Kolovoz

Samo će Isusovi bliski prijatelji imati koristi od njegove otkupne žrtve. Isus je rekao da će “život svoj [položiti] za prijatelje svoje” (Ivan 15:13). Vjerni Jehovini sluge koji su živjeli u pretkršćansko doba morat će nakon uskrsnuća upoznati i zavoljeti Isusa. Čak će ga i pravednici morati dobro upoznati i postati njegovi prijatelji da bi dobili vječni život (Ivan 17:3; Djela 24:15; Hebr. 11:8–12, 24–26, 31). Sretni smo što je Isus naš suradnik dok propovijedamo dobru vijest o Kraljevstvu i poučavamo ljude o biblijskoj istini. Dok je bio na Zemlji, Isus je bio učitelj. Nakon što se vratio na nebo, kao poglavar skupštine on i dalje vodi djelo propovijedanja i poučavanja. Isus vidi i cijeni trud koji ulažeš kako bi što većem broju ljudi pomogao da upoznaju njega i njegovog Oca. Ustvari, taj zadatak možemo izvršiti jedino uz Jehovinu i Isusovu pomoć (Ivan 15:4; w20.04 17:7-8).

Izrazi “kralj sjevera” i “kralj juga” prvobitno su se odnosili na političke sile koje su se nalazile sjeverno odnosno južno od izraelske zemlje (Dan. 10:14). Do Pedesetnice 33. godine Izraelci su bili Božji narod. No tada je Jehova jasno pokazao da svojim narodom smatra Isusove vjerne učenike. Stoga se većina proročanstva zapisanog u 11. poglavlju Danijela odnosi na Kristove sljedbenike, a ne na izraelski narod (Djela 2:1–4; Rim. 9:6–8; Gal. 6:15, 16). Osim toga, identitet kralja sjevera i kralja juga s vremenom se mijenjao. No tim je kraljevima nešto uvijek bilo zajedničko. Kao prvo, oni su u znatnoj mjeri utjecali na Božji narod, bilo tako da su vladali zemljom u kojoj je živjelo mnogo Božjih slugu bilo tako da su ih progonili. Kao drugo, načinom na koji su se odnosili prema Božjem narodu pokazali su da mrze pravog Boga, Jehovu. Kao treće, dva kralja međusobno su se sukobljavala te vodila borbu za prevlast i moć (w20.05 19:3-4).

Jehova postaje sve što je potrebno kako bi ispunio svoj naum. No Jehova može prouzročiti i da nesavršeni ljudi postanu što god je potrebno kako bi mu služili i izvršili ono što je naumio (Iza. 64:8). Na te načine Jehova izvršava svoju volju. Ništa ga ne može spriječiti da ostvari ono što je naumio (Iza. 46:10, 11). Cijenjenje za svog nebeskog Oca možemo produbiti tako da razmišljamo o svemu što je učinio i što mi činimo uz njegovu pomoć. Naprimjer, kad razmišljamo o čudesnim djelima stvaranja, zadivljeni smo svime što je Jehova stvorio, odnosno učinio da postane (Psal. 8:3, 4). A kad razmišljamo o tome kako Jehova nama pomaže da postanemo sve što je potrebno da bismo izvršili njegovu volju, razvijamo duboko poštovanje prema njemu. Ime Jehova doista izaziva divljenje. Ono nas podsjeća na sve divne osobine našeg nebeskog Oca, na sve što je dosad učinio i na sve što će tek učiniti (Psal. 89:7, 8; w20.06 24:6-7).

Kisik je plin koji je ljudima i mnogim drugim živim bićima neophodan za život. Procjenjuje se da živa stvorenja godišnje potroše sto milijardi tona kisika. Nakon što udahnu kisik, izdišu “otpadni” plin koji se zove ugljikov dioksid. Međutim, živa bića nikad ne potroše sav kisik niti atmosfera ikad postane prezasićena ugljikovim dioksidom. Kako je to moguće? Jehova je stvorio različite organizme – od ogromnog drveća do sićušnih algi – koji uzimaju ugljikov dioksid i proizvode kisik. Kružni tok kisika potvrđuje ono što stoji u današnjem citatu. Što nam može pomoći da još više cijenimo naš predivan planet i sve što postoji na njemu? (Psal. 115:16). Između ostalog, razmišljanje o Jehovinim djelima stvaranja. To će nas potaknuti da mu svaki dan zahvalimo na svemu dobrom što nam daje. Zahvalnost možemo pokazati i tako da se trudimo održavati svoj okoliš čistim koliko god nam je to moguće (w20.05 21:5, 7).

