Kemijska sredstva — prijatelj i neprijatelj?

U životu mnoge odluke donosimo stavljajući na vagu prednosti i nedostatke. Naprimjer, mnogi ljudi kupuju automobil zbog pogodnosti koje im on donosi. No, s druge strane, moraju odvagnuti cijenu posjedovanja automobila — a to uključuje osiguranje, registraciju, pad vrijednosti — i njegovog održavanja u voznom stanju. Također moraju uzeti u obzir rizik ozljeđivanja ili smrti uslijed nesreća. Situacija je vrlo slična i sa sintetičkim kemijskim spojevima — njihove prednosti i nedostatke treba odvagnuti. Uzmimo kao primjer kemijski spoj zvan MTBE (metil tert butil eter), jedan dodatak gorivu koji ubrzava sagorijevanje i reducira automobilske ispušne plinove.

U mnogim je gradovima Sjedinjenih Država, djelomice zahvaljujući MTBE-u, zrak mnogo čišći nego što je bio prijašnjih godina. No čišći zrak “ima svoju cijenu”, izvještava New Scientist. Uzrok leži u tome što MTBE može biti karcinogen, a istekao je iz desetaka tisuća podzemnih benzinskih tankova, često zagađujući podzemnu vodu. Zbog toga sada jedan grad mora kupovati 82 posto vode iz drugih izvora, na što svake godine potroši 3,5 milijuna dolara! New Scientist kaže da bi ta katastrofa “mogla postati jedna od najozbiljnijih kriza zagađene podzemne vode u SAD-u koja će potrajati godinama”.

Neka su kemijska sredstva zabranjena i potpuno povučena s tržišta zbog štetnog djelovanja po okolinu i zdravlje. ‘Ali zašto se to događa?’ možda se pitate. ‘Pa, zar nije točno da se sva nova kemijska sredstva temeljito testiraju na toksičnost prije nego što izađu na tržište?’

Problemi s testiranjima na toksičnost

Testiranje kemijskih sredstava zapravo je kombinacija znanosti i nagađanja. “Procjenitelji rizika ne znaju kako povući jasnu granicu između ‘sigurnih’ i ‘nesigurnih’ izlaganja nekom kemijskom sredstvu”, kaže Joseph V. Rodricks u svojoj knjizi Calculated Risks. To je točno čak i kad se radi o lijekovima, od kojih su mnogi proizvedeni sintetičkim putem. “Čak i najpreciznije testiranje”, kaže The World Book Encyclopedia, “ne može uvijek otkriti hoće li neki lijek izazvati neočekivano štetno djelovanje.”

Laboratoriji imaju određena nasljedna ograničenja. Naprimjer, oni ne mogu u potpunosti simulirati reakcije kemijskih sredstava u raznolikom i kompleksnom vanjskom svijetu. Svijet izvan laboratorija obiluje stotinama, čak i tisućama, različitih sintetičkih kemijskih sredstava od kojih mnoga mogu uzajamno djelovati jedna na druge, a i na žive organizme. Neka od tih kemijskih sredstava sama po sebi su bezazlena, no ako se spoje, izvan ili unutar našeg tijela, mogu proizvesti nove, toksične spojeve. Određena kemijska sredstva postaju toksična, čak i karcinogena, tek nakon što ih tjelesni metabolizam preradi.

Kako procjenitelji rizika pokušavaju odrediti sigurnost nekog kemijskog sredstva s obzirom na te izazove? Standardna je metoda davanje određene doze kemijskog sredstva laboratorijskim životinjama, nakon čega se rezultate pokuša primijeniti na ljudima. Je li ta metoda uvijek pouzdana?

Jesu li testovi na životinjama pouzdani?

Testiranje toksičnosti na životinjama, osim etičkih pitanja s obzirom na mučenje životinja, otvara još jedno pitanje. Naprimjer, različite životinje na kemijska sredstva često reagiraju sasvim različito. Jedna mala doza visokotoksičnog dioksina ubit će ženku pokusnog kunića, ali ista ta doza mora biti 5 000 puta veća da bi ubila hrčka! Čak i vrlo srodne vrste, kao što su štakori i miševi, različito reagiraju na mnoga kemijska sredstva.

Dakle, ako reakcija jedne životinjske vrste nije vjerodostojan indikator reakcije druge vrste, u kolikoj mjeri istraživači mogu biti sigurni da će ljudi s lakoćom podnijeti neko kemijsko sredstvo? Činjenica je da ne mogu biti sasvim sigurni.

Kemičari zasigurno imaju težak zadatak. Moraju ugoditi ljudima koji žele koristiti plodove njihovog rada, umiriti one koji su zabrinuti za dobrobit životinja i zadovoljiti svoju savjest činjenicom da su njihovi proizvodi sigurni. Iz tih razloga neki laboratoriji sada provode eksperimente testirajući kemijska sredstva na uzgajanim ljudskim stanicama. Međutim, vrijeme će pokazati hoće li zbog toga biti moguće s pouzdanjem garantirati sigurnost.

