“Grad koji bješe pun naroda”

TOKYO, São Paulo, Lagos, Mexico City i Seoul odgovaraju ovom opisu, iako nijedan od njih nije bio onaj o kojem je govorio biblijski prorok Jeremija. On je ukazivao na Jeruzalem kratko vrijeme nakon njegovog uništenja od strane Babilonaca 607. pr. n. e. (Plač Jeremijin 1:1).

Uz sadašnju svjetsku populaciju od oko pet i pol milijardi ljudi, nije teško pronaći gradove pune naroda. Očigledan trend u proteklih pola stoljeća jest trend prema veličini. Dok je 1950. samo 7 urbanih centara na svijetu imalo pet milijuna stanovnika, procjenjuje se da će do početka sljedećeg stoljeća najmanje 21 grad imati preko deset milijuna stanovnika, uključujući 5 gradova koji su gore spomenuti.

Kako su tako narasli?

Megagradovi nastaju kad se stanovnici sela presele u grad u potrazi za poslom i kad se stanovnici grada odsele iz centra grada u potrazi za prostranijom i ugodnijom okolinom, iz koje onda svaki dan putuju na posao automobilom, autobusom ili vlakom. Ta predgrađa, zajedno sa svojim matičnim dijelom grada, uskoro počnu formirati velegradsko područje.

Neki megagradovi postali su takvi još kao “tinejdžeri”. Tenochtitlán — danas ga nazivamo Mexico City — osnovan je oko 1325. Do 1519, kad su stigli Španjolci, taj glavni grad Aztečkog Carstva već je imao populaciju koja se možda približavala broju od 300 000.

Međutim, kao što ljudi znaju dobiti na težini nakon svoje 40. godine, drugi gradovi su se proširili tek u poodmakloj dobi. Seoul, mjesto održavanja Olimpijskih igara 1988, ima korijene koji sežu do pretkršćanskih dana, ali prije nekih 50 godina njegov je broj stanovnika još uvijek bio tek deseti dio onoga što je danas. Sada ga domom naziva gotovo četvrtina od 43 milijuna stanovnika te zemlje.

Poput Seoula, i ime Tokya znači “glavni grad”. Zapravo, u slučaju Tokya, “istočni glavni grad”. Prvobitno ime Edo 1868. je promijenjeno u Tokyo kad je ulogu glavnog grada dobio od zapadnije smještenog grada Kyotoa. Područje oko Edoa bilo je nastanjeno već u pretkršćanskim vremenima, ali temelj za današnji megagrad nije položen sve do 1457, kad je jedan moćan ratnik izgradio dvorac na tom mjestu. Grad je osnovan tokom 17. stoljeća, a sredinom 1800. populacija je daleko nadmašila milijun stanovnika. Tokyo je vrlo suvremen grad, a nekada se govorilo da se diči sa više neonskih svjetala nego ijedan drugi grad na svijetu.

Jedan drugi jednako moderan megagrad koji zrači mladenačkim šarmom je São Paulo u Brazilu. Sa širokim avenijama i modernističkim neboderima, izgleda iznenađujuće mlado za svoje godine, budući da su ga 1554. utemeljili portugalski isusovački misionari. Sada tokom siječnja, njegovi stanovnici — Paulistanos — slave njegovu 440. godišnjicu. São Paulo je ostao prilično malen sve do 1880-ih, što je približno vrijeme kad je novac od brazilske novorođene industrije kave počeo služiti kao magnet za emigrante iz Evrope i kasnije iz Azije.

Portugalci su imali udio i u razvijanju jednog megagrada u Nigeriji. Naravno, davno prije nego što su Evropljani došli krajem 15. stoljeća, na području Lagosa je obitavao jedan od najbrojnijih i najurbaniziranijih tropskih naroda Afrike pretkolonijalnih vremena, pleme Joruba. Grad je bio istaknuto tržište robova sve do sredine 1800-ih. Godine 1861. anektirala ga je Britanija, a 1914. postao je glavni grad onoga što je tada bila britanska kolonija.

“Veliko nije više bolje”

Veličina ima prednosti. Općenito govoreći, što je veći grad, veće su i šanse da će njegovi građani moći živjeti bogatim društvenim i kulturnim životom. Ekonomski faktori također idu na ruku veličini, budući da velika populacija pruža veće tržišne i poslovne mogućnosti. Poput snažnog magneta, ekonomske blagodati gradova privlače ljude koji traže obećanu zemlju. Ali kad ne uspiju pronaći posao i završe živeći u slamovima, možda prosjačeći kako bi preživjeli, ili kad zbog pomanjkanja odgovarajućih stanova žive kao beskućnici, kako samo brzo nastupaju razočaranje i ogorčenost!

Časopis National Geographic tvrdi da je preveliko jednostavno pre veliko, navodeći: “Ne prije mnogo godina, gradovi su ponosno skretali pažnju na svoj rast. Veliko je bilo dobro, a najveći gradovi hvalili su se svojim rangom u svijetu. Ali veliko nije više bolje. Danas biti kandidat za titulu ‘najvećeg grada na svijetu’ jest kao kad bi se zdravoj mladoj osobi reklo da ima ozbiljnu bolest. To se može izliječiti, ali se ne može ignorirati.”