Jehova mudro, strpljivo i pravedno rješava sporno pitanje. Osim toga, na nebrojene je načine pokazao svoju bezgraničnu moć. A što je najvažnije, u svemu što čini jasno se očituje njegova ljubav (1. Ivan. 4:8). Jehova bez prestanka radi na posvećenju svog imena. Sotona i danas klevetama ocrnjuje Božje ime. Navodi ljude da sumnjaju u to da je Bog moćan, pravedan, mudar i pun ljubavi. Naprimjer, pokušava ih uvjeriti da naš Stvoritelj, Jehova, ne postoji. A one koji vjeruju da Bog postoji želi uvjeriti da je on nepravedan i previše zahtjevan te da su njegova mjerila prestroga. Sotona čak uči ljude da je Jehova bezdušan i okrutan Bog koji muči ljude u paklenoj vatri. Kad ljudi povjeruju u takve klevete, veća je vjerojatnost da će otići i korak dalje te odbaciti Jehovinu pravednu vlast. Sve dok ne doživi potpuni poraz, Sotona će pokušavati i tebe navesti da okreneš leđa Jehovi. Hoće li uspjeti u tome? (w20.06 23:13-15).

U mnogim skupštinama ima braće i sestara koji muku muče s učenjem novog jezika i teško im je komunicirati na tom jeziku. No ako se ne koncentriramo samo na to kako oni govore naš jezik, vidjet ćemo da oni jako vole Jehovu i žele mu služiti. Ako kod te braće i sestara vidimo takve prekrasne osobine, duboko ćemo ih cijeniti i poštovati. Nećemo im reći: “Ne trebam te” samo zato što ne govore dobro naš jezik (1. Kor. 12:21). Jako smo zahvalni Jehovi što je svakome od nas dao vrijednu ulogu u skupštini. Svi mi koji smo dio skupštine – muškarci i žene, oni koji su u braku i oni koji nisu, mladi i stari, oni koji dobro govore neki jezik i oni koji ga slabo znaju – dragocjeni smo Jehovi i jedni drugima (Rim. 12:4, 5; Kol. 3:10). Uvijek cijenimo svoju ulogu u Jehovinoj skupštini, ali i ulogu naše drage braće i sestara! (w20.08 35:20-22).

Iako je apostol Pavao vidio da je Atena puna idola, spolnog nemorala i prožeta poganskom filozofijom, nije zaključio da su Atenjani beznadni slučaj. Čak ga ni njihove uvrede nisu spriječile da im propovijeda. I sam Pavao prije je bio “hulnik, progonitelj i drznik”, a ipak je postao kršćanin (1. Tim. 1:13). Kao što je Isus vjerovao da Pavao može postati njegov učenik, tako je i Pavao vjerovao da Atenjani mogu postati Isusovi učenici. I pokazalo se da je s pravom tako razmišljao (Djela 9:13–15). Među onima koji su u 1. stoljeću postali Isusovi učenici bilo je ljudi svih vrsta. Kad je Pavao pisao kršćanima u grčkom gradu Korintu, rekao je da su neki iz te skupštine nekad bili zločinci ili su živjeli krajnje nemoralno. Potom je dodao: “Takvi su bili neki od vas, ali oprani ste” (1. Kor. 6:9–11). Kako bi ti gledao na te ljude da si ih sreo dok su još bili u svijetu? Bi li vjerovao da se mogu promijeniti i postati Kristovi učenici? (w20.04 15:15-16).

Starješine ne bi trebali brzo osuditi one koji se u nekom trenutku počnu pitati isplati li se služiti Jehovi. Umjesto da ih osude, moraju dati sve od sebe kako bi shvatili što stoji iza njihovih riječi i postupaka. Tek im tada mogu skrenuti pažnju na biblijske retke koji bi im mogli pružiti potrebno ohrabrenje. Kad je prorok Ilija pobjegao od kraljice Izebele, mislio je da njegova služba nema nikakvog smisla i poželio je umrijeti (1. Kralj. 19:1–3, 10). Jehova nije osudio Iliju, nego ga je uvjerio da nije sam, da se može uzdati u njegovu moć i da je pred njim još puno posla. Obzirno je slušao Iliju dok mu je on govorio o tome što ga muči. Osim toga, dao mu je nove zadatke (1. Kralj. 19:11–16, 18). Što učimo iz toga? Svi mi, a posebno starješine, trebamo se obzirno ophoditi s Jehovinim slugama. Bilo da je osoba zbog nečeg ogorčena ili misli da joj Jehova nikad ne bi mogao oprostiti, starješine će je slušati dok im govori o onome što joj leži na srcu. Trudit će se uvjeriti izgubljenu ovcu da je dragocjena Jehovi (w20.06 25:13-14).

