđen na 27 mjeseci zatvora. Godinu dana sam bio zadržan u vojnom zatvoru kaznionice u Bautzenu. Jednom je jedan umirovljeni sudski službenik, koji je nekog zamjenjivao, otvorio moju ćeliju i suosjećajno napomenuo: “Znam da vam ništa nije dozvoljeno čitati, no možda vam je potrebno nešto da opustite svoje misli kako ne biste mislili o svom položaju.” Na to mi je potajno pružio nekoliko starih obiteljskih časopisa i rekao: “Večeras ću doći po njih.”
Ustvari, nisam trebao ništa da ‘opustim svoje misli’. Dok sam bio u samici, prisjećao sam se biblijskih redaka koje sam znao, razvijao sam propovijed i glasno je iznosio. Ipak sam letimično pogledao u časopise da vidim sadrže li ijedan biblijski redak — i pronašao mnoge! Jedan od njih bio je iz Filipljanima 1:6, koji djelomično glasi: “Siguran sam (...) da će onaj koji je počeo dobro djelo među vama dovršiti ga” (St). Zahvalio sam Jehovi za to ohrabrenje.
Kasnije sam bio prebačen u radni logor. Zatim me, kad je u proljeće 1939. bilo vrijeme da završi moje zatočenje, nadglednik logora pitao jesu li se moja gledišta promijenila. “Namjeravam ostati lojalan svojoj vjeri”, glasio je moj odgovor. On me zatim obavijestio da ću biti prebačen u koncentracioni logor Sachsenhausen.
Tamo sam predao svoju odjeću, odveden pod tuš, ošišan do glave i obučen u zatvorsko odijelo. Zatim sam bio ponovo stavljen pod tuš, ovaj put potpuno obučen — postupak koji je SS nazivao “krštenje”. Nakon toga su me prisilili da stojim vani, potpuno mokar, sve do večeri.
Pripadnici SS-a su Jehovine svjedoke u logoru izložili posebnoj brutalnosti. U mnogim prilikama smo morali bezbrojne sate stajati na mjestu za okupljanje. Ponekad bi netko od nas uzdahnuo: “Zar ne bi bilo divno imati zaista dobru večeru?” Drugi bi odgovorio: “Nemoj razmišljati o takvim stvarima. Pomisli samo kakva je čast podnositi napade zbog Jehovinog imena i njegovog Kraljevstva.” A netko drugi bi dodao: “Jehova će nas jačati!” Tako smo hrabrili jedan drugoga. Ponekad je bilo dovoljno samo kimnuti glavom: “Želim biti lojalan; i ti to želiš!”
Duhovna hrana u logoru
Pojedinci su preuzeli vodstvo u duhovnom hranjenju braće, a ja sam bio određen da im pomažem. Sve što smo imali bila je debela Luther Biblija. Naravno, bilo je zabranjeno posjedovati je. Zato je to blago bilo sakriveno, a u svakom nizu ćelija je na kratko vrijeme bila dostupna samo jednom određenom bratu. Kad je bio red na mene, podvukao bih se pod krevet sa džepnom svjetiljkom i čitao je oko 15 minuta. Pamtio sam retke o kojima bih kasnije mogao razgovarati sa braćom u našem nizu ćelija. Tako je donekle bilo organizirano dijeljenje duhovne hrane.
Sva braća su bila ohrabrena da mole Jehovu za daljnju duhovnu hranu, a on je čuo naše usrdne molbe. U zimi 1939/40. novozatočeni brat je u logor uspio prokrijumčariti nekoliko novih primjeraka Kule stražare u svojoj drvenoj nozi. To je bilo pravo čudo, budući da su svi bili brižljivo pretraženi.
Ti su časopisi iz sigurnosnih razloga bili dostupni izabranoj braći, i to samo na jedan dan. Jednom prilikom, dok se gradila garaža, sakrio sam se u prokop i čitao dok je brat vani stražario. Jednom drugom prilikom stavio sam Kulu stražaru na svoja koljena za vrijeme našeg “sata šivanja” (navečer smo sjedili u našoj baraki krpeći rukavice i druge stvari), dok su braća sjedila na drugoj strani kao stražari. Kad je došao stražar SS-a, brzo sam sklonio Kulu stražaru. Da sam bio uhvaćen, to bi me stajalo života!
