Odlučni da pomognu djeci
JUČER je u zemljama u razvoju pomrlo 40 000 djece u dobi ispod pet godina. Danas će umrijeti još 40 000. Sutra još 40 000. Većina tih smrtnih slučajeva mogla bi se spriječiti.
Godinama se ta situacija nazivala “tihom opasnošću” ili “tihom katastrofom”, što znači da je uglavnom izmakla pažnji svijeta. “Kad bi dnevno uginulo 40 000 pjegavih sova, bio bi to zločin. Međutim, 40 000 djece umire, a to se jedva zamjećuje”, žalio se Peter Teeley, koji je kao predstavnik SAD-a govorio na Svjetskom summitu UN-a o djeci koji je 1990. održan u sjedištu UN-a u New Yorku.
Taj bi summit, kako neki misle, mogao konačno sve to promijeniti. Prisustvovali su mu najviši dužnosnici, uključujući 71 poglavara države, iz 159 zemalja. Zajedno su predstavljali 99 posto svjetske populacije. Prisutno raspoloženje sažeto je izrazio Mihail Gorbačov, koji je rekao: “Čovječanstvo više ne može podnositi činjenicu da svake godine umiru milijuni djece.”
U danima koji su prethodili summitu, svijet je pokazao svoju potporu. Doslovno su se stotine nacionalnih i lokalnih sastanaka, seminara, tečajeva i debata usredotočile na udes djece. Preko milijun ljudi u 80 zemalja upalilo je svijeće kako bi simboliziralo svoju nadu da bi svijet, usprkos problemima i opasnostima koje leže pred njim, mogao biti učinjen boljim mjestom.
Završni dan summita bio je od strane UNICEF-a (Fonda Ujedinjenih naroda za pomoć djeci) pozdravljen kao “vjerojatno u povijesti najznačajniji dan za djecu svijeta”. Otkud takav entuzijazam? Jer su svjetski vođe usvojili konkretan “Plan djelovanja” da bi smanjili patnje i smrt djece po cijeloj Zemlji.
Kao što je svima poznato, povijest konferencijaške diplomacije prepuna je prekršenih obećanja. Međutim, mnogi su osjetili nov duh iskrenosti i suradnje kao posljedicu svršetka hladnog rata. James Grant, izvršni direktor UNICEF-a s entuzijazmom je rekao: “Poglavari država i vlada poduzeli su, u biti, prvi korak prema ostvarenju dobrobiti za sve ljude — kako za ‘odraslu djecu’ tako i za djecu — kao središnjem cilju razvoja u novom svjetskom poretku.”
Doista, u godini nakon summita većina je nacija već zacrtala nacionalne planove kako bi provela odluke summita. To je direktora Granta navelo da kaže: “Sada vidimo vrlo realan izgled da će se do 2000. godine postići zdravlje za svu djecu.”
No, kakvo je zapravo jadno stanje djece, koje je sramotna obiteljska tajna cijelog svijeta, a koju su razotkrili internacionalni mediji? Postoji li sada, u posthladnoratovskoj atmosferi međunarodne suradnje, zdrav razlog za vjerovanje da će Ujedinjeni narodi predvoditi u čudesnom novom svjetskom poretku? Možemo li se realno nadati svijetloj budućnosti za našu djecu? U iduća dva članka razmatrat će se ta pitanja.