Jehova želi da uživamo u druženju sa svojom obitelji i prijateljima (Psal. 133:1). Isus je imao bliske prijatelje (Ivan 15:15). Biblija objašnjava zašto je dobro imati prave prijatelje (Izr. 18:24). Osim toga, ona pokazuje da se ne bismo trebali osamljivati (Izr. 18:1). Mnogi misle da putem društvenih mreža mogu steći mnogo prijatelja i da zahvaljujući tome neće biti usamljeni. No moramo biti oprezni kad na taj način komuniciramo s drugima. Istraživanja pokazuju da ljudi koji provode puno vremena gledajući što drugi objavljuju na društvenim mrežama na kraju često budu usamljeni i depresivni. Zašto? Jedan od mogućih razloga je to što ljudi na društvenim mrežama često objavljuju fotografije koje prikazuju najljepše trenutke u njihovom životu i zanimljiva mjesta na kojima su bili te odabiru samo one slike koje njih i njihove prijatelje prikazuju u najboljem izdanju. Onaj tko gleda slike tih ljudi mogao bi zaključiti da je njegov život, u usporedbi s njihovim, sasvim običan, pa čak i dosadan (w20.07 27:12-13).

U Stražarskoj kuli od 1. veljače 1989. pisalo je: “Starješine moraju biti svjesni da Krist može posredstvom svetog duha kod bilo kojeg člana starješinstva dozvati u sjećanje biblijsko temeljno načelo odlučujuće za rješenje nekog problema ili za donošenje neke važne odluke (Djela 15:7–15). Nijedan od članova starješinstva nema monopol na sveti duh.” Starješina koji poštuje druge starješine neće se uvijek prvi javiti za riječ na sastancima starješinstva. On ne dominira razgovorom i ne smatra da je uvijek u pravu. Umjesto toga, ponizno i skromno iznosi svoje mišljenje te pažljivo sluša što drugi govore. Što je još važnije, spreman je razmotriti biblijska načela i držati se uputa “vjernog i razboritog roba” (Mat. 24:45–47). Ako starješine razgovaraju u ugodnoj atmosferi te jedni drugima pokazuju ljubav i poštovanje, na njihovom sastanku prisutan je Božji sveti duh i on ih vodi kako bi došli do ispravnih odluka (Jak. 3:17, 18; w20.08 35:5-6).

Neprijatelji apostola Pavla bili su daleko moćniji od njega. Puno puta su ga dali išibati i bacili ga u zatvor. Osim toga, s njim su loše postupali ljudi koji su mu trebali biti prijatelji. Neki u kršćanskoj skupštini čak su mu se protivili (2. Kor. 12:11; Filip. 3:18). No Pavao je pobijedio sve one koji su se borili protiv njega. Kako? Nastavio je propovijedati usprkos protivljenju. Ostao je vjeran svojoj braći i sestrama čak i kad su ga razočarali. A što je najvažnije, ostao je vjeran Bogu do kraja svog života (2. Tim. 4:8). Iz kušnji je izašao kao pobjednik ne zato što je bio fizički jak, nego zato što se oslanjao na Jehovu. A kako je s tobom? Da li moraš podnositi vrijeđanje ili čak maltretiranje? Cilj ti treba biti usaditi pouke iz Božje Riječi u um i srce onih koji te žele slušati. To možeš postići tako da na njihova pitanja odgovaraš pomoću Biblije, da se ljubazno i s poštovanjem ophodiš s onima koji se ružno ponašaju prema tebi i da činiš dobro svima, čak i svojim neprijateljima (Mat. 5:44; 1. Petr. 3:15–17; w20.07 29:14-15).

Možemo li za Jehovu reći da je ponizan? Da, možemo, kao što je David potvrdio u današnjem citatu (Psal. 18:35). Kad je David pisao te riječi, možda se prisjetio dana kad je prorok Samuel došao u dom njegovog oca kako bi pomazao budućeg izraelskog kralja. David je bio najmlađi od osmorice sinova, no Jehova je upravo njega izabrao da na prijestolju zamijeni kralja Šaula (1. Sam. 16:1, 10–13). David bi se sigurno složio sa psalmistom koji je rekao o Jehovi: “On se saginje da bi gledao nebo i zemlju, ubogoga podiže iz prašine. Siromaha diže (...) da ga posjedne s dostojanstvenicima” (Psal. 113:6–8). Jehovina poniznost jasno se vidi u načinu na koji se on ophodi sa svojim nesavršenim slugama. On ne samo da prihvaća našu službu nego nas smatra i svojim prijateljima (Psal. 25:14). Da bismo uopće mogli postati njegovi prijatelji, Jehova je učinio prvi korak – dao je svog Sina kao žrtvu za naše grijehe. Time je pokazao izvanredno milosrđe i suosjećanje (w20.08 32:1-3).