Jehova nam je na čudesan način pomogao da upamtimo jačajuće misli iz članaka. Zbog potpune iscrpljenosti obično sam utonuo u duboki san. Ali u noćima nakon čitanja Kule stražare nekoliko puta bih se probudio i sasvim jasno ponovio misli. Određena braća u drugim nizovima ćelija imala su slična iskustva. Tako je Jehova izoštrio naše sjećanje kako bismo mogli dijeliti duhovnu hranu. To smo činili tako što smo pristupali svakom bratu i hrabrili ga.
Vjerni do smrti
Naše radno odjeljenje se 15. rujna 1939. trebalo vratiti u logor ranije nego obično. Što je bio povod? August Dickmann, jedan od naše mlađe braće, trebao je biti javno pogubljen. Nacisti su bili sigurni da će to uvjeriti veliki broj Svjedoka da se odreknu svoje vjere. Svi drugi zatvorenici su nakon pogubljenja bili raspušteni. Ali mi, Jehovini svjedoci, bili smo gonjeni po mjestu za okupljanje, udarani nogom i tučeni štapovima sve dok se više nismo mogli pokrenuti. Bilo nam je naređeno da potpišemo izjavu o odreknuću od vjere; inače ćemo i mi biti strijeljani.
Do idućeg dana nitko nije potpisao. Dapače, novi zatvorenik, koji je potpisao po dolasku, sad je povukao svoj potpis. Više je volio umrijeti sa svojom braćom nego napustiti logor kao izdajnik. U narednim mjesecima bili smo kažnjeni teškim radom, neprestanim zlostavljanjem i uskraćivanjem hrane. Više od stotinu naše braće je umrlo za vrijeme teške zime 1939/40. Sačuvali su svoju besprijekornost prema Jehovi i njegovom Kraljevstvu do samog kraja.
Tada je Jehova donio nešto olakšanja. Mnoga braća su bila premještena da rade u novootvorenim logorima, gdje su dobili više hrane. Štoviše, mučenje je donekle popustilo. U proljeće 1940. bio sam premješten u koncentracioni logor Neuengamme.
Duhovne pripreme u Neuengammeu
Kad sam stigao, bilo je tu oko 20 Svjedoka, bez Biblije ili neke druge publikacije. Molio sam Jehovu da mi pomogne da upotrijebim ono što sam naučio u Sachsenhausenu kako bih ohrabrio braću u Neuengammeu. Kao prvi korak, prisjetio sam se redaka i izabrao ih za dnevne citate. Zatim su bile učinjene pripreme za sastanke na kojima sam mogao objasniti misli iz članaka iz Kule stražare koje sam čitao u Sachsenhausenu. Kad su stigla nova braća, izvijestila su o onome što su naučili iz novijih Kula stražara.
Do 1943. u Neuengammeu je već bilo 70 Jehovinih svjedoka. Dobili smo prednost da obavljamo poslove izvan logora, kao što je čišćenje nakon zračnih napada. Zbog toga smo bili u mogućnosti u logor tajno donijeti Biblije, primjerke Kule stražare i neke od knjiga i brošura Društva. Također smo putem pošte primili pošiljke koje su sadržavale dodatnu literaturu, kao i crveno vino i beskvasni kruh za godišnju Spomen-svečanost. Jehova je očito zaslijepio one koji su provjeravali pošiljke.
Iako raspršeni po različitim barakama, obrazovali smo sedam grupa za proučavanje Kule stražare, od kojih je svaka imala voditelja i zamjenika. U uredu zapovjednika logora, gdje sam povremeno radio, tajno su bile načinjene kopije Kule stražare. Tako je svaka grupa dobijala bar jedan kompletan primjerak za tjedni studij. Niti jedan sastanak nije bio izostavljen. Nadalje, grupe su svakog jutra na mjestu okupljanja imale primjerak dnevnog citata, uključujući komentar iz Kule stražare.
