Stoljeće i po podzemnih željeznica
OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ MAĐARSKE
KOPAČI tunela gledali su u nevjerici u ono što su otkopali. Bilo je to 1912. godine. Dok su duboko pod ulicama New Yorka kopali produžetak novoizgrađene podzemne željeznice, izbili su u jednu veliku skrivenu komoru. Prostorija je bila veličanstveno uređena — poput kakve palače! Čitavom njenom dužinom nizala su se ogledala, lusteri i zidne freske. Zidove su još uvijek krasile drvene oplate, uništene od starosti. Nasred prostorije nalazila se ukrasna fontana, čije je žuborenje odavno utihnulo.
Ta je prostorija vodila do jednog tunela. Na iznenađenje radnika, tamo je na svojim tračnicama stajao jedan ljupko uređeni vagon podzemne željeznice za 22 putnika. Je li ispod New Yorka postojala neka druga podzemna željeznica prije ove koju su upravo kopali? Tko je mogao izgraditi to mjesto?
Tuneli i podzemne željeznice
Podzemne se prolaze tisućama godina koristilo za kopanje ruda, opskrbu vodom i u vojne svrhe. No mehanizirani podzemni putnički promet puno je novijeg datuma. Početkom 19. stoljeća prometnice u Londonu (Engleska) bile su zakrčene svim mogućim vrstama onovremenih vozila, da i ne spominjemo pješački promet. Temzu je svakodnevno prelazilo na tisuće ljudi, bilo trajektom bilo preko London Bridgea. Promet je znao biti tako spor da su trgovci samo mogli bespomoćno promatrati kako im na suncu propada roba koju su htjeli dopremiti na tržnicu.
Marc Isambard Brunel, francuski inženjer koji je živio u Engleskoj, došao je na ideju koja je konačno trebala otkloniti neke od londonskih prometnih problema. Jednom prilikom Brunel je promatrao brodskog crva kako se probija kroz komad tvrde hrastovine. Zapazio je da je tom malom mekušcu samo glava zaštićena štitom. Brodski crv služio se nazubljenim rubovima svog štita da bi se probijao kroz drvo. Kako je napredovao, u rupi iza sebe ostavljao je fini zaštitni sloj ljepka. Po tom principu Brunel je patentirao veliki štit za prokop tunela od lijevanog željeza, koji se trebao probijati kroz zemlju pomoću uređaja za potiskivanje. Dok su radnici vadili zemlju iz unutrašnjosti štita, sam bi štit sprečavao urušavanje tla. Kako bi se štit pomicao, drugi bi radnici ciglom oblagali unutrašnjost tog novog tunela da bi ga učvrstili.
Koristeći taj štit, Brunel je 1843. uspio izgraditi prvi svjetski tunel prokopan ispod vode, u mekom tlu podno Temze. Time je demonstrirao da je moguće izgraditi takav tunel i utro put konstrukciji suvremenih podzemnih željeznica. Godine 1863. u Londonu je između glavnih željezničkih terminala otvorena prva podzemna željeznica u svijetu, a 1865. kupljen je i Brunelov tunel kako bi se proširilo taj kompleks. Taj je tunel još uvijek dio Londonske podzemne željeznice.
Strahovanja — ona bezrazložna i ona opravdana
Podzemni promet uvijek je imao svojih protivnika. U 19. stoljeću mnogi su se bojali zaći pod zemlju, vjerujući da negdje u zemljinoj unutrašnjosti postoji gorući pakao. Osim toga, mnoge su ljude mračni i vlažni tuneli asocirali na zarazu i zatrovani zrak.
Nasuprot tome, urbanisti su dobili gorljivu želju da nešto poduzmu po pitanju zakrčenja gradskih cesta. Podzemne željeznice postale su glavna tema političkih debata. Bilo je razloga za zabrinutost u pogledu kvalitete zraka u podzemnoj željeznici. Isprobavalo se raznorazne metode prozračivanja, no malo je koja bila efikasna. Kod nekih se iskorištavalo strujanje zraka koje proizvode vlakovi; kod drugih su na određenim razmacima postavljena okomita okna s rešetkama na razini ceste, ili snažni ventilatori, ili pak sistemi s kombinacijom tih metoda. Da bi se smanjilo psihološku odbojnost prema ulaženju u mračne podzemne prolaze, na stanicama se uvelo plinsku rasvjetu. U takvim je prilikama nastala i ona zaboravljena njujorška podzemna željeznica na koju su radnici naišli 1912.