Jehova je već odlučio kada će uništiti ovaj zli svijet (Mat. 24:36). On neće postati nestrpljiv i stupiti u akciju prije tog vremena. Jehova silno želi uskrsnuti mrtve, ali strpljivo čeka da dođe vrijeme za to (Job 14:14, 15; Ivan 5:28). Imamo mnogo razloga biti zahvalni na tome što je on toliko strpljiv. Zahvaljujući njegovoj strpljivosti mnogi ljudi, pa i mi, dobili su priliku da “dođu do pokajanja”. Jehova želi da što više ljudi dobije vječni život. Stoga pokažimo da cijenimo njegovu strpljivost. Kako? Tako da marljivo tražimo one koji ispravno gledaju na vječni život te im pomažemo da zavole Jehovu i počnu mu služiti (Djela 13:48). Na taj će način i oni, poput nas, imati koristi od Jehovine strpljivosti (w20.08 33:17).

Cilj biblijskog tečaja nije da osoba samo stekne znanje. Ono što nauči treba joj doprijeti do srca, odnosno utjecati na njene želje i osjećaje. Tek će tada biti motivirana da primjenjuje ono što uči. Ljudi su voljeli slušati Isusa zato što je bio vješt učitelj. No postali su njegovi sljedbenici zato što je, osim što se služio logičnim argumentima, znao doprijeti i do njihovog srca (Luka 24:15, 27, 32). Onaj s kim proučavaš treba Jehovu doživjeti kao stvarnu osobu, kao nekoga s kime može razviti blizak odnos. Treba na njega gledati kao na svog Oca, Boga i dobrog prijatelja (Psal. 25:5). Zato na tečaju uvijek skreni interesentu pažnju na predivne osobine našeg Boga (Izl. 34:5, 6; 1. Petr. 5:6, 7). Bez obzira na to koju temu razmatrate, trudi se istaknuti kakav je Jehova kao osoba. Pomozi interesentu da zapazi Jehovinu ljubav, dobrotu i suosjećanje. Isus je rekao da “prva i najvažnija zapovijed” glasi: “Ljubi Jehovu, svog Boga” (Mat. 22:37, 38). Stoga se trudi pomoći interesentu da razvije snažnu ljubav prema Bogu (w20.10 41:12).

Isus se sa svim ženama ophodio s poštovanjem (Ivan 4:27). No posebno je cijenio žene koje su vršile volju njegovog Oca. On ih je smatrao svojim sestrama. Kad je jednom prilikom govorio o tome koga smatra svojom duhovnom obitelji, nije naveo samo muškarce, nego i žene (Mat. 12:50). Isus je bio pravi prijatelj svojim duhovnim sestrama. Uzmimo za primjer njegovo prijateljstvo s Marijom i Martom, koje najvjerojatnije nisu bile udane (Luka 10:38–42). Isus im je svojim riječima i postupcima očito pomogao da se osjećaju ugodno u njegovom društvu. Marija se osjećala slobodnom sjesti do njegovih nogu kako bi slušala njegove pouke. A Marta, koja se naljutila zato što joj Marija ne pomaže, osjećala se slobodnom reći Isusu što je muči. Prilikom tog posjeta Isus je i jednoj i drugoj dao vrijedne pouke. Isus je pokazao da mu je stalo do njih i njihovog brata Lazara tako što ih je posjećivao i u drugim prilikama (Ivan 12:1–3). Stoga je posve razumljivo što su mu se Marija i Marta obratile za pomoć kad se Lazar teško razbolio (Ivan 11:3; w20.09 39:3, 6).