Spriječiti ljude da ne hrle u gradove u neprihvatljivom broju gotovo je nemoguć zadatak. Zato megagradovi pokušavaju udovoljiti izazovu na druge načine, možda gradeći red za redom sivih, monotonih stambenih zgrada, podižući nebodere koji se pružaju sve više i više u nebesa, ili se okrećući potpuno novim konceptima. Japanske građevinske kompanije, naprimjer, sada eksperimentiraju s idejom da izgrade velike komplekse pod zemljom, gdje bi milijuni ljudi mogli raditi, kupovati, pa čak i živjeti. “Podzemni grad više nije san”, kaže jedan građevinski direktor, “očekujemo da će se to zapravo ostvariti početkom sljedećeg stoljeća.”

Čak i sa fizičkog stajališta, veliko nije uvijek bolje. Nesreće mogu udariti — i udaraju — svugdje. Ali kad udare gradove, uništavanje života i imovine je potencijalno veće. Za ilustraciju: Tokyo je pretrpio teške katastrofe, i prirodne i one koje je prouzročio čovjek. Godine 1657. oko 100 000 ljudi je nestalo u kobnom požaru, 1923. gotovo isti broj ljudi poginuo je u pogubnom potresu i požaru, a moguće je da je čak četvrt milijuna ljudi poginulo za vrijeme snažnih bombardiranja na kraju drugog svjetskog rata.

Svjetski problemi se odražavaju u njegovim gradovima — zagađenje gradova i prometna zakrčenost. Oba problema zorno predočava Mexico City, koji je jednom opisan kao “tipičan primjer urbane katastrofe”. Preko tri milijuna vozila guši ulice. To, zajedno s tvornicama koje predstavljaju više od polovice ukupne meksičke industrije, stvara takvu dnevnu dozu zagađenja da se, prema izvještaju iz 1984, “samo disanje smatra ekvivalentom pušenju dvije kutije cigareta dnevno”.

Naravno, Mexico City nije usamljen primjer. Koji moderan industrijalizirani grad nema vlastito zagađenje i prometnu zakrčenost? U Lagosu se gužva u vrijeme najvećeg prometa naziva “vozi-polako”, što je sasvim odgovarajuće. Grad se rasprostire na četiri glavna otoka; mostovi sa kopna ne mogu podnijeti sve veći broj vozila koja začepljuju ulice, praktički dovodeći promet do mrtve točke. Knjiga 5000 Days to Save the Planet iznosi razmišljanje: “Skoro da je došlo vrijeme kad će biti brže ići pješice.” Skoro?

Problemi koji su još ozbiljniji

Megagradove muče i problemi koji su još ozbiljniji. Osim nedovoljnih stambenih prostora, prenatrpanih škola i bolnica u kojima ima premalo radnika, uključeni su i psihološki aspekti. Dr. Paul Leyhausen, vodeći njemački etolog, tvrdi da je “velik broj neuroza i socijalnih neprilagođenosti, djelomično ili potpuno, direktno ili indirektno, prouzročen prenapučenošću”.

Megagradovi lišavaju svoje građane osjećaja zajedništva, pretvarajući grad u bezličnu masu brojaka. Okružen stotinama susjeda, gradski stanovnik može biti usamljen, može čeznuti za prijateljima i drugovima koje nigdje ne može pronaći. Osjećaj otuđenosti koji stvara ta situacija postaje opasan kad prouzroči da se višenacionalne populacije raspadnu na rasne ili etničke grupe. Ekonomske nejednakosti ili diskriminacijski postupci — stvarni ili zamišljeni — mogu dovesti do katastrofe, u što se 1992. osvjedočio Los Angeles kad su izljevi rasnog nasilja doveli do više od 50 poginulih i 2 000 ozlijeđenih.

Najveća opasnost povezana s gradskim životom je njegova tendencija da istisne duhovnost. Gradski život je skup, tako da oni koji tamo žive lako mogu biti rastrzani tjeskobnim životnim brigama. Nigdje drugdje nema toliko mnogo lako dostupnih stvari koje bi skrenule ljude i navele ih na zanemarivanje onoga što ima stvarnu i trajnu važnost. Nigdje drugdje mogućnosti za zabavu — dobru, lošu i nepristojnu — nisu tako velike. Baš takvo pomanjkanje duhovnosti osudilo je na propast Jeruzalem, grad pun naroda o kojem je govorio Jeremija.

Poput popravljanja aviona u letu

S obzirom na tako silne poteškoće, 5000 Days to Save the Planet zaključuje da “zadatak omogućavanja pristojnog životnog standarda za današnje stanovnike gradova, ne računajući one budućih generacija, postavlja naizgled nepremostive probleme”. Već samo udovoljavanje sadašnjim zahtjevima “stavlja nesnosno breme na okolinu i društvo”. A gledajući u budućnost, knjiga primjećuje: “Očekivati da će ih se riješiti, sada kad su gradovi narasli i imaju trostruko veći broj stanovnika, jednostavno je građenje kula u zraku.”

Nema sumnje, gradovi su u nevolji. A megagradovi, zbog svoje veličine, još su i više! Njihove su bolesti pridonijele tome da se cijeli svijet položi na njegovu samrtnu postelju. Ima li lijeka na vidiku?

Megagradovi utječu na nas. Čak i manji gradovi mogu na nas vršiti utjecaj, neki na način koji je potpuno neproporcionalan njihovoj veličini. Za primjere toga, pogledajte daljnje gradove koje ćemo razmotriti u našem sljedećem broju.

[Slika na stranici 25]

Lagos, pun naroda