Zahvalna za drage uspomene!

KAD su saznali za to, moji su šogori otišli na odlagališta otpada ne bi li našli stare dijelove bicikala od kojih bi mi sastavili jedan. Uspjeli su i ja sam dobila bicikl spreman za vožnju! Čim sam naučila voziti, Zanoah i ja započeli smo svoje putovanje po engleskim grofovijama Worcester i Hereford, gdje smo radosno svjedočili svakome koga smo sreli.

Nisam ni slutila da će nam ovakvo jednostavno djelo vjere donijeti život bogat uspomenama. No temelj za moj duhovni život položili su moji dragi roditelji.

Teške godine prvog svjetskog rata

Rodila sam se u prosincu 1909. Ubrzo nakon toga moja je majka dobila primjerak knjige Božanski plan vjekova, a 1914. roditelji su me odveli u Oldham u Lancashire na projekciju “Foto-drame stvaranja”. (Autori knjige i drame danas su poznati kao Jehovini svjedoci.) Iako sam tada još bila mala, dobro se sjećam da sam na putu kući bila sva ushićena zbog onog što sam vidjela u drami! U to je vrijeme u Rochdaleu, gradu u kojem smo živjeli, Frank Heeley osnovao grupu za proučavanje Biblije. Zahvaljujući tome naša je obitelj povećala svoje razumijevanje Biblije.

Te iste godine izbio je prvi svjetski rat i narušio spokoj koji smo dotad uživali. Moj je otac dobio poziv za vojsku, no zauzeo je neutralan stav. Sud ga je opisao kao “vrlo čestitog čovjeka” te je u mjesnim novinama pisalo da je primljeno nekoliko pisama “gospode koja su izjavila da su uvjerena u to da on iskreno odbija uzeti oružje”.

Ipak, otac nije bio u potpunosti oslobođen, nego je dobio rješenje da je oslobođen “samo vojne službe”. Ljudi su ga odmah počeli ismijavati, a isto smo doživjele moja majka i ja. Kasnije je došlo do promjene njegovog statusa, pa je poslan da radi na farmama, no neki su farmeri iskoristili situaciju i plaćali mu malo ili ništa. Kako bi se obitelj mogla izdržavati, i majka je našla posao — s bijednom plaćom — u jednoj privatnoj praonici rublja, gdje je naporno radila. Unatoč tome što sam mladost provela u tako teškim okolnostima, svjesna sam koliko me to očvrsnulo i pomoglo mi da cijenim mnogo važnije, duhovne stvari.

Skroman početak

Nedugo nakon toga upoznali smo Daniela Hughesa, koji je revno proučavao Bibliju. Bio je rudar u Ruabonu, mjestu udaljenom nekih 20 kilometara od Oswestrya, grada u koji smo se preselili. Ujko Dan, kako sam ga zvala od milja, družio se s našom obitelji i uvijek kad bi nas posjetio, razgovarao bi o biblijskim temama. Nije imao naviku ćaskati. Razred za proučavanje Biblije u Oswestryu osnovan je 1920, a ujko Dan mi je 1921. dao primjerak knjige Harfa Božja. Veoma sam cijenila tu pomoć jer sam mogla lakše razumjeti biblijska učenja.

Poznavali smo i Prycea Hughesa,a koji je kasnije bio nadglednik londonske podružnice Jehovinih svjedoka. On je sa svojom obitelji živio nedaleko od nas, u Bronygarthu na granici s Welshom, a njegova je sestra, Cissie, postala bliska prijateljica moje majke.

Sjećam se koliko sam bila uzbuđena kad je 1922. bio upućen poziv da se ‘oglašuje Kralja i njegovo kraljevstvo’. Narednih sam godina, premda sam tada još uvijek išla u školu, revno sudjelovala u raspačavanju posebnih traktata, naročito traktata Svećenici optuženi (Ecclesiastics Indicted) koji je objavljen 1924. Kad se osvrnem na te godine, pomislim koliko je bilo divno surađivati s tako mnogo vjerne braće i sestara — između ostalih s Maud Clark i njenom partnericom Mary Grant, Edgarom Clayem, Robertom Hadlingtonom, Katy Roberts, Edwinom Skinnerom, kao i s Percyem Chapmanom te Jackom Nathanom, koji su otišli u Kanadu da bi tamo pomogli u djelu propovijedanja.

