Kad kriju od tebe da imaš rak
JEDNOG dana u svibnju 1987. listala sam po časopisu Probudite se! od 8. lipnja, te sam počela čitati “Pisma čitalaca”. Odmah sam zapazila pismo iz Japana koje je glasilo:
“Želimo vam se zahvaliti za članke o raku koje ste objavili (8. i 22. listopada 1986. engl.). Prošle je godine kod naše 16-godišnje kćerke, koja do tada još nikad nije bila ozbiljno bolesna, dijagnosticirana tuberkuloza, te je morala šest mjeseci biti u bolnici. Kad se više nisu našli bacili tuberkuloze, otpuštena je iz bolnice.”
“Čudno!” pomislila sam, “ta je djevojka doživjela gotovo isto što i ja”. Čitala sam dalje:
“No, sljedeći smo mjesec saznali da ima rak na štitnoj žlijezdi, te da ima metastaze u plućima. Odmah se podvrgla operaciji kojom joj je izvađena štitna žlijezda, okolni limfni čvorovi i jedan dio pluća. Sada prima kobaltno liječenje.”
Kod mene je izvršena ista operacija. Počela sam slutiti: ‘Nije li riječ upravo o meni?’ pitala sam se. ‘Ali, ja nemam rak!?’ Moje je srce lupalo dok sam brzo nastavila s čitanjem:
“Operacija je bila uspješna i ona vodi normalan život. No, kao roditelji, bili smo stalno zabrinuti i pitali smo se kako da pomognemo svojoj kćerki. Vaši su nas članci umirili i vratili nam duševni mir. Opskrbili su nas mnogim uputstvima kako ubuduće možemo hrabriti kćerku. H. K., Japan.”
Pa, to su tatina početna slova! Jesam li onda ja ta djevojka? Pojurila sam majci. “Shvatila si da se radi o tebi, zar ne?” rekla je s osmjehom. Jako se trudila pročitati izraz s mog lica. Tako sam saznala da imam rak.
Zašto to nisu rekli ranije
U Japanu nije običaj kazati pacijentu da je kod njega ustanovljen rak. Stoga su liječnici uputili i moje roditelje da postupe tako. Majka mi je to ustvari željela reći, no otac nije bio sporazuman. Bojao se da ću biti očajna i oklijevao je. Tako su se kolebali hoće li me obavijestiti o bolesti ili ne.
Tada je izišla serija članaka o raku u brojevima časopisa Probudite se! od 8. i 22. listopada 1986 (engl.). Nakon što su je roditelji pročitali, odlučili su obavijestiti me u prikladno vrijeme o raku. No, najprije je otac napisao zahvalno pismo Društvu Kula stražara u Japanu. Kad je njegovo pismo bilo objavljeno u časopisu Probudite se! imali su osjećaj da je ruka Jehove, Boga Biblije, bila iza tog razvoja. Bio je to uviđavan način obavijestiti me o raku, jer je iznenađenje što vidim očevo pismo u tom trenutku nadvladalo sve druge osjećaje.
Strah nisam imala, jer istinski vjerujem biblijskom učenju o stanju mrtvih. Biblija kaže da “mrtvi nisu svjesni baš ničega” (Propovjednik 9:5). Također vjerujem obećanju da će “svi oni u spomen-grobovima” uskrsnuti (Ivan 5:28, 29).
No, s druge strane mučila me pomisao kako će moji roditelji biti usamljeni ako umrem, dok budu čekali na moje uskrsnuće. Ja sam naime njihovo jedino dijete. ‘Jehova će ih sigurno krijepiti kroz godine osamljenosti’, pomislila sam i rastjerala tu deprimirajuću pomisao.
Zatočena u bolnici
U travnju 1985, dvije godine prije nego što sam uzela u ruke časopis Probudite se! s tatinim pismom, počela sam pohađati srednju školu. Imala sam upravo petnaest godina. Nakon rutinskog liječničkog pregleda, dobila sam u svibnju sljedeće godine obavještenje: “Bronhiektazija — potreban temeljit pregled.”
Iako sam se osjećala dobro, ta je strana riječ djelovala otrežnjavajuće na mene. Još nikad nisam bila ozbiljno bolesna i svi su me smatrali zdravom djevojkom. Ipak sam otišla na temeljit pregled u mjesnu bolnicu. Tamo su dijagnosticirali tuberkulozu i odmah sam morala ostati u bolnici.