Prva njujorška podzemna željeznica
S druge strane Atlantika jedan je drugi nadareni izumitelj po imenu Alfred Ely Beach mozgao o jednako tako kritičnoj prometnoj situaciji u New Yorku. Kao izdavač časopisa Scientific American, Beach je promovirao suvremena rješenja starih problema, kao što su zakrčenost cesta. Godine 1849. predložio je jedan radikalan plan: “Prokopati tunel ispod Broadwaya”, jedne od najzakrčenijih ulica, “s otvorima i stepenicama na svakom križanju. U tom se podzemnom prolazu trebalo postaviti dvosmjernu prugu i pločnike s obje strane.”
U iduća dva desetljeća drugi su prometni projektanti također dali prijedloge za njujorški brzi transport. Na kraju su svi bili odbijeni. Korumpirani politički moćnik Boss Tweed nije htio da se stvori ikakva konkurencija kompanijama za nadzemni putnički promet, koje su bile veliki izvor njegovih ilegalnih prihoda. No snalažljivi g. Beach, koji nikada nije odustao od svoje ideje, nadmudrio je razmetljivog Bossa.
Beach je dobio zakonsku dozvolu da ispod Broadwaya izgradi dva paralelna tunela, premalena za prijevoz putnika. Trebali su služiti “za prenošenje pisama, paketa i trgovačke robe” u glavni poštanski ured. Zatim je zamolio za jednu dopunu kojom bi mu se omogućilo da, u cilju smanjenja troškova, izgradi samo jedan veliki tunel. To je lukavstvo nekako prošlo nezapaženo i dopuna je bila odobrena. Beach se odmah dao na posao, no skriven od očiju javnosti. Kopao je iz podruma jedne trgovine s odjećom, a zemlju je noću odvozio vagonima čiji su kotači imali prigušivače zvuka. Za samo 58 noći završen je 95-metarski tunel.
‘Mlaz zraka’
Beach je bio itekako svjestan zagušujuće zagađenosti u Londonskoj podzemnoj željeznici, koja je bila rezultat korištenja parnih strojeva na ugljen. Beachov se vagon pokretao “mlazom zraka” — potisnom silom iz ogromnog ventilatora ugrađenog u nišu na jednom kraju tunela. Zrak je lagano gurao vagon brzinom od deset kilometara na sat, premda se mogao kretati i deset puta brže. Kad bi vagon stigao do kraja linije, ventilator bi se okrenulo u drugom smjeru da bi ga povukao natrag! Da bi pobijedio još uvijek prisutno oklijevanje ljudi da zađu pod zemlju, Beach se pobrinuo da se prostrana čekaonica bogato rasvijetli cirkonskim svjetiljkama, jednima od najsvjetlijih i najjasnijih svjetiljki onog vremena. Raskošno ju je uredio luksuznim sjedalicama, kipovima, imitacijama prozora sa zavjesama, čak i klavirom i ukrasnim akvarijem! U veljači 1870. ta je kratka linija bila otvorena za iznenađenu javnost i odmah je postigla zapanjujuć uspjeh. Za godinu dana podzemnu je željeznicu vidjelo 400 000 ljudi.
Boss Tweed bio je izuzetno ljut! Uslijedile su političke malverzacije i Tweed je nagovorio guvernera da odobri jedan protivnički plan za izgradnju nadzemnog vlaka, čija je cijena bila 16 puta veća od cijene pneumatske podzemne željeznice koju je Beach predložio. Ubrzo nakon toga Tweed je bio optužen za krivično djelo, na temelju čega je dobio doživotni zatvor. No burzovna panika koja je nastala 1873. odvukla je pažnju ulagača i odgovornih osoba od podzemnih željeznica, pa je Beach na kraju zatvorio tunel. Tako je počivao u zaboravu sve dok ga nisu slučajno otkrili 1912, dobrih sedam godina nakon otvaranja postojeće njujorške podzemne željeznice 1904. Jedan dio Beachovog originalnog tunela kasnije je postao dijelom današnje stanice City Hall Station, u centru grada na Manhattanu.