Biblijsko predavanje “Milijuni koji sada žive neće nikada umrijeti” bilo je pravovremeno svjedočanstvo za naše prostrano područje. Stanley Rogers, rođak Prycea Hughesa, došao je 14. svibnja 1922. iz Liverpoola kako bi održao ovo predavanje u Chirku, mjestu nešto sjevernije od našeg grada, a kasnije te večeri predavanje je održao i u kazalištu The Picture Playhouse u Oswestryu. Još uvijek imam pozivnicu koju se tiskalo posebno za ovaj događaj. Sve to vrijeme našu malu grupu jačali su posjeti trojice putujućih nadglednika — Herberta Seniora, Alberta Lloyda i Johna Blaneya.

Vrijeme odluke

Godine 1929. odlučila sam se krstiti. Imala sam 19 godina i u to sam se vrijeme suočila sa svojom prvom pravom kušnjom. Upoznala sam jednog mladića čiji je otac bio političar. Gajili smo obostrane simpatije i on me zaprosio. Godinu dana prije toga bila je objavljena knjiga Vladavina, pa sam tom mladiću dala primjerak. No ubrzo se pokazalo da ga nebeska vladavina o kojoj je govorila ova knjiga ne zanima. Proučavajući Bibliju naučila sam da je drevnim Izraelcima bilo zapovjeđeno da s nevjernicima ne sklapaju bračne veze, a znala sam da to isto načelo vrijedi i za kršćane. Zbog toga sam odbila bračnu ponudu tog mladića, iako mi je to bilo vrlo teško učiniti (5. Mojsijeva 7:3; 2. Korinćanima 6:14).

Snagu su mi davale riječi apostola Pavla koje kažu: “Ne odustajmo činiti ono što je dobro, jer ćemo žeti kad bude vrijeme ako ne malakšemo” (Galaćanima 6:9). Pomogle su mi i riječi koje mi je napisao dragi ujko Dan: “Kad ti kušnja, mala ili velika prijeti, Rimljanima 8:28 ti se sjeti”, a tamo stoji: “A znamo da Bog čini da sva njegova djela zajedno surađuju na dobro onih koji ljube Boga, onih koji su pozvani u skladu s njegovim naumom.” Premda mi nije bilo lako donijeti takvu odluku, znala sam da sam ispravno postupila. Te iste godine postala sam kolporter.

Suočavanje s izazovima

Godine 1931. dobili smo novo ime Jehovini svjedoci, a sudjelovali smo i u velikoj akciji raspačavanja brošurice Kraljevstvo, nada svijeta. Svakom političaru, svećeniku i poslovnom čovjeku dali smo primjerak. Moje se područje protezalo od Oswestrya do Wrexhama, koji se nalazi nekih 25 kilometara sjevernije. Bio je pravi izazov obraditi cijelo to područje.

Sljedeće godine na kongresu u Birminghamu tražilo se 24 dobrovoljca. Nas 24 odmah se prijavilo za sudjelovanje u novom vidu službe s kojim se trebalo započeti, premda nismo znali o čemu je riječ. Kako smo samo bili iznenađeni kad smo saznali da u parovima trebamo dijeliti spomenutu brošuricu Kraljevstvo, nada svijeta i pritom nositi teške sendvič-panoe kojima se objavljivalo Kraljevstvo.

Ja sam to radila na području oko katedrale i bilo mi je vrlo neugodno, no tješila sam se mišlju da me nitko u gradu ne poznaje. Međutim, prva osoba koja mi je pristupila bila je moja stara školska prijateljica, koja me samo pogledala i rekla: “Za ime svijeta, što si to stavila na sebe?” Zahvaljujući ovom iskustvu nadvladala sam svaki strah od ljudi!