Život na odjelu za tuberkulozu nije bio nimalo ugodan. Šest mjeseci me nitko osim roditelja nije smio posjetiti. Pisma kršćanskih prijatelja i snimljeno gradivo s kršćanskih sastanaka jačali su me i pomogli su mi boriti se protiv potištenosti. Osim toga me čitanje publikacija Društva Kula stražara štitilo da se u svojim mislima ne usredotočim na sebe. Ali, najviše mi je osobni odnos s Bogom pomogao da sačuvam pozitivan stav.
Moja odluka da služim Bogu
Moji roditelji su počeli proučavati Bibliju kad sam imala četiri mjeseca i odgajali su me s vjerom u istinitost biblijskih nauka. Dok sam odrastala naučila sam, zahvaljujući njihovom poučavanju, sve više cijeniti svoj odnos sa Jehovom, te sam iz vlastitog poticaja razvijala vjeru u njega. Predala sam se Jehovi i simbolizirala svoje predanje krštenjem 4. prosinca 1982, kad sam imala 13 godina.
Nakon skoro šestmjesečnog boravka u bolnici, bila sam otpuštena u listopadu 1985. Prvi put u svom životu shvatila sam kako je divno kretati se slobodno na svježem zraku. Da pokažem svoju zahvalnost, odlučila sam služiti Bogu kao pomoćni pionir, tj. kao privremeni stalni propovjednik. Tako sam u studenome i u prosincu provela 60 sati u dobrovoljnoj kršćanskoj službi. Međutim, u prosincu sam saznala da ću opet morati ići u bolnicu na operaciju štitne žlijezde. Od same pomisli na samoću počela sam plakati.
Pitanje krvi
Božja riječ upućuje kršćane ‘da se uzdržavaju (...) od krvi’, i kao kršteni Jehovin sluga željela sam učiniti sve da mu se dopadnem (Djela apostolska 15:29, St). Budući da se radilo o operaciji, razgovarala sam o tome sa svojim liječnikom i objasnila mu zašto ne mogu prihvatiti transfuziju krvi. On je poštivao moje stajalište i rekao mi neka ne brinem.
No, dan prije operacije uveli su me u jednu bolničku prostoriju, gdje je na mene čekalo više od tucet liječnika. Ovi kirurzi, koje nikad prije nisam vidjela, trebali su biti prisutni kod moje operacije. Gledajući toliko stručnjaka, srce mi je kucalo brže.
“Željeli bismo rado s vama razgovarati o sutrašnjoj operaciji”, počeo je odgovorni liječnik. “Otvorit ćemo vam pluća i izvaditi štitnu žlijezdu. Jeste li, što se vašeg stajališta prema transfuziji krvi tiče, sigurni da zaista želite da postupimo tako kako ste rekli, iako bi nastupila neka nepredviđena kritična situacija?”
“Da, potpuno sam sigurna”, odgovorila sam liječnicima koji su napeto slušali. “Molim vas da postupite kako sam zahtijevala.”
Zatim su neki počeli postavljati pitanja, kao naprimjer: “Zašto ne prihvaćate transfuziju krvi?” “Je li to doista vaše mišljenje?” Svi su učtivo slušali dok sam odgovarala na njihova pitanja. Moje početno uzbuđenje je popustilo, te sam im ispričala kako je došlo do toga da sam prihvatila Božje gledište o krvi. Također sam objasnila da tražim operaciju bez krvi zbog vlastitog cijenjenja Božjih zakona, a ne zbog pritiska roditelja. Liječnici su ljubazno poštivali moj stav i hrabrili su me neka ne brinem, jer će se vrlo dobro pripremiti za operaciju.
Operacija i kobaltno liječenje
Kod operacije otvorili su mi vrat i izvadili štitnu žlijezdu, limfne žlijezde i dio pluća. Liječnici su ustanovili da su to što su prvobitno dijagnosticirali kao tuberkulozu ustvari bile metastaze raka koje su se proširile od štitne žlijezde. No, meni nisu rekli da je kod operacije ustanovljen rak.
