‘To je samo privremeno!’ — moj život s bubrežnom bolesti

Još se sjećam tog dana početkom siječnja 1980, kao da je bio jučer. Majka me zamolila da odem u trgovinu po kruh, no baš kad sam izlazio iz kuće zazvonio je telefon. Moj je liječnik nazvao da bi nam rekao kakvi su nalazi mojih laboratorijskih pretraga. Mama je najednom briznula u plač. Između jecaja, saopćila mi je loše vijesti. Bubrezi mi polako otkazuju. Preostala mi je još godina, a najviše dvije godine, funkcionalne sposobnosti bubrega. Liječnik je bio u pravu — godinu dana kasnije već sam bio na hemodijalizi.

RODIO sam se 20. svibnja 1961, kao prvo od šestero djece. Kada sam imao oko šest mjeseci, majka je primijetila krv u urinu na mojim pelenama. Nakon opsežnih pretraga, postavljena je dijagnoza mog stanja: Alportov sindrom, rijetka urođena anomalija. Muškarcima koji boluju od te bolesti nakon nekog vremena iz nepoznatih razloga obično otkaže funkcija bubrega. Moji roditelji i ja nismo znali za to, tako da se nismo zabrinjavali oko bubrežne bolesti.

A onda sam u ljeto 1979. primijetio da jutrom u ustima imam zadah po amonijaku. Nisam tome obraćao naročitu pažnju, no potom sam se počeo osjećati iscrpljeno. Mislio sam da naprosto nisam u formi, pa se nisam obazirao na umor. U prosincu sam obavio godišnji liječnički pregled, a u siječnju sam primio gore spomenuti telefonski poziv.

Dok sam se vozio prema trgovini — naposljetku, majci je ipak trebao kruh — bio sam izvan sebe od šoka. Nisam mogao vjerovati da mi se takvo što događa. “Tek mi je 18 godina!” govorio sam kroz suze. Skrenuo sam ustranu i zaustavio automobil. Počeo sam shvaćati silan teret onoga što mi se dešava.

“Zašto baš meni?”

Sjedeći tako na rubu ceste, počeo sam plakati. Dok su mi suze tekle niz lice, izletilo mi je: “Bože, zašto baš meni? Zašto baš meni? Molim te, nemoj dopustiti da mi otkažu bubrezi!”

Dok su prolazili mjeseci te 1980, osjećao sam se sve bolesnije; a moje su molitve postale očajnije i pune suza. Do konca godine, već mi se događalo da padnem u nesvijest i često sam povraćao zbog toga što su mi se u krvi nakupljale toksične otpadne tvari, koje moji bolesni bubrezi nisu izlučivali. U studenom sam otišao na posljednje kampiranje s prijateljima. No bilo mi je tako loše da sam cijeli vikend prosjedio u automobilu, dršćući od zime. Nisam se mogao ugrijati ma što radio. Konačno se u siječnju 1981. dogodilo ono neminovno — bubrezi su mi potpuno otkazali. Da nisam počeo s hemodijalizom, umro bih.

Život na hemodijalizi

Nekoliko mjeseci prije toga naš obiteljski liječnik rekao mi je za jednu novu vrstu hemodijalize bez upotrebe igala, koja pročišćuje krv unutar tijela. Ta se metoda zove peritonejska dijaliza (PD). Odmah mi se svidjela, budući da imam snažnu averziju prema iglama. Ta metoda postala je djelotvorna alternativa nekim pacijentima koji odlaze na hemodijalizu.

Zapanjujuće je da naše tijelo ima stijenku koja može funkcionirati kao umjetni bubreg. Potrbušnica (peritoneum) — glatka prozirna stijenka koja tvori opnu kojom su obavijeni probavni organi — može se koristiti kao filter za pročišćavanje krvi. Unutarnja strana te stijenke oblaže prostor koji se zove potrbušna šupljina. Potrbušnica izgleda poput prazne vreće, stiješnjene između organa trbušne šupljine.

PD funkcionira na sljedeći način: U potrbušnu se šupljinu preko katetera (cijevi) koji je kirurškim zahvatom ugrađen u donji dio trbušne šupljine stavlja specijalna otopina za dijalizu. Ta otopina sadrži dekstrozu i posredstvom osmoze se preko potrbušnice iz krvi izvlače otpadni produkti i višak tekućine i dovode se u otopinu za dijalizu koja se nalazi u potrbušnoj šupljini. Otpadni produkti koji bi se inače uklonili putem mokraće sada se nalaze u otopini za dijalizu. Četiri puta dnevno morate izvršiti izmjenu — izvaditi staru tekućinu i napuniti šupljinu čistom. Postupak izmjene traje oko 45 minuta. To je u neku ruku kao izmjena ulja na automobilu — ispustite staro i zamijenite ga novim da biste si produžili život i da bi vas tijelo što bolje služilo!