Isusovi učenici nadali su se da će Kraljevstvo “odmah biti uspostavljeno” i izbaviti ih od rimskog tlačenja. Mi jedva čekamo da dođe dan kada će Božje kraljevstvo ukloniti sa Zemlje sve zlo i uspostaviti novi svijet u kojem će vladati pravda (2. Petr. 3:13). Međutim, trebamo biti strpljivi i čekati da dođe vrijeme koje je Jehova odredio za to. Jehova je Noi dao dovoljno vremena da sagradi arku i da upozori ljude na dolazak potopa (1. Petr. 3:20; 2. Petr. 2:5). Strpljivo je slušao Abrahama dok mu je on postavljao niz pitanja u vezi s njegovom odlukom da uništi zle stanovnike Sodome i Gomore (Post. 18:20–33). Jehova je stoljećima bio izuzetno strpljiv s nevjernim izraelskim narodom (Neh. 9:30, 31). I mi danas vidimo da je Jehova jako strpljiv jer svima koje privlači k sebi daje vremena da “dođu do pokajanja” (2. Petr. 3:9; Ivan 6:44; 1. Tim. 2:3, 4). Ako je on toliko strpljiv, onda i mi imamo razloga biti strpljivi dok propovijedamo i poučavamo ljude (w20.09 37:8-9).

Ljudi koje Jehova vrati u život imat će ista sjećanja, karakterne crte i sva druga obilježja koja ih čine jedinstvenima. Razmisli što to zapravo znači. Jehova te toliko voli da zapaža i pamti sve što misliš, osjećaš, govoriš i radiš. Stoga, ako bi to bilo potrebno, s lakoćom bi te mogao vratiti u život onakvog kakav si bio prije, tako da imaš ista sjećanja i potpuno istu osobnost. Kralj David je znao da Jehova jako dobro poznaje svakog od nas (Psal. 139:1–4). Kako na nas utječe spoznaja da nas Jehova tako dobro poznaje? To što nas Jehova jako dobro poznaje ne bi nas trebalo brinuti. Zašto ne? Imajmo na umu da je Jehovi jako stalo do nas. Njemu je svatko od nas poseban i uistinu dragocjen. On dobro zna sve što nam se u životu događa i svjestan je kako to utječe na nas. To je zaista utješno! Nikad ne bismo trebali misliti da smo sami. U svakom trenutku Jehova je uz nas i traži prilike da nam pomogne (2. Ljet. 16:9; w20.08 33:13-14).

Jehova jako voli poučavati svoj narod. On želi da ga njegovi sluge dobro upoznaju, da ga vole i da vječno žive kao njegova voljena djeca. Sve bi to bilo nemoguće kad nas Bog ne bi poučavao (Ivan 17:3). Jehova se u 1. stoljeću služio kršćanskom skupštinom da bi poučavao svoje sluge (Kol. 1:9, 10). U tome je važnu ulogu odigrao i sveti duh – “pomoćnik” kojeg je Isus obećao svojim učenicima (Ivan 14:16). Sveti duh pomagao im je da bolje razumiju Božju Riječ i dozvao im je u sjećanje mnogo toga što je Isus govorio i radio, o čemu su kasnije mogli čitati u evanđeljima. Sve ono što su naučili ojačalo je vjeru prvih kršćana i pomoglo im da još više zavole Boga, njegovog Sina i jedni druge. Jehova je prorekao da će u “posljednjim danima” ljudi iz svih naroda dolaziti na njegovu simboličnu goru kako bi ih on “poučavao svojim putevima” (Iza. 2:2, 3). To se proročanstvo ispunjava pred našim očima (w20.10 43:14-15).

Zašto bi netko mogao odbaciti dobar savjet koji mu da prijatelj kojem je stalo do njega? Zbog umišljenosti. Umišljeni ljudi vole da im drugi govore “ono što žele čuti”. Oni ne žele “slušati istinu” (2. Tim. 4:3, 4). Imaju previsoko mišljenje o sebi i vlastitoj vrijednosti. No apostol Pavao je rekao: “Ako tko misli da je nešto, a zapravo nije ništa, sam sebe zavarava” (Gal. 6:3). Kralj Salamun dobro je to sažeo riječima: “Bolji je mladić koji je siromašan, a mudar, nego kralj koji je star, a bezuman, pa više ne zna prihvatiti savjet” (Prop. 4:13). Prisjetimo se kako je reagirao apostol Petar kad ga je apostol Pavao prekorio pred drugima (Gal. 2:11–14). Petar se mogao naljutiti na Pavla zbog onoga što mu je rekao i zbog načina na koji mu je dao savjet. No Petar je bio mudar čovjek. Prihvatio je savjet i nije se ljutio na Pavla. Kasnije ga je čak nazvao voljenim bratom (2. Petr. 3:15; w20.11 47:9, 11-12).

