Uspon i pad svjetske trgovine
2. dio: Proširivanje u svrhu učvršćivanja moći
NA POČETKU, razvoj svijeta trgovine bio je jako ometan nedostupnošću, sporošću kao i troškovima transporta i komunikacije. Pomorska trgovina bila je spora, a kopneni putevi bili su puni opasnosti. No sve se to uskoro promijenilo.
Trgovina postaje međunarodna
U helenističko doba, od 338. do 30. pr. n. e., mediteranski gradovi postali su glavna trgovačka središta. Među njih je spadala i Aleksandrija, Egipat, koju je 332. pr. n. e. osnovao Aleksandar Veliki. Ali “od drugog stoljeća pr. [n. e.], helenistički istok”, kaže profesor povijesti Shepard B. Clough, “počeo je pokazivati znakove ekonomske stagnacije; u prvom stoljeću pr. [n. e.], bilo je očito da je na izmaku”. Grčku je kao svjetsku silu zamijenio Rim. Kasnije je, pod rimskom upravom, Aleksandrija postala prijestolnica, odmah do samog Rima.
Istočna polovica i nasljednik Zapadnorimskog Carstva, Bizantsko Carstvo, dostiglo je svoj vrhunac između 9. i 11. stoljeća. Njegova prijestolnica, Konstantinopol (današnji Istanbul), s milijun stanovnika, bio je daleko najveći grad na svijetu. Tržnica svile, mirodija, boja i parfema s Istoka kao i krzna, jantara, drva i željeza sa Zapada, služila je kao čvrsti ekonomski most između Evrope i Azije.
Ali godine 1204, u vrijeme četvrtog križarskog rata, to carstvo je pretrpjelo težak udarac. Njegova je prijestolnica kao žrtva ekonomske pohlepe bila zauzeta i opustošena. Kako to? Prema The Collins Atlas of World History, “pohod Zapada u potrazi za bogatstvom Orijenta bio je povod križarskih ratova”. Ovo jasno pokazuje kako je crkva, iako navodno vođena religioznim žarom, imala isto tako i druge motive.
U međuvremenu, trgovci su u srednjovjekovnoj Evropi otvarali trgovinske sajmove gdje su mogli izlagati robu iz raznih zemalja uz puteve kojima su putovali. O naročito uspješnim izložbama robe koje su se održavale u oblasti Champagne u sjeveroistočnoj Francuskoj, The New Encyclopædia Britannica kaže: “Na tim sajmovima trgovci su često sklapali poslove pomoću pisama koja su se mogla prenijeti na druge osobe a jamčila su plaćanje na sljedećem sajmu. Takvi su poslovi bili počeci upotrebe kredita. U 13. stoljeću sajmovi su služili kao priznati bankarski centri za Evropu.”
Tijekom 15. stoljeća, turska osvajanja prijetila su presijecanju trgovačkih puteva između Evrope i Azije. Stoga su evropski istraživači krenuli u potragu za novim. Vasco da Gama, portugalski pomorac, vodio je od 1497. do 1499. jednu ekspediciju koja je uspješno oplovila Rt dobre nade u Africi, uspostavljajući pritom novu pomorsku vezu s Indijom što je pridonijelo tome da Portugal postane svjetska sila. Novi put je također lišio Aleksandriju i druge sredozemne luke njihove trgovačke važnosti kao glavnih trgovačkih središta.
U međuvremenu, portugalski susjed, Španjolska, financirala je pokušaj talijanskog pomorca Kristofa Kolumba da stigne do Indije ploveći zapadno oko svijeta. Godine 1492 — u listopadu će to biti točno prije 500 godina — Kolumbo je takoreći nabasao na zapadnu hemisferu. S druge strane, Englezi su, umjesto da pokušaju stići na Istok ploveći južno kao što je to učinio Vasco da Gama ili zapadno kao Kolumbo, nastavili tražiti sjeveroistočni ili sjeverozapadni prolaz. Sva ta istraživačka putovanja pomogla su da trgovina postane međunarodna. I kao odlučujući činilac pri otkriću Amerike, svijet trgovine je pokazao svoj moćni utjecaj nad svjetskim događajima.
Ekonomska moć — graditelj carstava
Svjetska trgovina stvorila je moćne organizacije. Primjer za to je, prema knjizi By the Sweat of Thy Brow, “jedna od najdalekosežnijih i najdugotrajnijih socioekonomskih inovacija starog svijeta: udruženje obrtnika ili ceh”. Poput sličnih moćnih organizacija danas, ta su udruženja, uz ispunjavanje svoje svrhe, povremeno napadno zloupotrebljavala svoju moć, u tolikoj mjeri da se za biblijskog prevodioca Johna Wycliffa iz 14. stoljeća govori kako je neke od njih optužio da su “lažni urotnici (...) prokleti od Boga i od čovjeka.” (Vidi okvir na stranici 11.)
Svijet trgovine je čak izgradio carstva, od kojih je nesumnjivo najuspješnije bilo Britansko Carstvo. No, prije njegovog pojavljivanja u 16. stoljeću, u Evropi se već sa nekim trgovačkim poduhvatima počelo posezati za ekonomskom moći koja upravlja svijetom. Jedan od tih poduhvata bila je Hanzeatska liga.
