‘Kad sam slaba, onda sam jaka’

ODRASLA sam u malom gradiću sjeverno od San Francisca (Kalifornija), koji se zove Petaluma. Moja je mama donekle bila religiozna, ali moj tata nije baš vidio veliki smisao u religiji. Ja sam oduvijek vjerovala u stvoritelja — samo nisam znala tko je on.

Rasla sam kao sretno dijete. Kako li se rado prisjećam tih bezbrižnih dana u kojima sam uživala! Nisam ni slutila da se neke stvari događaju u mom tijelu koje će mi uvelike ograničiti slobodu. Sjećam se, bilo je to 1960. godine, u zadnjoj godini srednje škole, kad sam svojoj najboljoj prijateljici govorila o tome da osjećam bol u nekoliko prstiju.

Uskoro su me počele boljeti noge i to tako jako da me mama odvela u bolnicu u San Franciscu, gdje sam ostala oko šest dana. Bilo mi je tada 18 godina, a rezultati testova pokazali su da bolujem od reumatoidnog artritisa. Počela sam primati injekcije zlatnog natrijevog tiosulfata, potom prednizona, a iza toga neku drugu vrstu kortizona. Ove lijekove uzimala sam sveukupno 18 godina, i u svakom pojedinom slučaju lijek bi mi nekoliko godina ublažavao bol, no potom bi postupno izgubio djelovanje pa bih nastavila uzimati sljedeći. Budući da sam neprestano osjećala bol, počela sam očajnički tražiti drugačiju vrstu medicinske pomoći. Otkrila sam neke alternativne metode liječenja koje su mi donekle pomogle. Sada, srećom, ne osjećam toliku bol koliku sam prije osjećala u fazama kad je bolest puno brže napredovala mojim tijelom.

Jednog dana 1975. godine moj je sin slučajno naišao na dnevnik koji je mama vodila o meni dok sam bila beba. Otkrila sam da me liječnik kad sam imala šest mjeseci zbog povećanog timusa počeo liječiti putem rendgenskog zračenja. Vjerujem da bi zračenje koje mi je odredio u ranom djetinjstvu moglo biti odgovorno za stanje u kojem se danas nalazim. Ako je to tako, kakva li je užasna greška to bila!

Udala sam se 1962. godine. Godine 1968, dok je bolest prolazila rane faze, moj suprug Lynn i ja radili smo zajedno u pekari čiji smo bili vlasnici. Ustajali bismo u 4.00 ujutro i moj bi suprug napravio tijesto, a potom bi ponekad zadrijemao na vrećama brašna dok bi se kruh pekao. Kruh bismo izrezali i upakirali, a potom bi ga Lynn isporučio. Jedan je agent osiguranja povremeno svraćao u pekaru i govorio nam o Božjem obećanom Kraljevstvu. Sviđalo nam se to što smo čuli, ali bili smo previše zaposleni. Broj naših mušterija je rastao, pa smo postali još više opterećeni svjetovnim poslom. Na našu radost, otkupila nas je jedna druga pekara! Lynn je počeo raditi za njih, a ja sam počela raditi u frizersko-kozmetičkom salonu. Međutim, budući da se artritis pogoršao mogla sam raditi samo tri dana u tjednu, no na koncu sam morala u potpunosti prekinuti s poslom.

Tijekom tog perioda, jedna je Jehovina svjedokinja redovito dolazila na naša vrata i nudila mi časopise Kulu stražaru i Probudite se! Uvijek sam joj dala prilog i uzela časopise, misleći da joj radim uslugu. Nakon što bi ona otišla, časopise bih držala nekoliko dana na polici a da ih nisam ni otvorila, a potom bi ih uvijek netko od nas bacio. Baš je šteta što smo tako postupali jer sada cijenimo njihovu duhovnu vrijednost. Međutim, u to vrijeme religiozne stvari jednostavno nisu izgledale kao nešto jako bitno.

Svjesni svoje duhovne potrebe

Jedne večeri moj suprug i ja razgovarali smo o tome kako u životu mora postojati nešto više od jela, spavanja i teškog rada. Počeli smo tragati za duhovnošću koja nam je nedostajala u životu. Usmjerili smo svoju pažnju na malu crkvu na kraju ulice, ali tamo nismo uspjeli pronaći duhovnu okrepu kojoj smo se nadali. Članovi crkve govorili su uglavnom o mjesnim problemima.

Svjedokinja koja je donosila časopise već je dolazila oko godinu dana, ali ja sam i dalje jednako postupala sve dok konačno nisam pročitala izdanje Probudite se! od 8. listopada 1968 (engl.), s naslovom “Je li kasnije nego što mislite?” Dopalo mi se to što sam pročitala i na sreću, i na mog je supruga to djelovalo na isti način. Počeli smo proučavati i upijati istinu kao spužve. Gorljivo smo prihvaćali sve predivne stvari koje smo učili. Godine 1969. krstili smo se.