Budući da su liječnici kod operacije zahvatili i glasnice, upozorili su roditelje da ću se možda morati podvrgnuti još jednoj operaciji kako bih mogla opet govoriti. Zato su i liječnici i moji roditelji bili presretni kad sam došla k svijesti i pitala: “Niste upotrijebili krv, zar ne?”
Zahvaljujući iskrenim nastojanjima liječnika, operacija je uspjela i ja sam sačuvala čistu kršćansku savjest. Liječnici su, međutim, mojim roditeljima rekli: ‘Možda će živjeti još samo četiri godine, a možda će čak umrijeti još ove godine. Nastupit će teškoće s disanjem i umrijet će teškom smrću. Od sada će mršaviti, koliko god bi jela. Molimo vas, pripremite se na takve posljedice.’ O toj stašnoj prognozi, naravno, nisam ništa znala. No, moji su roditelji bili potreseni i jako žalosni.
Nakon operacije u siječnju 1986. morala sam u veljači zbog kobaltnog liječenja ići u bolnicu i onda ponovo u studenome iste godine. Liječnik koji je došao u ordinaciju bio je zaštićen posebnom pregačom i rukavicama. Izvadio je dvije kapsule iz jedne male okrugle metalne kutije i dao mi da ih progutam. Progutala sam radioaktivni materijal koji je trebao djelovati iznutra. Zbog toga sam zračila i tjedan dana sam morala biti zatvorena u odijeljenoj sobi. Bila sam odvojena od svih, osim medicinskih sestara koje su mi donosile hranu.
Moram reći da sam se čudila opširnim pripremama i dojmila me se ozbiljnost liječenja. No, ipak su, kao što je u Japanu uobičajeno, strogo krili od mene da imam rak.
Budući da je soba bila na pola u podrumu, te je sagrađena ograda da spriječi zračenje, nisam mogla mnogo vidjeti kroz prozore. Kako je bilo ugodno kad su me posjetili kršćanski prijatelji i domahivali mi! Osjećala sam njihovu ljubav koja me podupirala u mojoj usamljenosti.
Životni cilj ostvaren
Za vrijeme kobaltnog liječenja upitala me jedna medicinska sestra kako sam mogla ostati tako radosna. Rekla sam joj da sam proučavanjem Biblije stekla unutrašnji mir (Psalam 41:3). Taj je razgovor pobudio njeno zanimanje, te je počela proučavati Bibliju.
Uvijek sam bila sretna kad sam s drugima mogla govoriti o svom Bogu. Već kao dijete imala sam cilj postati stalni propovjednik Jehovinih svjedoka. Da bih postigla svoj cilj, morala sam uskladiti školu i službu propovijedanja sa svojom borbom protiv raka. Bila sam presretna kad sam odmah po završetku škole u ožujku 1988. bila imenovana za stalnu službu kao opći pionir!
Naravno, nisam sasvim izliječena. Iako se sada ne osjećam baš slabo, moram s vremena na vrijeme ići u bolnicu na preglede. No, i tamo mogu s liječnicima, medicinskim sestrama i pacijentima govoriti o nadi u vječni život u novom svijetu koju pruža Bog (Otkrivenje 21:3, 4).
Jednom je jedan čovjek zaposlen u bolnici rekao mojim roditeljima: “Sa tako oštećenim plućima trebala bi dahtati i hripati, teško disati, i samo sjediti, ne radeći ništa. Ali Rie trči naokolo. To ne razumijem. Je li zbog vaše religije tako živahna i radosna?”
Doista sam otkrila tajnu koja me krijepi da ne budem obeshrabrena. To je moj odnos s Jehovom Bogom. On mi daje snagu da se borim protiv svoje bolesti (Filipljanima 4:13). Stoga čuvam svoj unutarnji mir i ne gubim nadu iako imam rak. Naravno, rado bih preživjela u novi svijet, gdje “nitko od stanovnika neće reći: ‘Bolestan sam’ ” (Izaija 33:24). Ali, što god se dogodilo, ako bih morala i umrijeti, uvjerena sam da me Jehova neće zaboraviti ukoliko mu se i nadalje budem dopadala. (Ispričala Rie Kinoshita.)
[Slika na stranici 23]
Od ožujka 1988. služim kao stalni propovjednik