Staronjemačka riječ Hansa, koja znači “trupe”, postupno se primjenjivala za svaku od brojnih cehova ili udruženja trgovaca koja su se pojavila. Krajem 12. i početkom 13. stoljeća, Hansa, čiji je centar bio u gradu Lübecku na sjeveru Njemačke, dobila je prevlast nad baltičkom trgovinom i uspješno je povezala Njemačku s Rusijom i ostalim zemljama koje graniče s Baltikom. U međuvremenu, prema zapadu, Hansa u njemačkom gradu Kölnu jačala je trgovinske veze s Engleskom i zemljama Beneluksa.
Ta su trgovačka udruženja donosila propise kako bi zaštitila sebe i svoju robu, općenito regulirajući trgovinu za opće dobro. Također su ujedinila napore kako bi se suzbilo gusarstvo i pljačka na kopnu ili moru. Kako se trgovina širila, postala je očita potreba za većom suradnjom među različitim grupama. Zato su se krajem 13. stoljeća svi veći sjevernonjemački gradovi zajedno udružili u samo jednu ligu koja je postala poznata kao Hanzeatska liga.
Zahvaljujući svojem geografskom položaju, liga je kontrolirala glavne tokove sjeverne trgovine. Na zapadu je trgovala s ekonomsko naprednim zemljama Engleske i zemljama Beneluksa, koje su, opet, imale trgovinske kontakte sa Sredozemljem i Orijentom. Na istoku joj nije bio problem doći do Skandinavije i Istočne Evrope. Osim trgovine vunom s Flandrijom, liga je tako kontrolirala trgovinu ribom s Norveškom i sa Švedskom, a jednako tako i trgovinu krzna s Rusijom.
Iako nije bila politička federacija, i bez stalnog vodećeg tijela ili stalnih službenika, liga je na svom vrhuncu ipak imala veliki utjecaj. Jedan od njenih najvećih uspjeha bio je razvoj sustava pomorskog prava i trgovačkih zakona. Dok je razvijala nova tržišta, liga je bila brza u obrani svojih starih, koristeći i silu ukoliko je bilo potrebno. U većini slučajeva njena je moćna trgovačka flota bila u stanju slomiti otpor, namećući ekonomska embarga ili blokade.
Hanzeatska liga je dosegla vrhunac sredinom 14. stoljeća. Njeno slabljenje započelo je u 15. stoljeću, kad su Englezi i Nizozemci počeli jačati moć i dominirati svjetskom trgovinom. Tridesetogodišnji rat bio je uzrokom propasti lige. Njeni su se članovi posljednji put sastali 1669. Samo se nekoliko gradova, među kojima su Lübeck, Hamburg i Bremen, još uvijek ponose da su hanzaetski gradovi, relativno nemoćni članovi nekoć moćnog trgovačkog giganta.
Drugi veći, mnogo moćniji trgovački giganti čekali su kako bi zauzeli mjesto Hanzeatske lige. O njima ćemo saznati u 3. dijelu ove serije: “Trgovina počinje pokazivati svoje pravo lice.”
[Okvir na stranici 11]
Moć cehova i sindikata
U četvrtom stoljeću pr. n. e., neki gradovi u Sredozemlju specijalizirali su se za određenu robu. Stanovnici koji su se bavili istim obrtom živjeli su zajedno u nekom dijelu grada. Ta udruženja obrtnika bila su na početku očito religiozno-socijalne prirode. U djelu By the Sweat of Thy Brow govori se da je “svako udruženje imalo svoga boga zaštitnika ili boginju zaštitnicu, a njegovi članovi održavali su vlastite zajedničke religiozne obrede”.
Srednjovjekovni su cehovi osnovani s ciljem kako bi svojim članovima pružili potrebnu pomoć i kako bi zaštitili cjelokupno obrtništvo, regulirajući proizvodnju i određujući standarde, možda čak i kontrolirajući cijene i nadnice. Neki od njih postali su monopolistički, podešavajući cijene tajnim dogovorima, s ciljem da zaštite tržište ceha i da spriječe nepoštenu konkurenciju.
Kao nasljednik drevnih obrtničkih cehova, trgovački cehovi nastali su u 11. stoljeću, kad su ih putujući trgovci organizirali da bi se zaštitili od opasnosti na putovima. No, cehovi su postupno izgubili svoj prvobitni karakter. Usko povezani s mjesnom trgovinom, njihova je moć i utjecaj izmakao kad su lokalna, nacionalna i međunarodna tržišta postala nadmoćna i kad su trgovci počeli zasjenjivati obrtnike.
Krajem 18. i početkom 19. stoljeća, kao posljedica industrijske revolucije, sindikati koji su nastali u Britaniji i Sjedinjenim Državama kao udruženja radnika imali su iste kvalifikacije. Započevši dijelom kao društveni klubovi, razvili su se u protestne pokrete protiv vladajućeg društvenog i političkog sustava. Danas se neki sindikati bore da za svoje članove osiguraju veće nadnice, kraće radno vrijeme, bolje uvjete rada i veću sigurnost radnog mjesta, postižući to ili pregovorima s poslodavcem ili pribjegavanjem štrajkovima. Međutim, drugi su otvoreno političke prirode.