Jednom su SS-ovci imali praznik, tako da smo mogli održati poludnevni kongres i razgovarati o tome kako propovijedati u logoru. Podijelili smo logor na područja i planski pokušali dostići zatvorenike sa ‘dobrom viješću o kraljevstvu’ (Matej 24:14, NW). Budući da su zatvorenici dolazili iz različitih zemalja, načinili smo višejezične karte sa svjedočanstvom koje su objašnjavale naše djelo i Kraljevstvo. Propovijedali smo tako revno da su se politički zatvorenici žalili: “Gdje god pođeš, svuda se govori samo o Jehovi!” Izvještaj službe propovijedanja o našoj aktivnosti je dospio čak do podružnice u Bernu u Švicarskoj.
Sve je išlo dobro dok Gestapo nije 1944. proveo istragu u svim koncentracionim logorima. Naše skladište literature u Neuengammeu nije bilo otkriveno, ali je nekoliko stvari pronađeno kod mene i Karla Schwarzera. Bili smo ispitivani i batinani tri dana. Kad se tortura završila, obojica smo bili puni modrica. Međutim, uz Jehovinu pomoć smo preživjeli.
Obilje duhovnih blagoslova
U svibnju 1945. oslobodile su me savezničke snage. Dan nakon oslobođenja, počeo sam hodati sa malom grupom braće i zainteresiranih osoba. Umorni, sjeli smo kod zdenca u prvom selu u koje smo došli i napili se vode. Osjećajući se osvježenim, išao sam od kuće do kuće sa Biblijom pod rukom. Jedna mlada žena bila je veoma dirnuta kad je čula da su Jehovini svjedoci bili u koncentracionom logoru zbog svoje vjere. Nestala je u kuhinji i vratila se sa svježim mlijekom i sendvičima za našu grupu.
Nakon toga, još uvijek u odjeći iz logora, objavili smo vijest Kraljevstva cijelom selu. Drugi seljanin nas je pozvao na velikodušni obilat obrok. Poslužio nas je onim što nam je godinama nedostajalo. Kako ugodan prizor! Ipak, nismo nasrnuli na hranu. Izrekli smo molitvu i jeli mirno i na pristojan način. To je tako dojmilo prisutne da su slušali biblijski govor koji smo održali na sastanku nakon obroka. Jedna žena je prihvatila vijest i danas je naša duhovna sestra.
Hodali smo dalje i doživjeli Jehovinu brigu na zadivljujuć način. Kako je veličanstven osjećaj bio nastaviti uživati, sada u slobodi, u svoj duhovnoj hrani koju objavljuje Jehovina organizacija i prenositi je drugima! U godinama koje su slijedile, naše potpuno pouzdanje u Jehovu bilo je neprestano nagrađivano.
Od 1945. do 1950. imao sam prednost služiti u Betelu u Magdeburgu, a zatim, od 1955, u uredu Društva Kula stražara u Berlinu. Nakon toga sam služio kao putujući nadglednik sve do 1963, kad je moja supruga, Hilda, najavila da očekuje bebu. (Eva, moja prva supruga, umrla je za vrijeme mog zatočenja, a ponovo sam se oženio 1958.) Naša kćerka je kasnije postala revni Svjedok.
Što je sa djecom iz mog prvog braka? Nažalost, moj sin nije pokazao zanimanje za istinu. No, kćerka Gisela jest i 1953. je pohađala Gilead školu za misionare. Danas ona sa svojim suprugom služi u jednoj Kongresnoj dvorani u Njemačkoj. Uz Jehovinu pomoć bio sam u stanju ostati u općoj pionirskoj službi od 1963. i služiti gdje je potrebna pomoć, najprije u Frankfurtu, a zatim u Tübingenu.
Sve do danas radujem se svim pripremama koje čini Jehovina organizacija za njegovo domaćinstvo vjere (1. Timoteju 3:15). Danas je lako dobiti duhovnu hranu, no da li je uvijek cijenimo? Uvjeren sam da Jehova ima obilje blagoslova koji čekaju one koji se uzdaju u njega, koji su mu lojalni i hrane se za njegovim stolom.
[Grafički prikaz na stranicama 26 i 27]
(Vidi publikaciju)
KONCENTRACIONI LOGOR SACHSENHAUSEN
A. SS barake
B. Dvorište za prozivku
C. Zgrada sa ćelijama
D. Samice
E. Mjesto za čišćenje od ušiju
F. Mjesto pogubljenja
G. Plinska komora