Što će interesentima puno pomoći da duhovno napreduju? Prisustvovanje kršćanskim sastancima. Biblijska pouka koju dobiju na sastancima pomoći će im da puno toga nauče, ojačaju svoju vjeru i još više zavole Boga (Djela 15:30–32). Osim toga, objavitelj može ispričati interesentu kako je njegova ljubav prema Jehovi pomalo rasla i kako ga je ona potaknula da bude poslušan Jehovinim zapovijedima (2. Kor. 7:1; Filip. 4:13). A kad interesent upozna različite objavitelje koji vjerno služe Bogu, iz njihovih primjera može naučiti što znači držati se Kristove zapovijedi da volimo Boga i svoje bližnje (Ivan 13:35; 1. Tim. 4:12). Interesent može vidjeti da se objavitelji bore sa sličnim problemima kao i on te se uvjeriti da i on može učiniti promjene koje su potrebne da bi postao Kristov učenik (Pnz. 30:11). Dakle, svatko u skupštini može na razne načine doprinijeti duhovnom napretku osoba koje proučavaju Bibliju (Mat. 5:16; w20.11 45:10-12).

Apostol Pavao možda je htio reći da se borio s pravim životinjama u efeškoj areni (2. Kor. 1:8; 4:10; 11:23). S druge strane, možda je mislio na neprijateljski raspoložene Židove i druge ljude koji su se ponašali poput zvijeri (Djela 19:26–34; 1. Kor. 16:9). Što god da je bilo posrijedi, Pavlu je prijetila velika opasnost. Unatoč tome on je s pouzdanjem gledao na budućnost (1. Kor 15:30, 31; 2. Kor. 4:16–18). Mi danas živimo u opasnim vremenima. Neka su naša braća žrtve kriminala. Drugima je život stalno u opasnosti jer žive na područjima koja su pogođena ratom. A neki pak žive u zemljama u kojima je djelo propovijedanja ograničeno ili čak zabranjeno. No oni revno služe Jehovi iako bi zbog toga mogli završiti u zatvoru ili biti ubijeni. Sva ta braća ustrajno vrše svetu službu i time nam pružaju odličan primjer. Oni se ne boje jer znaju da, čak i ako im netko oduzme život, nije sve izgubljeno. Jehova im je obećao daleko ljepši život u budućnosti (w20.12 50:3-4).

Jesi li ponekad obeshrabren zato što propovijedaš na području na kojem mnogi ljudi nisu zainteresirani za dobru vijest ili zato što mnoge ljude ne možeš naći kod kuće? Što u takvoj situaciji možeš učiniti da ne izgubiš radost ili da još radosnije vršiš svoju službu? Jako je važno da imaš ispravno gledište o službi. Što to znači? Imaj na umu da propovijedamo prvenstveno zato da ljudima objavimo Božje ime i vijest o Kraljevstvu. Isus je rekao da će relativno malo ljudi ići putem koji vodi u život (Mat. 7:13, 14). Kad smo u službi, imamo čast surađivati s Jehovom, Isusom i anđelima (Mat. 28:19, 20; Otkr. 14:6, 7). Jehova privlači k sebi one koje smatra dostojnima (Ivan 6:44). Stoga, ako osoba ne reagira dobro ovaj put, možda će htjeti slušati sljedeći put kad je netko posjeti. “Obeshrabrenje može biti moćno oružje u Sotoninim rukama”, kaže naša sestra Debora. No Jehova je daleko moćniji od Sotone i sveg njegovog oružja (w20.12 52:18-19, 21).

Mnogi kršćani moraju raditi puno radno vrijeme kako bi prehranili sebe i svoju obitelj. Unatoč tome ti objavitelji vjerno podupiru Božju organizaciju onako kako to mogu. Naprimjer, neki imaju priliku sudjelovati u pružanju humanitarne pomoći, drugi mogu surađivati u građevinskim projektima, a svi imaju mogućnost svojim dobrovoljnim prilozima podupirati naše svijetom rašireno djelo. Oni to čine zato što vole Boga i svoje bližnje. Mi svaki tjedan pokazujemo da volimo svoju braću i sestre tako što prisustvujemo sastancima i sudjelujemo na njima. Dolazimo na sastanke iako smo možda umorni. Dajemo komentare iako možda imamo tremu. Hrabrimo druge prije ili nakon sastanka iako i sami imamo svojih problema (Hebr. 10:24, 25). Jako smo zahvalni za sve što čine naša draga braća i sestre! (w21.01 2:11).