Nakon nekog vremena postalo mi je teško ustajati i sjedati, a još teže hodati. Morala bih nasilu savijati koljena kako bih mogla ući u auto i izići iz njega. Naučila sam živjeti s ograničenjima i boli zbog koje sam jako često plakala. Onda bih stavila malo šminke i otišli bismo na sastanak ili u službu propovijedanja. Hodala sam od vrata do vrata dokle god sam mogla. Nastojala sam da svaki tjedan jedanput ili dvaput otiđem u službu propovijedanja, sve dok mi zbog ukočenosti i boli u koljenima i stopalima to više nije bilo moguće. Često sam se plašila da ću pasti i da neću moći ustati. Osjećam olakšanje kad razgovaram s Jehovom. Ponekad mu se obraćam sva u suzama.

Međutim, pronaći utjehu u suzama nije uvijek bilo moguće. Kod osobe koja pati od reumatoidnog artritisa može se pojaviti i suhoća očiju. Bilo je trenutaka kad su mi oči bile toliko suhe da mi je bilo teško čitati. Kad se to događalo, slušala bih biblijske kasete. Često sam hodala zatvorenih očiju budući da su mi očni kapci pri pomicanju grebli oči. Kao da sam bila slijepa. Ponekad sam svakih pet minuta morala stavljati umjetne suze u oči. Što je još gore, morala sam stavljati mast u oči i držati ih zamotane zavojem pet ili šest dana sve dok se stanje ne bi popravilo. Ostati radostan nije jednostavan zadatak kad se netko bori s dugotrajnom bolešću za koju nije razumno očekivati da će nestati u ovom sustavu.

Godine 1978. morala sam pribjeći upotrebi invalidskih kolica. Bilo mi je teško donijeti tu odluku. Odgađala sam je dokle god sam mogla, ali više nisam imala izbora. Znala sam da će taj dan jednom doći, ali nadala sam se da će Božji novi svijet doći prije. Lynn je kupio visoka specijalno izrađena kolica s pet kotača koji se mogu okretati oko vlastite osovine. Pomoću njih mogla sam se guranjem kretati po kući.

Bilo mi je užasno teško dohvatiti nešto, budući da nisam mogla jako ispružiti ruku, a svojim zgrčenim i iskrivljenim prstima nisam mogla dobro uhvatiti stvari. Zato bih tada koristila svoj štap “grabilicu”. Pomoću nje mogu podignuti stvari s poda, otvoriti kuhinjski ormar i izvaditi zdjelu ili pak izvaditi nešto iz hladnjaka. Kako sam stekla nove vještine sa svojim štapom “grabilicom” tako sam u stanju obavljati i neke kućanske poslove. Mogu kuhati, prati suđe, glačati i slagati odjeću te brisati pod. Osjećam izvjestan ponos zbog toga što se moje sposobnosti poboljšavaju i sretna sam da još uvijek mogu pomagati u nekim kućanskim obavezama. Međutim, za ono što sam nekad bila u stanju učiniti u nekoliko minuta sada su mi potrebni sati.

Svjedočenje telefonom

Iako mi je trebalo vremena, na kraju sam skupila hrabrost da pokušam svjedočiti telefonom. Nisam vjerovala da ću to moći, ali sada zaista uživam u tome a postigla sam i neke dobre rezultate. Na moje veliko iznenađenje, to je slično odlasku od vrata do vrata, u tom smislu što sam u mogućnosti razgovarati s ljudima o Jehovi i njegovim naumima.

Jedna od prezentacija koje koristim počinje ovako: “Dobar dan, je li to gosp. — —? Ja sam gđa Maass. Razgovaram samo nakratko s ljudima pa ako imate nekoliko minuta rado bih i s vama razgovarala. (Tipičan je odgovor: “O čemu se radi?”) Zastrašujuće je vidjeti to što se danas događa u svijetu, zar ne? (Dozvolim komentar.) Htjela bih vam prenijeti ovu biblijsku misao koja nam daje pravu nadu za budućnost.” Potom čitam Gospodinovu molitvu i po mogućnosti 2. Petrovu 3:13. Neke posjete predala sam drugim kršćanskim sestrama ili Lynnu da nastave razgovor umjesto mene.

Tijekom godina vodila sam mnoge ugodne razgovore, a onima koji su pokazali interes mogla sam poslati brošure, časopise i knjige. Neki su počeli proučavati Bibliju preko telefona. Jedna gospođa s kojom sam razgovarala rekla je da smatra kako je dovoljno da sama proučava. Ali nakon nekoliko razgovora, složila se da dođe k nama kako bi proučavala Bibliju, budući da sam joj rekla za svoje okolnosti.

Jedan drugi put kad sam nazivala ljude, s poruke na telefonskoj sekretarici saznala sam novi broj. Iako uvijek nazivam samo mjesne brojeve, a ovo nije bio broj u okviru mjesnog područja, ipak sam se osjećala ponukanom da nazovem taj broj. Nakon što je neko vrijeme razgovarala sa mnom, gospođa koja je podigla slušalicu rekla je da su ona i njen suprug željeli doći u doticaj s ljudima koji su zaista kršćani. Stoga smo Lynn i ja otišli k njima u posjet, a oni su oko sat vremena udaljeni od nas, da bi s njima proučavali.