Početkom siječnja 1981. u desni donji dio trbušne šupljine ugrađen mi je neophodni kateter. Potom sam prošao dvotjednu obuku o primjeni PD metode. Ne izvrši li se postupak kako treba, uz primjenu striktnih aseptičkih postupaka, može se oboljeti od peritonitisa — teške i potencijalno smrtonosne upale potrbušnice.

U ljeto 1981, nekih šest mjeseci nakon što sam započeo s PD-om, roditelji su primili još jedan telefonski poziv koji će ostaviti dubok trag u mom životu.

Potraga za novim bubregom

Od siječnja 1981. bio sam na državnoj listi čekanja za presađivanje bubrega.a Nadao sam se da će se s presađivanjem bubrega moj život vratiti u prijašnje stanje. Nisam ni slutio što mi tek predstoji!

Sredinom kolovoza telefonskim putem saznali smo da je pronađen davalac bubrega. Kada sam oko 22 sata stigao u bolnicu, uzeta mi je krv kako bi se provjerilo jesam li kompatibilan primalac transplantata. Bubreg je darovala obitelj jednog mladića koji je ranije tog dana poginuo u jednoj nesreći.

Operacija je bila zakazana za sljedeće jutro. Prije nego što se moglo pristupiti operaciji, valjalo je riješiti jedno važno pitanje, budući da sam Jehovin svjedok i da mi biblijski školovana savjest ne dopušta da prihvatim transfuziju krvi (Djela apostolska 15:28, 29). Te prve noći posjetio me anesteziolog. Nagovarao me da pristanem na to da, zlu ne trebalo, krv bude pri ruci u operacijskoj sali. Nisam pristao na to.

“A što da napravim ako dođe do komplikacija? Da te pustim da umreš?” pitao je.

“Učinite sve drugo što morate učiniti, samo mi ne smijete dati krv, ni u kom slučaju.”

Kad je on otišao, došli su kirurzi. S njima sam razgovarao o istom pitanju i oni su, na moje veliko olakšanje, pristali operirati bez krvi.

Troipolsatna operacija prošla je bez komplikacija. Kirurg je rekao da sam izgubio vrlo malo krvi. Kada sam se probudio u šok-sobi, postao sam svjestan triju stvari — najprije gladi i žeđi, a potom boli! No sve je to postalo nevažno kada sam na podu ugledao vrećicu koja se punila roskasto-žutom tekućinom. To je bila mokraća iz mog novog bubrega. Konačno sam počeo izlučivati mokraću! Bio sam presretan kad su mi iz mjehura izvadili kateter, tako da sam mogao mokriti kao svi drugi ljudi.

Međutim, moja je radost bila kratkog vijeka. Nakon dva dana saopćili su mi žalosne vijesti — moj novi bubreg ne funkcionira. Morat ću se vratiti na hemodijalizu u nadi da će novi bubreg tako dobiti na vremenu i “proraditi”. Nekoliko sljedećih tjedana nastavio sam s hemodijalizom.

Sada je bila sredina rujna i u bolnici sam proveo već gotovo mjesec dana. Bolnica je bila 80 kilometara od kuće, tako da su me moja kršćanska braća i sestre teško mogli posjećivati. Jako mi je nedostajala moja skupština. Dobivao sam kasete snimljene na skupštinskim sastancima, no kada bih ih slušao, nešto bi me steglo u grlu. Proveo sam mnoge samotne sate razgovarajući s Jehovom Bogom u molitvi, moleći ga za snagu da bih ustrajao. Tada to nisam znao, no predstojali su mi još teži ispiti.

Ne bojim se umrijeti

Prošlo je šest dugih tjedana od presađivanja bubrega i sada je uistinu postalo očito da je moje tijelo odbacilo bubreg. Trbuh mi je bio nakaradno nadut; liječnici su mi rekli da se odbačeni bubreg mora izvaditi. Opet je iskrsnulo pitanje krvi. Liječnici su objasnili da je ovaj put zbog jako loše krvne slike operacija čak opasnija. Strpljivo, ali odlučno, razložio sam im svoj biblijski stav, tako da su naposljetku pristali napraviti operaciju bez krvi.b

Nakon operacije stvari su jako brzo krenule nizbrdo. Dok sam bio u šok-sobi, pluća su mi se počela puniti tekućinom. Nakon što sam čitavu noć proveo na intenzivnoj hemodijalizi, osjećao sam se malo bolje. No nakon dva dana pluća su mi se opet napunila tekućinom. Slijedila je još jedna noć hemodijalize. Ne sjećam se puno što se događalo te noći, no usjeklo mi se u pamćenje to da je otac sjedio pokraj mene i govorio: “Lee, udahni još jednom! Hajde. Možeš ti to! Udahni još jednom. Fino, samo nastavi disati!” Bio sam jako umoran, umorniji nego ikada. Samo sam htio da se sve to okonča i da se probudim u Božjem novom svijetu. Nisam se bojao smrti (Otkrivenje 21:3, 4).