Odlazak u udaljenija područja

Godine 1933. udala sam se za Zanoaha, udovca koji je bio 25 godina stariji od mene. Njegova prva žena bila je revan Istraživač Biblije, a nakon njene smrti Zanoah je vjerno nastavio sa službom. Ubrzo nakon što smo se vjenčali, preselili smo se iz Engleske na novo područje na sjeveru Walesa, udaljeno nekih 150 kilometara. Kutije, kofere i druge vrijedne stvari smjestili smo na upravljače, između prečki i u košare bicikala, i premda je sve to klimavo stajalo, sretno smo stigli na svoje odredište! Bicikli su nam na ovom području bili neophodni — s njima smo išli posvuda, čak skoro do vrha Cader Idrisa, velške planine visoke oko 900 metara. Bilo je pravo zadovoljstvo pronaći ljude koji su željeli čuti ‘ovu dobru vijest o kraljevstvu’ (Matej 24:14).

Ubrzo nakon što smo došli na to područje, ljudi su nam rekli da im je čovjek po imenu Tom Pryce propovijedao, baš kao i mi. S vremenom smo pronašli Toma na planini Long, blizu Welshpoola — i kako smo se samo iznenadili! Još u ranim danima kad sam tek počela propovijedati uručila sam mu biblijsku publikaciju Pomirenje. Sam je proučavao knjigu, pisao je u London kako bi dobio još literature i odonda je revno drugima prenosio svoju novopronađenu vjeru. Nas troje proveli smo mnogo sati u radosnom druženju, često smo zajedno proučavali i međusobno se ohrabrivali.

Tragedija donosi blagoslove

Godine 1934. svi kolporteri koji su se nalazili u okolici sjevernog Walesa bili su pozvani da odu u grad Wrexham kako bi pomogli raspačavati brošuricu Pravedni vladar. Dan prije nego smo započeli s tom posebnom akcijom dogodila se nacionalna nesreća. U Gresfordu, tri kilometra sjeverno od Wrexhama, u eksploziji u ugljenokopu stradalo je 266 rudara. Više od 200 djece ostalo je bez očeva, a 160 žena bez svojih muževa.

Trebali smo popisati ožalošćene osobe, posjetiti ih i ostaviti im brošuricu. Među imenima osoba koje sam trebala posjetiti bila je i gospođa Chadwick, koja je izgubila 19-godišnjeg sina. Kad sam je posjetila, kod nje je bio njen stariji sin Jack, koji ju je došao utješiti. Taj me mladić prepoznao, no nije mi to rekao. Kasnije je pročitao brošuricu i zatim potražio drugu brošuricu, Završni rat, koju sam mu ostavila nekoliko godina ranije.

Jack i njegova supruga May saznali su gdje smo boravili pa su došli po još literature. Godine 1936. složili su se da se u njihovom domu u Wrexhamu održavaju sastanci. Šest mjeseci kasnije, prilikom posjeta Alberta Lloyda, ondje je osnovana skupština, a Jack Chadwick postao je njen predsjedavajući nadglednik. Danas Wrexham ima tri skupštine.

Život u romskim kolima

Budući da smo se selili iz mjesta u mjesto, dotad smo imali smještaje kakve smo mogli naći, no Zanoah je odlučio da je došlo vrijeme da imamo svoj dom, dom koji će putovati zajedno s nama. Moj je suprug bio vješt tesar, a budući da je porijeklom bio Rom, napravio nam je romska kola. Nazvali smo ih “Elizabeth”, po biblijskom imenu koje znači “Bog obilja”.

Nikada neću zaboraviti jedno mjesto na kojem smo stali — u voćnjaku pored potoka. Za mene je to bilo kao da sam u Raju! Premda su kola bila vrlo skučena, ništa nije moglo umanjiti sreću u kojoj smo uživali sve te godine provedene u njima. Za hladnog vremena pokrivači bi nam se često smrznuli i zalijepili za zidove kola, a imali smo stalno problema i s vlagom. Osim toga, do kola smo morali donositi vodu, ponekad iz velike udaljenosti, no zajedno smo svladali sve te poteškoće.