Još uvijek pronalazim radost i sreću u tome da razgovaram s drugima o Jehovi i o njegovom obećanju o novim nebesima i novoj zemlji, u kojima pravednost treba stanovati. Nedavno mi je žena s kojom kontaktiram već nekoliko mjeseci rekla sljedeće: “Kad god razgovaram s vama, uviđam da stječem sve veću spoznaju.” Znam da spoznaja koju dijelim s drugima vodi do vječnog života i da proizvodi radost koja može isijavati čak i iz osobe koja je ovakav invalid kao ja. Ponekad mogu učiniti više u službi nego u neko drugo vrijeme, ali željela bih da neprestano mogu činiti puno, puno više! Znam da Jehova zna svačije okolnosti i da cijeni ono što možemo činiti, bez obzira na to koliko bi nam malo to moglo izgledati. Često sam razmišljala o Pričama Salamunovim 27:11: “Sine moj, budi mudar i obraduj srce moje, da imam šta odgovoriti onomu ko me ruži”, i ja itekako želim biti među onima koji dokazuju da je Sotona lažac.

Prisustvovati sastancima uvijek je ohrabrujuće, iako mi je teško dotamo doći. Jehova je učinio tolike mnoge izvanredne pripreme da budemo dobro duhovno nahranjeni i ja ih želim u potpunosti iskoristiti. Kako smo samo sretni da je naše dvoje djece prigrlilo istinu! Naša kćerka Terri udala se za divnog brata i imaju četvero djece koje jako volim. Kakvu samo toplinu osjećamo oko srca kad vidimo da i naši unuci vole Jehovu! Naš sin James i njegova supruga Tuesday odlučili su služiti Jehovi u Betelu u Brooklynu, u svjetskoj centrali Jehovinih svjedoka u New Yorku.

Zemaljski raj Jehovinom snagom

Pokušavam zadržati na umu Jehovino predivno obećanje o rajskoj Zemlji. Čak i sada postoji obilje njegovih djela stvaranja u kojima se može uživati. Radujem se prekrasnom zalasku sunca. Uživam u raznovrsnom cvijeću i njegovom mirisu. Volim ruže! Nisam u mogućnosti često biti izvan kuće, ali kad mogu, u potpunosti uživam u toplini Sunčevih zraka. Zatvorim oči i zamišljam prekrasan ambijent u planinama i svoju obitelj kako uživa na širokoj livadi punoj poljskog cvijeća. Tamo je i potok koji žubori, a za svakoga ima u izobilju sočnih, slatkih lubenica! Kad god mi je to moguće, slikam stvari koje mi pomažu da mislim na obećani zemaljski Raj koji dolazi. Dok ih tako slikam, zamišljam da sam tamo. Znam da Jehova može pretvoriti u stvarnost predivne slike koje zamišljam i koje su mi sada dragocjene.

Želim zadržati na umu stavak iz Jakova 1:12 (Duda-Fućak). Stavak kaže: “Blago čovjeku koji trpi kušnju: prokušan, primit će vijenac života koji je Gospodin obećao onima što ga ljube.” Pavao je svoju bolest usporedio s ‘anđelom Sotoninim koji ga je udarao’. Molio se da Jehova ukloni smetnju koju je imao, ali mu je bilo rečeno da se Božja snaga pokazuje savršenom u njegovoj slabosti. Stoga je Pavlov uspjeh unatoč njegovoj slabosti bio dokaz Božje snage u njemu. Pavao je rekao: “Kad sam slab, onda sam jak” (2. Korinćanima 12:7-10, DF). Osjećam da ono malo što sada mogu učiniti unatoč svojim ograničenjima činim jedino Božjom snagom u meni.

Ivan je zabilježio jedan događaj koji mi pruža pravo ohrabrenje. Radi se o čovjeku koji je 38 godina bio prikovan za postelju. On bi, zajedno s drugim bolesnima, ležao pun nade uz bazen s vodom, sa snažnom željom da se u njemu osvježi. Nije mogao dotaknuti vodu, za koju je vjerovao da bi ga mogla izliječiti. Jednog dana ugledao ga je Isus i upitao ga: “Želiš li ozdraviti?” Kako bih samo rado sa suzama radosnicama odgovorila na to pitanje! “‘Ustani, uzmi svoju postelju i hodaj!’ reče mu Isus” (Ivan 5:2-9, St). Ima nas mnogo koji željno iščekujemo da čujemo takav poziv! (Ispričala Luretta Maass.)

[Slika na stranici 24]

Zamislila bih si djevojčicu koja voli ljude, i evo je, radosna hoda livadom

[Slika na stranici 25]

Kad sam bila naročito raspoložena, zamišljala bih si nestašnog dječaka na štulama i psa koji mu se vrti oko nogu

[Slike na stranici 26]

Prikupljanje telefonskih brojeva za službu propovijedanja

Telefoniranje