Podzemna željeznica Milenij
Prije nešto više od jednog stoljeća u Mađarskoj je vladalo iščekivanje. Godine 1896. Mađarska je trebala proslaviti 1 000. godišnjicu svog osnutka. Očekivalo se da će do kraja 19. stoljeća glavni grad te zemlje, Budimpešta, ući u red najvećih evropskih gradova. Njegove su ulice već tada bile preopterećene. Povodom proslave milenija predložena je izgradnja nadzemnog električnog tramvaja koji bi rasteretio promet. No ta ideja nije odgovarala onom što su tražile gradske vlasti, tako da je prijedlog bio odbačen. U međuvremenu je Londonska podzemna željeznica zagolicala maštu prometnih projektanata iz drugih zemalja. Jedan takav stručnjak iz Mađarske, g. Mór Balázs, dao je prijedlog za uvođenje električne podzemne željeznice. Prijedlog je bio odobren, pa je u kolovozu 1894. započela izgradnja.
Podzemna željeznica izgrađena je metodom otkopa-iskopa — raskopavalo se postojeće ceste, pa se ispod uličnog nivoa postavljalo tračnice. Zatim se nad tim jarkom postavljalo ravni plafon, a cesta se nanovo asfaltirala. Podzemna željeznica duga 3,7 kilometara svečano je otvorena 2. svibnja 1896. Vožnja u ovim zasebnim vozilima na električni pogon predstavljala je velik napredak u odnosu na jezivo iskustvo koje su proživljavali putnici u prvoj Londonskoj podzemnoj željeznici! Nekoliko dana nakon otvorenja, car Franc Jozef I obišao je tu novu podzemnu željeznicu i odobrio da se nazove njegovim imenom. Međutim, za vrijeme političkih previranja koja su uslijedila ime linije promijenjeno je u Podzemna željeznica Milenij. To je bila prva podzemna željeznica na evropskom kontinentu. Uskoro su se zaredale i ostale. Godine 1900. otvoren je i pariški Métro, dok je u Berlinu podzemna željeznica proradila 1902.
Podzemna željeznica 100 godina kasnije
Za 1 100. godišnjicu osnutka Mađarske 1996, podzemnoj je željeznici restauracijom vraćena prvobitna ljepota i stil. Zidovi stanica dekorirani su sitnim bijelim keramičkim pločicama s tamnocrvenim ukrasnim obrubima. Uočljiva su imena pojedinih stanica — na zidnim keramičkim pločicama. Željezne se stupove rekonstruiralo i obojilo u zeleno, da bi se stvorilo ugođaj prošlog stoljeća. U sklopu centralne stanice u Budimpešti nalazi se i željeznički muzej, u kojem se može razgledati originalne vagone podzemne željeznice — stare preko 100 godina! Također su izloženi eksponati u vezi s izgradnjom Podzemne željeznice Milenij, kao i s modernijim Budimpeštanskim metroom.
Prilikom posjete muzeju, mađarski Jehovini svjedoci ne mogu a da se ne prisjete da je ta podzemna željeznica još donedavno služila tamošnjim kršćanima u jednu sasvim drugu svrhu. Čitavo vrijeme dok je njihovo djelo bilo zabranjeno u Mađarskoj, Svjedoci su neupadljivo koristili priliku da na stanicama ove čuvene željeznice razgovaraju s ljudima o Božjem Kraljevstvu. Od 1989. Svjedoci u Mađarskoj mogu slobodno propovijedati. No, još ih dan-danas možete naći u Podzemnoj željeznici Milenij gdje govore drugima o svom uvjerenju da će Milenij koji je opisan u Bibliji — 1 000-godišnja Kristova Vladavina — uskoro nastupiti.
Ostavština prvih podzemnih željeznica
Danas u većim gradovima svijeta putnici putuju podzemnom željeznicom. U nekim su se zemljama starim problemima buke i zagađenosti zraka priključili problemi grafitâ i kriminala. No mnoge podzemne željeznice još uvijek odražavaju ljupke, estetske i praktične ideale prvih konstruktora podzemne željeznice. Još uvijek postoji živa želja za proširenjem i poboljšanjem masovnog prometa. Nedavno su završene ili se još grade podzemne željeznice u gradovima kao što je Bangkok, Medellín, Seoul, Shanghai, Taipei i Varšava. Bi li sve ovo iznenadilo prve konstruktore podzemne željeznice? Možda i ne bi — takva njena široka primjena upravo je ono što su predviđali prije jednog i po stoljeća.
[Slike na stranici 23]
1. Restaurirana stanica u budimpeštanskom Muzeju Podzemne željeznice Milenij
2-4. Jedan od originalnih vagona na električni pogon Podzemne željeznice Milenij iz 1896.