Jedne zime kad sam bila bolesna imali smo malo hrane i bili smo bez novca. Zanoah je sjeo na krevet, uzeo me za ruku i pročitao mi Psalam 37:25, gdje stoji: “Bijah mlad i ostarjeh, i ne vidjeh pravednika ostavljena, ni djece njegove da prose kruha.” Gledao me i rekao: “Ako se uskoro nešto ne dogodi, morat ćemo prositi, a ne mogu zamisliti da bi Bog to dopustio!” Zatim je otišao i svjedočio susjedima.

Kad se Zanoah u podne vratio kući kako bi mi napravio nešto za piti, dočekala ga je koverta. U njoj je bilo 50 funti koje mu je poslao otac. Zanoah je nekoliko godina ranije bio lažno optužen za pronevjeru, no tek se sada ustanovilo da je bio nevin. Ovaj je poklon poslan u znak isprike. Stigao je u pravi čas!

Važna pouka

Ponekad iz nekih događaja izvučemo pouku tek godinama kasnije. Evo jednog primjera: Prije nego sam 1927. napustila školu, svjedočila sam svim učenicima iz razreda i nastavnicima — osim jednoj nastavnici, Laviniji Fairclough. Nitko nije bio zainteresiran za moje planove u životu, a budući da se nastavnica Fairclough i ja ionako nismo baš najbolje slagale, odlučila sam da joj neću ništa reći. Kako sam se samo iznenadila — i obradovala — kad mi je majka rekla da se nakon nekih 20 godina ta nastavnica vratila kako bi posjetila sve svoje stare prijatelje i učenike i rekla im da je postala Jehovin svjedok!

Kad smo se srele, objasnila sam joj zašto joj ranije nisam govorila o svojoj vjeri i onome što sam namjeravala raditi u životu. Mirno me saslušala, a onda je rekla: “Oduvijek sam tražila istinu. To je ono za čim sam tragala cijeli svoj život!” Iz ovog sam događaja izvukla važnu pouku — da se nikada ne suzdržavam svjedočiti svakome koga sretnem i da nikada unaprijed ne prosuđujem ljude.

Drugi rat i nakon njega

Kako su se 1930-e primicale kraju, oblaci rata ponovno su se počeli nadvijati. Dennis, moj deset godina mlađi brat, bio je oslobođen vojne službe pod uvjetom da ostane u radnom odnosu. Nikada nije pokazivao velik interes za istinu, no moj suprug i ja zamolili smo tamošnje pionire Ruperta Bradburya i njegovog brata Davida da posjete Dennisa. Posjetili su ga i uspostavili s njim biblijski studij. Dennis se krstio 1942. i kasnije je započeo s pionirskom službom, a 1957. imenovan je za putujućeg nadglednika.

Kad se 1938. rodila naša kći Elizabeth, Zanoah je zbog potreba obitelji proširio naša kola. Godine 1942. dobili smo drugu kćer, Eunice, pa smo odlučili da je mudro potražiti stalan dom. Iz tog je razloga Zanoah na nekoliko godina prekinuo s pionirskom službom i preselili smo se u jednu malu kuću blizu Wrexhama. Kasnije smo se preselili u Middlewich, grad u susjednoj grofoviji Cheshire. Tamo je moj dragi suprug umro 1956.

Naše dvije kćeri postale su punovremeni evangelizatori i obje su sretno udate. Eunice i njen suprug, koji je starješina, još uvijek služe kao specijalni pioniri u Londonu. Elizabethin suprug također je skupštinski starješina i sretna sam što oni, njihova djeca i moja četiri praunuka žive blizu mene u Prestonu u Lancashireu.

Zahvalna sam što mogu hodati od svog stana do Dvorane Kraljevstva koja je preko ceste. Posljednjih godina pripadam grupi na gudžaratskom jeziku, koja se također sastaje ovdje. Budući da sam postala nagluha, nije mi lako učiti novi jezik. Za razliku od mlađih, meni je ponekad teško čuti i razumjeti mnoge istančane glasove. No rado prihvaćam taj izazov.

Još uvijek mogu propovijedati od vrata do vrata i voditi biblijske studije u svom domu. Uvijek kad me prijatelji posjete uživam im prepričavati neke svoje doživljaje iz prošlosti. Veoma sam zahvalna za svoje drage uspomene na blagoslove koje sam osjetila surađujući gotovo 90 godina s Jehovinim narodom.