Oholim ljudima teško je pohvaliti druge. Oni bi radije da drugi hvale njih. Takve osobe sklone su uspoređivati se s drugima i natjecati se s njima. Umjesto da osposobljavaju druge i povjeravaju im zadatke i odgovornosti, često kažu: “Ako želiš da se nešto napravi kako treba” – onako kako se njima sviđa – “moraš to napraviti sam.” Oholi ljudi često su ambiciozni i ljubomorni. Ako otkrijemo da imamo problema s ohološću, trebamo usrdno moliti Jehovu da nam pomogne promijeniti svoj način razmišljanja kako ta ružna osobina ne bi pustila korijen u našem srcu (Rim. 12:2). Uistinu smo zahvalni što nam je Jehova pokazao što znači biti ponizan! (Psal. 18:35). Njegova poniznost očituje se u načinu na koji se ophodi sa svojim slugama i mi se trebamo ugledati na njega. Isto tako, trebamo postupati po uzoru na Božje sluge iz prošlosti koji su skromno služili Bogu. Nastojmo uvijek slaviti Jehovu i iskazivati mu čast koju on zaslužuje (Otkr. 4:11; w20.08 32:19-20).

Brak je savršen dar od Boga, ali u brak stupaju nesavršeni ljudi (1. Ivan. 1:8). Zato Božja Riječ upozorava bračne parove da će “doživljavati nevolje”. Jehova od muževa očekuje da se brinu o duhovnim, emocionalnim i materijalnim potrebama svoje obitelji (1. Tim. 5:8). No udane sestre trebaju i same svaki dan odvojiti vrijeme kako bi čitale Božju Riječ, razmišljale o njoj i usrdno se molile Jehovi. To ponekad nije lako. Žene imaju puno obaveza, ali jako je važno da na taj način izgrađuju svoju duhovnost. Zašto? Zato što Jehova želi da svatko od nas razvije blizak odnos s njim i da stalno ulaže u taj odnos (Djela 17:27). Istina, žena će možda morati uložiti velik trud kako bi bila podložna svom nesavršenom mužu. No to će joj biti lakše ako razumije i prihvaća biblijske razloge zbog kojih treba poštovati svog muža i biti mu podložna, odnosno ako ima na umu da Jehova to traži od nje (w21.02 6:3, 6-7).

Kušnje se mogu usporediti s vatrom u kojoj se kuje oštrica mača. Kad se oštrica zagrije do usijanja, a potom ohladi, metal od kojeg je načinjena postaje čvršći. Slično tome kad mi doživljavamo kušnje, naša vjera postaje jača. Zato je Jakov napisao: “Ustrajnost neka ispuni svoju svrhu kako biste bili savršeni i potpuni” (Jak. 1:4). Kad vidimo da kušnje koje doživljavamo jačaju našu vjeru, možemo ih podnositi s radošću. Jakov je u svojoj poslanici spomenuo i neke razloge zbog kojih bismo mogli izgubiti radost. Naprimjer, možda ne znamo što učiniti. Kad se suočavamo s nekom kušnjom, važno je da donosimo odluke koje su Jehovi po volji, koje su za dobrobit naše braće i sestara i koje će nam pomoći da ostanemo vjerni Bogu (Jer. 10:23). Potrebna nam je mudrost da bismo znali kako postupiti i što reći onima koji nam se protive. Ako ne znamo što učiniti, mogli bismo se osjećati kao bespomoćne žrtve svojih okolnosti i lako bismo mogli izgubiti radost (w21.02 8:7-9).

Jehova nam je odličan primjer u pokazivanju takve snažne ljubavi. Njegova ljubav toliko je jaka da ništa ne može raskinuti naš odnos s njim dokle god smo mu vjerni (Rim. 8:38, 39). Grčka riječ prevedena sa “žarko” prenosi misao o nekome tko se napreže ili svim silama trudi nešto činiti. I mi se ponekad trebamo naprezati i svim silama truditi da bismo voljeli svoje suvjernike. Kad nas netko razljuti, trebamo postupiti u skladu sa savjetom: “Podnosite jedni druge s ljubavlju, svesrdno se trudite održati jedinstvo koje imate zahvaljujući duhu tako da čuvate mir koji vas povezuje” (Efež. 4:1–3). Nećemo se fokusirati na greške svojih suvjernika i dat ćemo sve od sebe da na svoju braću gledamo onako kako to čini Jehova (1. Sam. 16:7; Psal. 130:3). Nije uvijek lako voljeti svoju braću i sestre svim srcem, naročito ako smo svjesni njihovih mana. To je očigledno bio izazov i nekim kršćanima u 1. stoljeću, kao što se vidi iz primjera Evodije i Sintihe. Apostol Pavao potaknuo ih je da “složno služe Gospodinu” (Filip. 4:2, 3; w21.01 4:10-11).