Kada laboratorijski testovi zakažu

Pesticid DDT, koji se još uvijek u velikoj mjeri može naći u okolini, jedan je primjer kemijskog sredstva koje je pogrešno prikazano sigurnim kada je prvi put pušteno u prodaju. Znanstvenici su kasnije saznali da se DDT u organizmu zadržava dugo vremena, što je slučaj i s drugim potencijalnim toksinima. Koje su tragične posljedice toga? Pa, hranidbeni lanac koji sačinjavaju milijuni sićušnih stvorenja, zatim ribe i na koncu ptice, medvjedi, vidre i tako dalje postaje živi lijevak, sakupljajući toksine u krajnje potrošače. U jednom slučaju, populacija gnjurca, vrsta vodene ptice, nije mogla izleći niti jedno mlado više od deset godina!

Ti su biološki lijevci toliko efikasni da se neka kemijska sredstva, iako se jedva otkrivaju u vodi, u krajnjem potrošaču sakupljaju u zapanjujućoj količini. Beluga kitovi u rijeci St. Lawrence u Sjevernoj Americi dobar su primjer toga. Kod njih je razina toksina toliko visoka da se moraju tretirati kao opasan otpad kad uginu!

Primijećeno je da se neka kemijska sredstva, koja se nalaze u mnogim životinjama, prerušavaju u hormone. A znanstvenici su tek nedavno počeli otkrivati koje podmukle toksične posljedice mogu imati ta kemijska sredstva.

Kemijska sredstva koja oponašaju hormone

Hormoni su važni kemijski glasnici u tijelu. Oni putuju kroz naš krvotok u druge dijelove našeg tijela gdje potiču ili zaustavljaju određenu funkciju, kao što su rast ili reproduktivni ciklusi. Zanimljivo je da je u nedavnoj izjavi za štampu Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) stajalo da “sve veća količina znanstvenih dokaza koja se brzo povećava” pokazuje da određena sintetička kemijska sredstva, kad se unesu u tijelo, smetaju hormonima tako što ih ili oponašaju na štetan način ili ih blokiraju.

U pitanju su kemijska sredstva koja sadrže PCB-e,a dioksine, furane i neke pesticide, uključujući i ostatke DDT-a. Ta kemijska sredstva, nazvana endokrini disruptori, mogu ometati normalan rad tjelesnog endokrinog sistema, izvora hormona.

Jedan hormon koji ta kemijska sredstva oponašaju ženski je spolni hormon estrogen. Studija objavljena u medicinskom časopisu Pediatrics pokazuje da bi sve veći porast ranog puberteta među mnogim djevojčicama mogao biti povezan s proizvodima za njegu kose koji sadrže estrogen kao i s kemijskim sredstvima iz okoline koja oponašaju estrogen.

Ako se u kritičnom razdoblju svog razvoja izlažu određenim kemijskim sredstvima, muškarci mogu doživjeti štetne posljedice. “Eksperimenti su pokazali”, kaže jedan izvještaj iz časopisa Discover, “da upotreba PCB-a u specifičnom razdoblju tokom razvoja može mužjake kornjača i krokodila pretvoriti u ženke ili ‘biseksualna’ bića.”

Osim toga, kemijski toksini slabe imunološki sustav zbog čega su životinje sklonije virusnim infekcijama. Zaista, izgleda da se virusne infekcije šire više i brže nego ikada prije, naročito među životinjama koje su u vrhu hranidbenog lanca, kao što su delfini i morske ptice.

Kada se radi o ljudima, opasnost od kemijskih sredstava koja oponašaju hormone najviše prijeti djeci. Djeca koju su rodile žene koje su u Japanu prije nekoliko godina konzumirale rižino ulje zagađeno PCB-om “bila su fizički i mentalno zaostala, imala su probleme u ponašanju, uključujući hipoaktivnost i hiperaktivnost, izrazito male penise i kvocijent inteligencije pet puta niži od prosjeka”, izvještava časopis Discover. Testovi provedeni na djeci koja su bila izložena visokoj razini PCB-a u Nizozemskoj i Sjevernoj Americi otkrili su slične teške posljedice u njihovom fizičkom i mentalnom razvoju.

WHO izvještava da s tim kemijskim sredstvima također može biti povezan porast “hormonalno osjetljivih” tumora kod muškaraca i žena, kao što su rak dojke, testisa i prostate. Isto tako, očito stalno smanjivanje prosječnog broja spermatozoida kod muškaraca, kao i njihova kvaliteta, u mnogim zemljama može biti povezano s povećanom upotrebom kemijskih sredstava. U nekim zemljama, u razdoblju od 50 godina, prosječan broj spermatozoida smanjio se za skoro 50 posto!

U prethodnom je članku citirana jedna liječnica koja je rekla da smo ‘generacija pokusnih kunića’. Izgleda da je u pravu. Istina je da su nam mnogi naši kemijski izumi donijeli koristi, no neki nisu. Zato bi bilo mudro izbjegavati nepotrebno izlaganje kemijskim sredstvima koja nam mogu štetiti. Začudo, mnogo se njih može naći u našem domu. Naš će sljedeći članak govoriti o tome što možemo poduzeti da bismo se zaštitili od kemijskih sredstava koja mogu biti opasna.

[Bilješka]

[Slika na stranici 7]

Ovi su kitovi toliko toksični da ih se tretira kao opasni otpad kad uginu

[Zahvala]

©George Holton, The National Audubon Society Collection/PR