Sljedećeg jutra nalazio sam se u kritičnom stanju. Moj hematokrit, postotak crvenih krvnih stanica u krvotoku, pao je na 7,3 mililitra — a normalan je preko 40! Liječnici nisu optimistički gledali na moje stanje. Stalno su me nagovarali da pristanem na transfuziju krvi koja je, prema njihovim riječima, bila od presudne važnosti za moj oporavak.

Bio sam premješten na odjel za intenzivnu njegu, a potom mi je hematokrit pao na 6,9. No zahvaljujući mojoj majci hematokrit mi je polako počeo rasti. Ona je kod kuće u mikseru pripremala napitke od namirnica bogatih željezom i donosila mi ih. Čak ih je sa mnom pila da bi me ohrabrila. Majčinska ljubav prema djeci nešto je predivno.

Kada sam sredinom studenoga bio otpušten iz bolnice, hematokrit mi je bio 11 mililitara. Početkom 1987. počeo sam uzimati EPO (eritropoetin), sintetički hormon koji stimulira koštanu srž na emitiranje novih crvenih krvnih stanica u krvotok, pa mi se sada hematokrit popeo na oko 33 mililitra.c

‘Lee, to je samo privremeno!’

Daljnje velike operacije uslijedile su 1984, 1988, 1990, 1993, 1995. i 1996. — sve zbog nefunkcioniranja mojih bubrega. Živeći tolike godine s bubrežnom bolešću, tješio sam se jednom mišlju: ‘To je samo privremeno.’ Ma kakvi bili naši problemi, tjelesni ili kakvi drugi, bit će riješeni pod Božjim Kraljevstvom u dolazećem novom svijetu (Matej 6:9, 10). Kad god se suočim s nekim novim izazovom i počnem se osjećati deprimirano, samo si kažem: ‘Lee, to je samo privremeno!’ i to mi pomaže da sagledam stvari u pravom svjetlu. (Usporedite 2. Korinćanima 4:17, 18.)

Godine 1986. čekalo me najveće iznenađenje — oženio sam se. Mislio sam da se nikada neću oženiti. ‘Tko bi se uopće poželio udati za mene?’ mislio sam. A onda je došla Kimberly. Vidjela me onakvog kakav sam u svojoj nutrini, a ne izvana, kao čovjek koji propada. Shvatila je i to da je moje stanje samo privremeno.

Kimberly i ja vjenčali smo se 21. lipnja 1986. u našoj mjesnoj Dvorani Kraljevstva u Pleasantonu (Kalifornija). Budući da je moja bolest nasljedna, odlučili smo da nećemo imati djecu. No i to je vjerojatno privremeno. U Božjem novom svijetu voljeli bismo imati djecu, ako to bude Jehovina volja.

Sada imam prednost služiti kao starješina u skupštini Highland Oaks u Kaliforniji, a Kimberly služi kao punovremeni evangelizator. Danas sam osrednjeg zdravlja; muka koju sam proživio 1981. upropastila mi je tijelo i oduzela mi puno snage. U međuvremenu je moja sestra oboljela od lakšeg oblika Alportovog sindroma, a dvojici moje braće koja boluju od te bolesti bubrezi su prestali funkcionirati, pa su sada na hemodijalizi. Moja druga dva brata veoma su zdrava.

Ja sam još uvijek na peritonejskoj dijalizi i cijenim to što mi omogućava kretanje. U budućnost gledam s nadom i pouzdanjem jer su današnji problemi — između ostalog i bubrežne bolesti — ipak samo privremeni. (Ispričao Lee Cordaway.)

[Bilješke]

[Grafički prikaz na stranici 13]

Način funkcioniranja peritonejske dijalize

Jetra

Vijuge tankog crijeva

Kateter (prima čistu otopinu; ispušta onu staru)

Potrbušnica

Potrbušna šupljina

Mjehur

[Slika na stranici 12]

S mojom ženom, Kimberly