Braća i sestre u skupštini jako cijene vas, mlada braćo, koji služite Jehovi rame uz rame s njima (Sef. 3:9). Jako im je drago kad vide da revno i marljivo obavljate zadatke koji su vam povjereni i jako vas vole (1. Ivan. 2:14). Mlada braćo, nemojte nikad zaboraviti da vas Jehova voli i ima povjerenja u vas. On je prorekao da će u posljednjim danima postojati čitava vojska mladića koji će mu spremno služiti (Psal. 110:1–3). Jehova zna da ga volite i da mu želite služiti najbolje što možete. Zato budite strpljivi s drugima, a i sami sa sobom. Kad učinite neku grešku, prihvatite savjet ili ukor koji dobijete. Gledajte na njih kao na pouku od Jehove (Hebr. 12:6). Marljivo izvršavajte sve zadatke koje dobijete. A što je najvažnije, sve što radite, činite to tako da vaš nebeski Otac može biti ponosan na vas (Izr. 27:11; w21.03 9:17-18).

Obeshrabreni možemo postati iz raznih razloga. Ponekad je problem u nama samima, a ponekad u nekim vanjskim utjecajima. Možemo biti obeshrabreni zbog svojih mana, grešaka i lošeg zdravlja. Možemo se obeshrabriti i zato što nismo dobili neko teokratsko zaduženje koje smo priželjkivali ili zato što propovijedamo na području na kojem većina ljudi nije zainteresirana za dobru vijest. Lako bi nam se moglo dogoditi da steknemo neuravnoteženo gledište o svojim manama i slabostima. Zbog grešaka koje činimo mogli bismo misliti da nam Jehova neće dati da živimo u njegovom novom svijetu. No takvo razmišljanje može biti vrlo opasno. Biblija pokazuje da su, osim Isusa Krista, svi ljudi sagriješili (Rim. 3:23). No Jehova se ne usredotočuje na naše greške i ne očekuje od nas da budemo savršeni. On je Otac pun ljubavi koji nam želi pomoći. Osim toga, strpljiv je s nama. On vidi da nam je teško ispravno postupati i imati ispravno gledište o sebi i spreman nam je pomoći (Rim. 7:18, 19; w20.12 52:1-3).

Svi smo mi na svojevrsnom putovanju. Naše odredište je novi svijet, u kojem će Jehova s ljubavlju vladati nad nama. Svaki dan trudimo se ići putem koji vodi u život. No, kao što je Isus rekao, taj je put tijesan i ponekad je teško njime ići (Mat. 7:13, 14). Mi smo nesavršeni i lako nam se može dogoditi da zađemo s tog puta (Gal. 6:1). Da bismo ostali na tijesnom putu koji vodi u život, moramo biti spremni mijenjati svoj način razmišljanja, stavove i ponašanje. Apostol Pavao potiče nas da činimo “potrebne promjene”. Nije nimalo lako ispitati svoje misli i osjećaje. Naše srce je prijevarno i zato nam može biti teško prepoznati u kojem nas smjeru vodi (Jer. 17:9). Lako bismo mogli sami sebe zavaravati (Jak. 1:22). Zato se moramo preispitivati pomoću Božje Riječi. Ona nam otkriva kakvi smo u nutrini, koje su najskrovitije “misli i namjere” našeg srca (Hebr. 4:12, 13; w20.11 47:1-3).

Kad smo ponizni i skromni, veća je vjerojatnost da ćemo biti sretni. Zašto to možemo reći? Budemo li svjesni toga da neke stvari ne možemo učiniti sami, rado ćemo prihvatiti pomoć drugih i bit ćemo im zahvalni na tome. Naprimjer, sjeti se što je bilo kad je Isus izliječio deset gubavaca. Samo mu se jedan od njih došao zahvaliti za to što ga je izliječio od te strašne bolesti. Taj ponizan i skroman čovjek bio je svjestan da se nikad ne bi mogao sam izliječiti. Bio je zahvalan za pomoć koju je dobio i iskazao je čast Bogu (Luka 17:11–19). Ponizni i skromni ljudi obično se dobro slažu s drugima i lakše sklapaju bliska prijateljstva. Zašto je to tako? Takve osobe rado priznaju da drugi imaju razne vrline i sposobnosti te pokazuju da imaju povjerenja u njih. Ponizne i skromne osobe raduju se kad drugi uspješno obavljaju zadatke koji su im povjereni i spremne su ih pohvaliti te im iskazati poštovanje (w20.08 32:17-18).